Pismo zahvale Borisa Dežulovića Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo koji mu je u ponedjeljak dodijelio nagradu za 2021. godinu
Prije točno trideset godina, 28. veljače 1992., nedaleko odavde – u hotelu Esplanade – dobio sam prvu nagradu u životu. Dobio sam je zajedno s braćom Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem: bila je to godišnja nagrada slavnog zagrebačkog tjednika Danas, koja je nosila ime velikog hrvatskog novinara Veselka Tenžere.
Drago je čovjeku, poučno i zabavno prisjetiti se danas tih dana i te nagrade. Drago mu se sjetiti dobrih ljudi, doajena i veterana tada slavnog Danasa, poučno sjetiti se kako je u žiriju te nagrade sjedio, recimo, i tadašnji pomoćnik ministra kulture Slobodan Prosperov Novak, a zabavno prisjetiti se nadrealne atmosfere Smaragdne dvorane Krležine Esplanade, u kojoj se okupio tout Zagreb, od HDZ-ovih uglednika do opozicijskih neuglednika – malograđanskog domjenka sa šampanjcem i kanapeima na koji smo nas trojica banuli poput drumskih razbojnika.
Kad sam u ime naše male drumske bande zahvalio na nagradi, objaviviši da se novčanog dijela nagrade odričemo u korist predsjednika Franje Tuđmana – koji je nakon raketiranja Banskih dvora bio postao beskućnik i izbjeglica u Titovoj vili – ministri Bosiljko Mišetić i Ivan Vekić zajedno s HDZ-ovim uglednicima Lukom Bebićem i Petrom Šalom demonstrativno su napustili domjenak, slavna se hrvatska opozicija meškoljila u nelagodi, a nas trojica uživali smo kao svinje u onom Krležinom blatu iza Esplanade. Nije tu, po duši govoreći, bilo bog zna koliko ljudi vrijednih upoznavanja i oduševljenja stiskom ruke. U svemu, bila su četvorica.
Za jednoga je bilo kasno: to je bio sam bard Veselko Tenžera, koji je na domjenku u Esplanadi i dodjeli nagrade sa svojim imenom bio opravdano izočan. Drugi je bio dobri Slavko Goldstein, a treći – Miko Tripalo.
Sjećam se da smo, upoznavši Miku, komentirali kako je cijela historijska tranzicija hrvatskog društva tih dramatičnih devedesetih stala u Smaragdnu dvoranu, sadržana u činjenici da joj je najveći gospodin drug sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.
Sjećam se još da sam, nespretno držeći čašu šampanjca kao džoint, kratko popričao s gospodinom drugom sekretarom, i prepričao mu kako smo dvadesetak godina ranije, u proljeće sedamdeset prve na skalinama u dnu naše ulice, splitskog Prilaza Osmog korpusa, čuvenu Hajdukovu titulu prvaka Jugoslavije slavili mašući Hajdukovim zastavama i skandirajući „Hajduk, Dinamo – Savka, Tripalo!“ Nisam tada još imao pojma da je gospodin Miko Tripalo, kojemu sam u dnu Prilaza Osmog korpusa te mitske sedamdeset prve klicao „Hajduk, Dinamo – Savka, Tripalo“, i sam 1944. umarširao u Split kao pripadnik slavnog Osmog korpusa.
Danas mi je, naravno, neugodno zbog toga, i sam sebi ne priznajem opravdanje kako sam imao jedva sedam godina, i kako nisam imao pojma što vičem i kome zapravo kličem. Danas znam da ne postoji dob i ne postoje okolnosti u kojima se skandira ime Dinamo.
Što se pak Savke i Tripala tiče, nama su to bili mitološki likovi, i bit će to sljedećih petnaestak godina, uz trećeg, maminog najdražeg pjevača Vicu Vukova, za kojeg sam znao samo to da se njegove ploče – a imali smo sve njegove ploče – iz nekog meni nejasnog razloga ne smiju puštati, i da je za sve kriv neki Đorđe Marjanović. Kasnije ću shvatiti da je to proljeće kad smo bili prvaci bilo u stvari nekakvo Hrvatsko proljeće, a Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i Vice Vukov ozloglašeni neprijatelji našeg socijalističkog društva čija se imena ne izgovaraju naglas.
Kad sam mnogo godina kasnije, u drugoj polovici osamdesetih, kao student zakoračio u omladinsko novinarstvo i počeo raditi u splitskoj Omladinskoj iskri, kad smo započeli dekonstruirati komunističku mitologiju i „izgovarati imena naglas“, pa na Dan mladosti 1989. objavili senzacionalni, što bi se danas reklo turboekskluzivni intervju s Mikom Tripalom – prvi njegov javni istup nakon gotovo dvadeset godina šutnje – otkrili smo da taj mitološki krampus iz naših djetinjstava zapravo uopće nije ustaški krvolok, već fini neki zagrebački gospodin.
Broj s Tripalovim velikim povratničkim intervjuom prodali smo u danas nezamislivih stotinu hiljada primjeraka, cijela Hrvatska govorila je o Miki Tripalu, i kad je uskoro zajedno s mitološkom Savkom osnovao Koaliciju narodnog sporazuma, izgledalo je da će na izborima s lakoćom pomesti i petrificiranu Partiju i sve protivnike.
Pomislite li danas kako je to bilo naivno očekivati od Mike Tripala, čiji je intervju – a velikom fotografijom u srdačnom zagrljaju s drugom Titom – izašao pod naslovom „Bilo je to za Jugoslaviju“, morate znati da je upravo tih dana najradikalniji hrvatski opozicionar u svom prvom intervjuu omladinskom zadarskom Fokusu još uvijek govorio kako će „njegova stranka djelovati pod okriljem Saveza socijalističkog naroda kao nosioca progresivnih struja“, jer je to „najlakši put u socijalizam“, i jer „Titova avnojska Jugoslavija jedina jamči ravnopravnost naših naroda“. Mi iz redakcije tada smo prvi put čuli za tog tipa, zvao se – možda ćete ga se i sjetiti – Franjo Tuđman.
Pa ipak, Mikina i Savkina koalicija, kako danas znamo, ispala je Koalicija povijesnog narodnog nesporazuma. Već do proljeća onaj nepokolebljivi borac za Titovu avnojsku Jugoslaviju postao je borac za restauraciju NDH kao „izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda“ i na izborima pomeo i Koaliciju i cijeli Sabor, a fini gospodin drug Miko Tripalo nestao je na margini hrvatske politike i društva. Osnovao je onda Hrvatsku narodnu stranku i te 1992. jedva ušao u Sabor, u kojemu će sljedeće četiri ratne godine biti zalutali partibrejker, po prilici kao nas trojica onoga dana u hotelu Esplanade.
Cijela historijska tranzicija hrvatskog društva tih godina – cijeli „narodni nesporazum“ devedesetih – u veliku je dvoranu hrvatskog Sabora stao tako baš kao u Smaragdnu dvoranu hotela Esplanade, sadržan u činjenici da joj je najpristojniji građanski gospodin bio mitološki krampus iz Hrvatskog proljeća.
Gospodin drug Tripalo na toj je margini napravio što je mogao, a to što je mogao ispalo je mnogo veće nego što nekome može izgledati: osnivajući institut Otvoreno društvo i Helsinški odbor za ljudska prava, ali još i više svojom nenametljivom pojavom, iskustvom, mudrošću i dostojanstvom palog heroja, pomogao je u tih pet prijelomnih godina kroz rat i nepodnošljivu buku smaragdne dvorane balkanske krčme iznijeti ideju i mogućnost – možda sitnu i prostom oku jedva vidljivu, ali ipak mogućnost – pristojnog, uređenog i otvorenog građanskog društva. Društva u kojemu ne moramo jednako misliti i govoriti, ali se moramo jednako slušati.
Zbog toga, eto, nagradu koja nosi njegovo ime uz zahvalnost ne primam samo kao protokolarnu čast, nego i kao onu njegovu ideju i mogućnost otvorenog društva.
Na primjer: vama je dobro poznato da ja, za razliku od gospodina čije ime ova nagrada nosi, nisam bog zna kako građanski pristojan, a kamoli gospodin. Osim divnih ljudi i mojih dragih prijateljica i prijatelja, među članovima Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo ima, recimo, i onih s kojima sam se razišao, i onih s kojima odavno ne razgovaram. U članstvu su, najzad, čak dva bivša predsjednika države, jedan je i sam predsjednik Udruge, a predsjednik Skupštine je šef zagrebačkog SDP-a, pa bi već i to u normalnim okolnostima bilo dovoljno da uljudno zahvalim na nagradi. Smisao priznanja s Tripalovim imenom, međutim – ispravite me ako sam štogod krivo pročitao – nije ideja međusobnog titranja muda, već ideja „otvorenosti, demokratičnosti i slobode govora kao temelja suvremenog demokratskog društva“.
Ne moramo se otvoreno voljeti, ali moramo otvoreno razgovarati.
To smo, eto, od gospodina druga Mike Tripala na koncu naučili čak i mi, drumski razbojnici iz Smaragdne dvorane hotela Esplanade, „rokerski bezobrazni poštenjaci“, kako nas je tim povodom u Danasu predstavio jedan od one četvorice koje je toga dana prije trideset godina vrijedilo upoznati.
Eh da, zaboravio sam četvrtog: bio je tamo sa svojom prekrasnom suprugom i još prekrasnijom kćerkom, i zvao se – sigurno ćete ga se sjetiti – Igor Mandić.
Čijoj bih uspomeni, ako propozicije nagrade to dopuštaju – gospodin drug Miko Tripalo sigurno nema ništa protiv – posvetio ovu nagradu.
Uz zahvalnost i tradicionalni pozdrav sa stepenica na dnu Prilaza Osmog korpusa – Hajduk-zauvijek, Savka-Tripalo!
Srdačno vaš,
Boris Dežulović
