BEOGRAD, 24. februara 2022. – Sinoć je u organizaciji Žene u crnom predstavljen roman Kvartida novopazarsko-sarajevskog pesnika i pisca Šabana Šarenkapića. Roman kratak po opsegu, ali veliki po značaju kako je rekao profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Lino Veljak objavio je beogradski izdavač Darma Books.
Knjiga Šabanova imena Kvartida po mnogo čemu je specifična. Ako pomislite da Kvartida nešto znači i ako ukucate ovo ime na gogole pretrazi, videćete da je jedina Kvratida, ova Šabanova knjiga i druge neme. Kvartida je – kako autor kaže „ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća, i ciglu jednu, jedinu, plansku. Prostire se sa jedne i druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepečući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala, da joj ni ime nisu dali“, rekao je na promociji Fahrudin Kladničanin iz novopazarskog Foruma 10.
Kvartida je zapravo KVRAT IDIN. Ida kćerka Feiza i Zlate Kocilj, jedna od junkinja ovog rukopisa, a njena mahala famozni kvart smešten u nekom gradu. Nigde Šaban ne spominje Novi Pazar kao mesto zbivanja, ali se naslućuju i prepznaju konture mahalskke svakodnevnice svojstvene, čini mi se, samo Novom Pazaru, kaže Kladničanin.
„Dugo, ali dugo, bar da je meni poznato, a možda drugima iz kraja odakle sam jeste, nije se pojaviio rukopis koji na ovakav način, snažno, emotivno i upečatljivo svedoči o surovosti svakodnevnog rastrgnutog života pazarskog insana. KVART IDIN sjedinjuje i opisuje surovost patrijarhata, čovekovo stradanje, ljudsko nezadovoljstvo, potisnute traume, svakodnevne strahove, čemer, jad i bedu u zlatnom dobu socijalističke Titove Jugoslavije i užase zla koji su se dogodili godinama kasnije otmicom iz voza Štrpci – pa autor kaže „u koloni njih dvadeset manje jedan, na smrt osuđenih bez suđenja, zuri u šest slijepih prozora voza u kojem čuči, manja od makovog zrna, čovječanstvo“. Kvartida je pazarska mahala koja više ne postoji, kao i sve priče i svi ljudi koji su u njoj živjeli. Iz tog razloga je ova knjiga važna jer je priča običnog čoveka u njenom fokusu. Ljudi sa margine deo su kosmosa zvanog Kvartida“.
Danilo Kiš, u Grobnici za Borisa Davidovića, u rečima posvećenim Mirku Kovaču, piše, „Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji, ima jednu nesreću, (neki to zovu srećom) što je istinita“. KVART IDIN za mene je gola istina, živo svedoćenje, jer sve što je autoru ove kratke, sumorne i teške priče bilo natovareno na leđima, sva muka sabijena u želucu, eksplidirala je u jeziku i riječima Šabana Šarenapića. I zato je ova knjiga jedinstvena. Riječi i jezik su ono što daje dušu „pazarskoj mahali“ i „otuđenom čoveku“ Kvartide.
Ova knjiga je crna. Nema u njoj ništa bijelo. Nema sreće. Nema žvota. Sve je smrt. To je čemer do čemera. Opasana umiranjem, ubijanjem i odlaskom sa ovog svijeta na neko bolje mesto skoro svih čija se imena u knjizi pominju, kojima je Šaban majstorki udahnuo život, vrlo brzo ih za razlogom lišava ovozemljaskog tegljenja po pazarskoj kaldrmi i šalje na bolji i pravedniji svijet – rekao bi mladi hodža, koji je pod džamijsku strehu našao „ontološko kopile“, mahalskim riječnikom rečeno, jer je Idino dijete koje je donijela na ovaj svijet u sobi kod majčine drugarice Ume – „od oca nepoznatoga“ za svijet i narod.
„Šaban nam ređa slike i priču. Sve je u KVARTU IDINOM povezano. Preko svih smrti prelazimo kao da se one nisu ni dogodile. Što u mahali obično i biva, pa „sedmina“ vremenska odrednica za „žaljenje“ i ne postoji, sve je brzo, po redu. Sve što je napisano. Kao da život nema smisla, pa ni smrt u ovoj grobnoj knjizi, a sve je zapravo smisleno i uokvirno u jednistvenu logiku piščevog narativa.
„Jezik je zapravo udahnuo dušu Kvratidi. I vrlo mudro zbori Sinan Gudžević, recenzent ovog rukopisa, koji podvlači, da je za čitanje ove knjige neopodno da čitalac bude „opremljen“. Iz tog razloga meni je potpuno jasna reakcija ljudi koji su knjigu čitali, a nisu ništa osjetili, doživjeli, ili su im rečenice bile nerazumljive i teške. Kako kaže Šaban Šarenkapić, „Pišem na tom jedinom jeziku koji najbolje znam i kojemu baš vjerujem, maternjem. Ali se ne dam zavesti i prevariti njegovim tepoljenjem. I svaku tu „moju“ riječ možemo naći u nekom od naših zajedničkih rječnika, u nekoj formi i obliku”. To je jezik Sandžaka, istim tim jezikom pisao je Ćamil Sijarić i danas piše Šaban Šarenkapić, i samo se na tom jeziku smrt može razumijeti, onako kako je Šaban opisuje, isto kao i život. I Sandžački je jezik, jezik postojanja i umiranja, kako je pisao Danilo Kiš“.
Profesor Veljak Šarenkapićev roman stavlja među deset najvažnijih „za posljednjih deset godina“. Radnja ovog romana događa se u drugoj polovini 20. vijeka u jednoj pazarskoj mahali, koja je obilježena turobnom i mračnom atmosferom. Ona je u prvom redu obilježena dubokim naslagama patrijarhalnosti, a te ukorenjene slojeve socijalizam jedva da je doveo u pitanje, svim svojim emancipatorskim proklamacijama uprkos. Trulež tog naslijeđenog mentaliteta na svojoj koži najsnažnije osjećaju žene, uskraćene od najranijeg djetinjstva pa do zrelosti za mogućnost ispunjavanja bilo kakvih svojih želja, zarobljene u svom rodu i sa osećanjem odvratnosti prema nametnutim im ulogama. Ponekad se probija i otpor, koji se očituje u odbijanju poneke od njih da ispunjava rodno definisane uloge (ali taj se otpor uglavnom svodi na pušenje s muškarcima, kao što je to slučaj s Idom, „ni ženom ni djevojkom“), a devojački snovi se svode na to da postanu muškarci“, navodi Veljak.
Tvrdi da socijalizam nije uspeo ni da ukine duboke klasne razlike. „Školovanje je za „pametnu decu“ funkcionera i udarnika, a siromašnim porodicama preostaje da svoje kćerke zaposle na nekvalifikovanim poslovima u fabrici, da budu fabrikuše. Ali fabrika nije za „poštene žene“, jer ona kvari žene i ugrožava cjelokupan patrijarhalni poredak, pa tako fabrika džempera slovi kao izvor opasnosti od bujajućeg bezvjerstva i nepoštenja svake vrste. A čaršija okrutno kažnjava svaku drugost, što ide u rasponu od marginalizovanja pa do silovanja i ubijanja „grešnih žena“. Ipak, ima tragova solidarnosti među ženama, ali to nije dovoljno da sprečava tragedije zasnovane u prvom redu na samokažnjavanju“, rekla je Staša Zajović.
„Roman je na neki način pripovest o nizu tragedija. Jedan od najtragičnijih likova je Feiz, čija je životnu tragičnost nije lišena direktne odgovornosti nosilaca socijalističke represije: nakon što ga je dan uoči posete Josipa Broza Tita Novom Pazaru UDBA privela, u okviru opšte hajke na nepodobne (a šta su mu u pritvoru radili i šta su mu tamo rekli – to samo on zna), on će, slomljen i ponižen, izgubiti svaku životnu radost, izgubiti čak i sposobnost da se koncentriše na bilo šta, da bi ga konačno duboka tuga sa kojom živi dovela do gubitka vida („ukazala mu se punina crnine po kojoj bi se, iznutra, moglo pisati“) a nakon toga i do samoubistva vešanjem o čađavu gredu. Među grehe socijalizma može da se uvrsti i zatvaranje fabričke biblioteke (sa obrazloženjem da “tvoje knjige niko više ne čita“), rekao je Veljak.
Šarenkapić kaže da mu je prvobitna verzija rukopisa imala 210 stranica, ali da je dosta „makao“. Ideju za naslov našao je u nekim delima hrvatske „kvartovske književnosti“. U njegovom romanu „najpre se raspala mahala, potom sve ostalo, porodica, komšiluk…“ Govoreći o jeziku na kojem piše uporno tvrdi da mu je maternji. To mu je „pomoglo“ da mu se pre nekoliko godina (Plato) u Beogradu ne pojavi već pripremljena Bukvica (vojna knjižica – p. D.B.) jer je izdavač insistirao da kaže koji mu je to maternji jezik. Porodični, rekao je nakon čega mu je javljeno da je izdavač odustao od štampanja.
O PISCU: Šaban Šarenkapić je rođen (1956) u Novom Pazaru. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Osnivač je Kulturnog centra DamaD, pokretač časopisa Mak i magazina Has. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi u Novom Pazari u Sarajevu. Objavio je knjige poezije: Kućna nena (1987), Učena voda (1990), Imperija hleba (1993), Zemna snaga (1997), Stambolska sprema (1997), Memorijalne ploće (2002), Lirika manjinstva (2005), Maternji geto (2005), Izbrane pjesme (2006), Zemna ostavština (2007), Crvene kuće (2014), Kafkin kalfa (2019). Prozne knjige: Bukvica (2000, u Zagrebu), Pazarska trilogija 2005) i Mazija (2019), nagrada „Ćamil Sijarić“ za najbolji roman.
Dragan Banjac
