Mile Lasić o jugoslovenskom umiranju na rate

Bivši jugoslovenski diplomata Mile Lasić (25. veljače 1954, Uzarići, Široki Brijeg, BiH), diplomirani politikolog i magistar društvenih nauka doktorirao je na Filozofskom fakulteta Sveučilištva u Mostaru (2008-2009). U bivšoj Jugoslaviji put od stručnog saradnika u Marksističkom studijskom centru CK SK BiH i savetnika u Predsedništvu SR BiH, te šefa kabineta predsednika Organizacionog komiteta XIV Zimskih olimpijskih igara, Sarajevo ’84, sve u Sarajevu, preko savetničkih uloga u Predsedništvu SFRJ i SIV-u i Saveznom ministarstvu spoljnih poslova (1984-1991), u Beogradu, do poslednjeg savetnika za štampu i kulturu u ambasadi SFRJ u Bonu. Na toj dužnosti sustigla ga je disolucija SFRJ i formiranje SRJ, 27. aprila 1992. godine, kada je podneo ostavku uz obrazloženje „to nije više moja zemlja“. Potom je bio i izbeglica i zakratko u istoj zemlji i b/h diplomata (1993-1994), pa je opet morao iz političkih razloga napustiti diplomatsku službu (i profesiju), jer nije hteo pripadati nijednoj političkoj stranci, kao što vlastitim izborom ne pripada nijednoj ni danas. 

Nakon njegove knjige DEMOKRATURE I NEUSPJELE TRANZICIJE U POST-JUGOSLAVENSKIM ZEMLJAMA, uskoro, u izdanju Factum izdavaštva Dušana Janića, izlazi njegova nova knjiga o umiranju Jugoslavije „na rate“. Uz dozvolu autora portalforum.rs prenosi delove s početka Lasićeve knjige.

U zemljama sljednicama bivše SFRJ se nije, nažalost, razumjelo do danas što je Jugoslavija bila u svojoj potenciji, pa svatko priča svoju u pravilu jednodimenzionalnu priču, ne obazirući se previše na druge. Posebice je tragična situacija u ovomu pogledu u Bosni i Hercegovini. U potrazi za vlastitim vjerodostojnim pripadanjem poslije disolucije SFRJ postalo mi već odavno jasno kako BiH prijete realne opasnosti farsičnih jugoslavenskih disolucijskih repriza, te da se poslije svih kulturoloških i političko-pravnih silovanja ne može isključiti, čak, ni njezin tragičan nestanak po sličnom scenariju kako je rastočena jedna velika zemlja kakva je bila SFRJ. Zbog toga sam sredinom siječnja 2012. godine ponudio čitateljima jednog tuzlanskog portala i feljton u 20 nastavaka, u kojem su prezentirana moja sjećanja na dane definitivnog nestanka Titove Jugoslavije s geopolitičke karte svijeta.

Moja nenašminkana verzija „smrti Jugoslavije“ je jednostavno verzija svjedoka i čovjeka koji je „živio Jugoslaviju“, uvjeren u smisao njezina postojanja i njezinog opstanka, sve dok je nasilnici nisu zadavili svim raspoloživim silničkim sredstvima. Dok je nisu ubili, čak, i u ljudima poput mene. O njezinoj smrti nisu, dakle, u vremenima umiranja odlučivali senzibilniji, nego moćniji, pa ona i nije mogla kao osjetljiva tvorevina nadživjeti velike simplifikacije i redukcije onoga što je ona bila, ili što je tek mogla postati. Presudilo joj je opredjeljenje borniranih umova da se u ratu za teritorije “čuva“ topovima i tenkovima, umjesto da se reformira putem novih društvenih dogovora. I tu, zapravo, kuliminiraju farsične sličnosti sa zapletima, a bojati se i raspletima u pokojnoj Jugoslaviji i još jedva u životu održavanoj Bosni i Hercegovini. U njoj se cjelokupni život odvija između nekolicine fikcija i sve okrutnijih fakcija …

1. O „Vođi“, „vođama“ i „vođenima“
Nerado sam se dugo vremena i s jako pomiješanim osjećanjima prisjećao mojih beogradskih dana, bolje rečeno godina, sve do „događaja od 05. oktobra“. Svjesno ili nesvjesno potisnuo sam dio svog života. No, na kraju sam morao priznati da mi se nekadašnji glavni grad moje zemlje „uvukao u dušu“, kao i mnogim pridošlicama prije mene, za sva vremena. Prve prave promjene u mojim osjećanjima došle su, zapravo, s NATO-bombardiranjima beogradskih zdanja. Odjedanput mi je bilo jasno da se radi o „mome gradu“, unatoč svemu, da u njemu još uvijek žive moji prijatelji. Zvuči otrcano, ali je doista tako bilo. A, i izbivanja s beogradskih i balkanskih ulica relativizirala su nekadašnju ogorčenost. Valjda je odlazak onoga s kojim je sve i započelo „tamo gdje mu je mjesto“ dodatno raspršila unutarnje otpore, probudila nadu, pomiješanu s oprezom i sumnjama.

U Beogradu sam proveo posljednjih sedam prijeratnih godina: u Predsjedništvu SFRJ, Saveznom izvršnom vijeću i u Ministarstvu vanjskih poslova, sudjelujući u neuspjelim pokušajima raznih timova da se nešto napravi, poboljša, da se izbjegne zlo. U Gradu i dalje žive moji (bivši) prijatelji, ili su dijelom raspršeni po svim jugo i svjetskim merdijanima. Doduše, u spomenutim objektima, vjerojatno, i danas borave neke od nekadašnjih kolega, koje su više od decenije „prodavale dušu đavlu“, neki od njih mimo uvjerenja, često i nemajući izbora u borbi za golo preživljavanje. Ili izbor uvijek (ne) postoji?

U Beogradu smo i mi, koji smo u njemu „službeno boravili,“ sve do „događanja naroda“ krasno, bezbrižno i sigurno živjeli, iako smo znali za „nacionalistički otrov“ po tribinama i udruženjima. Samo mudriji su naslućivali dimenije zla koje se spremalo pod paravanom borbe za višestranačje, ljudska prava, za ovo i ono. Slično kao i u drugim dijelovima zemlje, gdje će se „borci za ljudska prava“ naći nerijetko na čelu nacionalističkih pokreta. U „belomu gradu“ se moralo zavoljeti i ono što je priroda dala i ono što su ljudi oplemenili, obje rijeke i šetalista pored njih, Adu i staru gradsku jezgru, Skadarliju i Kalemegdan. Sve ono dobro i vrijedno što je pružao beogradskoj mladosti i djeci, pa i mojoj, koja će Beograd ponijeti za cijeli život u svome nevinom pamćenju. Živjeti u Beogradu u to vrijeme, bilo je živjeti kao i u svim europskim i svjetskim kulturnim i političkim centrima. A tu je bila i široka slavenska duša civiliziranih Beograđana, među kojima sam nekoć imao mnoštvo prijatelja i poznanika, raznih korijena i orijentacija.
***
I bivalo je skoro idilično živjeti u Beogradu sve do trenutka kada se tamo negdje u samom srpskom političko-kulturološkom vrhu odlučilo da je dozvoljeno sve što u civiliziranom svijetu nije, najprije u politici i u medijima u Srbiji a onda širom zemlje. Sunovrat i „srpsko prokletstvo“ kao prapočetak posljednjega sveopćeg jugoslavenskog zla jeste, po mojim pristrasnim analizama, započeo onog momenta kada se u funkciji stvaranja mita o „novom voždu“ odlučilo da televizija i novine, nekada gledani i cijenjeni ne samo među Srbima, smiju lagati onoliko puno i onoliko dugo koliko je potrebno da i posljednji Srbin krene za „Voždom“, bez obzira na posljedice u samoj Srbiji i u Jugoslaviji. I lagalo se bjesomučno, izmišljalo i manipuliralo sve dok nisu krenule povorke pismenog i polupismenog svijeta, radnika i seljaka, domaćica i intelektualaca, pa i studenata koji će se poslije bezuspješno trijezniti, uredno očešljanih i obrijanih, potomci partizana i četnika, njihovih sinova i unuka, ruku pod ruku, ne znajući, zapravo, kuda idu i zašto tamo idu. A tamo ih je čekao „On“, novostvoreni mit, koji je sve manje bivao čovjek, bankar i političar, a sve više „Vođa“, po uzoru na vođe od prije šestdeset godina koji su na mitinzima okupljali milijune da bi slušali kako „Vođa“ kriješti i liječi svoje komplekse, kako bi išli u rat da ubijaju ili budu ubijeni. I ustala je Srbija, na mitinge, a poslije se moralo dalje marširati, Srbija je postala pretijesna…
Nagomilane stoljetne frustracije i lažni mitovi, „mudro“ usmjeravani od novih „Goebellsa“, su se kanalizirali u rušilačku energiju. Najprije na partijskim kongresima i sjednicama gdje su eliminirani preostali politički protivnici. Zatim u parlamentima gdje su nelegalno poništavani stari i usvajani novi ustavi i zakoni. Potom na ulicama da bi se smjenivali preostali „neposlušni“ u srbijanskim pokrajinama, tukli i i ubijali politički protivnici u svome gradu. A onda je slijedilo organiziranje kaosa u cijeloj zemlji, žrtvujući stoljetnu poziciju srpskog naroda u drugim republikama, koji je kroz povijest i bez ove „Voždove pomoći“ dovoljno propatio. Na kraju je došla politika „spaljene zemlje“ u komplotu sa sramnom generalskom klikom koja je „žrtvovala“ ustavnu poziciju JNA u korist opcije staljinističko-fašističkog dikatatora i njegove sladunjave priče o modernoj federaciji.
I za tren, za treptaj oka je bilo poništeno sve dobro što se, s mukom, rodilo na Balkanu u posljednje vrijeme, a zlo iz Drugoga svjetskog rata se povampirilo ne samo u Beogradu i u Srbiji, nego posvuda u zemlji. Braća rođena, koja ne žele čuti da nalikuju u bilo čemu jedni na druge i nisu mogli drugačije do po principu spojenih sudova. Plebiscitarno će i u drugim sredinama biti izabrane nacionalne „vođe“, kao pandami „srpskom vođi“, pa će potom i u njihovim politikama razlike bivati sve manje kako vrijeme odmiče. Razlika među njima ostat će u sili koja je bila i ostala „srpsko prokletstvo“ u posljednjem balkanskome ratu, bez obzira što su poslije svi bili naoružani i činili veće ili manje zločine političke i ljudske prirode.
Na neki čudnovat način, kao povijesna farsa, dogodilo se da srpski staljinističko-populistički vođa, oficijelno komunist i/ili socijalist, pomogne svima onima u drugim dijelovima zemlje koji su stajali na antikomunističkim platformama, na šovinističko-nacionalnim programima, pri čemu su istinski socijalisti bili bez ikakve šanse. Vi imate svoga, a mi biramo svoga, vi svoje zlo, mi svoje zlo, bit će geslo i godinama poslije u pokojnoj zemlji…

***

Upravo prisustvom u spominjanim saveznim organima nekadašnje velike zemlje i životom u Beogradu mogao sam uočiti „nepodnošljivu lakoću“ nestajanja, odnosno pratiti „umiranje na rate“ Titove Jugoslavije u glavama i dušama srpske i jugoslavenske političke elite, s kojom sam tada bio u dodiru, među stručnim i znanstveničkim svijetom, s kojim sam razgovarao i raspravljao, te među običnim ljudima, uključivo umirovljenim borcima iz Drugoga svjetskog rata, koji su među prvima instrumentalizirani u borbu protivu onoga za što su se borili u mladosti. Kao i među drugim slojevima, i među ovim „ostarjelim kunićima“ za farsični i tragični eksperiment s njihovom zemljom se, poput požara, strahovito brzo usvajala fašistička terminologija s „njihovih“ televizija i novina, bez zazora se sjedilo u prvim redovima na mitinzima, ili su ih sami organizirali poput onog nesretnika što se na Kordunu derao „ovo je Srbija“, navodnoga narodnog heroja, te mnoštva koje se upreglo u „voždovo kolo smrti“. Bilo ih je tužno gledati kako poslije nekog od nebrojenih sastanaka na kojima su primali „špricu mržnje“ odnosno instrukcije za rad „na terenu“, posve „ispranog mozga“ i uzrujani koračaju kroz moje naselje, a svoj vokabular svode samo na par prostih kodova, „općerazumljivih“, jasnih – neprijatelji, izdaja, Šiptari, ustaše, balije, Armija, Sloba-sloboda, rat, pobjeda…

Bio sam u „privilegiranoj poziciji“ da „izbliza“ i putem raspoloživih informacija u početku još uvijek priličito kompaktnoga saveznog aparata, saznam za „zlo u pripremi“, da razmišljam o njegovoj suštini i posljedicama, da vidim nemoć ili nespremnost tomu stati na kraj, kao i krivo uzdanje prijatelja kako će se cijela halabuka završiti za par mjeseci.

„Neće izdržati do Nove godine“, kazao mi je moj tadašnji beogradski prijatelj dr. Žarko Papić u Palati Federacije u rujnu l987. godine, zabrinut i tužan kad je „Zlo“ na čuvenoj sjednici politički „otkinulo glavu“ svomu nesretnomu kumu, kojeg će poslije i bukvalno dati ubiti Uradio je, zapravo, nemilosrdno i bezobzirno samo ono što je i Miloš učinio svomu kumu Karađorđu u neka ranija vremena. Ovaj put krv nije odmah potekla, ali nije trebalo dugo čekati – teći će potocima i rijekama širom zemlje.

A počelo je naivno, kao što sa diktaturama uvijek počinje. Dok je normalni beogradski i srpski narod plakao hodajući u milijunskoj koloni za „predsjednikom Titom“, zlikovci su u „vunenim vremenima“, „vremenima zla“, „šešeljijadama“ i „matijadama“ u „društvu mrtvih pjesnika“ snivali svoje paklene snove, u koje će se upecati pohlepni bankar željan vlasti i slave, kao i njegova družica opterećena podrijetlom i poluobrazovanjem. Lažna intelektualna elita je godinama omražavala među Srbima Tita i Titovu Jugoslaviju, a veličala „Đenerala“, prešutjevši mu zločine u Srbiji, i u Bosni posebice. I isti narod, koji je samo prije par godina plakao za Brozom, počinje vjerovati da su Srbi uvijek „gubili u miru“ ono što su „dobjali u ratu“, da nisu lijepo živjeli u Titovoj Jugoslaviji, da moraju imati veća prava od ostalih, da…
Pandorina kutija se otvorila. Neotporniji na beogradsku televiziju i njezine istine počeše preko noći za rođendane i najintimnija slavlja međusobno darivati književna smeća („knjige o milutinima“ i „noževe“, takvih je bivalo sve više), te misliti i ponašati se kao „junaci“ iz rubrike „odjeci i reagovanja“ nekada uglednog lista.

Bivali smo sve usamljeniji u gradu, u kojemu smo po dolasku lijepo i bezbrižno živjeli. Strahove su suzbijali preostali prijatelji, pripadnici istoga kulturološkoga i političkog kruga, istoga koda u glavi i u duši, koji su usprkos duhu vremena mislili svojom glavom, glavom obrazovanih Europljana. Na kraju će u nekoć kosmopolitskom, liberalnom gradu ostati samo usamljeni svijetionici istine i slobode, Europljani okupljeni u „zavjereničkim“ redakcijama, u onoj čestitoj „Borbi“, u „Republici“, u „Vremenu“, u unaprijed poraženim udruženjima građana: Građanskom savezu, „Beogradskom krugu“, u usamljenim vojvođanskim uduženjima, u … Sve braća rođena po kulturi i obrazovanju, po ideji mira i pravde, koji su mogli jedino konstatirati zlo koje se kotrlja, zabilježiti njegove aktere, ako tko preživi i bude ga takvo što uopće interesiralo. Toj slabašnoj, ali dragoj „Drugoj Srbiji“ pridružit ću se, logično je, potporom iz inozemstva u decenijama koje su uslijedile, a koje su nam pojeli zlikovci, a ne skakavci. I dok je prva Srbija završila kao u Domanovićevoj priči o „Vođi“, u onoj iz obijesti iskopanoj jami od prije dvije decenije, iz koje ne umiju još uvijek izaći, nažalost ni „Druga Srbija“ ne pokazuje neke jače znakove života s početka anno Domini 2012. kada se objavljuju ova sjećanja.

2. Iz obijesti uništena „balkanska Atlantida“

Prije doseljenja u Beograd i nisam razmišljao o diplomaciji kao pozivu. Moje ambicije su bile vezane za sveučilišnu karijeru, a upravo te 1984. godine stečeni magisterij društvenih znanosti na interdisciplinarnim studijama Univerziteta u Sarajevu i dotadašnja javna djelatnost bili su osnova za nju. No, do sveučilisne katedre neću stići prije ubojstva moje zemlje. Neće biti vremena, iscurilo je i meni i mojoj zemlji. Uskačući u politički žrvanj, za koji sam naivno vjerovao da je privremen, vremenski oročen, u neposrednoj blizini moćnih i utjecajnih ljudi, ostajalo mi je isuviše malo vremena za javnu djelatnost. U neku se ruku samozatajnost podrazumijevala. Protivno osobnim planovima i senzibilitetu ukopavao sam se, dakle, sve dublje u tzv. visoku politiku.

Ti si živio Jugoslaviju, znaju mi kazati i danas moji prijatelji. Kao čovjek „iz sjene“ u tih desetak godina odigrat ću raznovrsne stručne role: savjetnika i šefa kabineta, osobe zadužene za kontakte s javnošću, privatnog tajnika i speech wrightera za moćne i ugledne, manje moćne i manje čestite. Ponekad sam „opsluživao“ i one s kojima se nisam politički slagao, što je bilo mučenje i mene i njih. Na neki čudan način ta „visoka jugoslavenska politika“, posebno u „vremenima zla“, neposredno pred rat, ostala mi je nerazumljiva, neobjašnjiva, tajnovita. Količinu niskosti je očigledno bilo teže razumjeti nego normalnost, etičnost, profesionalizam, tješit ću se godinama poslije kad budem izvan igre koja je nadilazila moje duhovne mogućnosti.

***

Za orijentaciju k diplomatskoj službi presudilo je „službovanje u Beogradu“ i mukotrpno drugovanje s iskusnim diplomacijskim vukom Goranom Kapetanovićem, sinom Hajrinim, koji me je „prisilio“ da učim strane jezike i u životni habitus ugrađujem i komponentnu vanjskog okruženja. Doduše, u pratnji raznih šefova već sam iza sebe imao nisku susreta s egzotičnim gostima u Palati Federacije, napisao sam se „bilješki s razgovora“ s predstavnicima „oslobodilačkih pokreta“ Bliskog Istoka, Azije i Afrike – onim sa šalom što je stalno kukao kako nema državu, onim Namibijcem iz SWAPO-a koji se nekako po naški zvao Ivo van Iwo …, nekoga dalekog svijeta u šarenim nošnjama ili velikim kapama koji bi rado navraćao u prijateljsku Jugoslaviju i molio za pomoć „veliku zemlju“, jer mu je ona bila značajna kao, ostalom, svijetu Amerika.

Prenoćio sam i u jurti kod nekog khana u Mongoliji, vidio kako izgleda skoro izumrli narod u dalekim prostranstvima, koji je nekada „ljetovao“ i na Jadranskome moru, sve jašući na konjima pa kad se stigne, jer usput je trebalo sve popaliti, a to je uvijek ozbiljan posao. U Mongolskom nacionalnome muzeju u jednom ćošku stajali su eksponati posvećeni stoljetnoj razbojničkoj povijesti Džingis Khana i subraće, a kustos bi najradije preskočio taj period nacionalne povijesti, na kojeg bi se na Balkanu bilo neizmjerno ponosno, jer se kod nas i porazi slave, što bi tek radili s pobjedama. U Novosibirsku, u kojemu u ljetnim mjesecima i ne sunoćava, sreo sam gradonačelnika u perlon košulji, poklonu šefa jugoslavenskog protokola iz sedamdesetih godina, vidio sam i drevni Irkutsk, šetao pored Bajkalskog jezera, posjetio Kremlj.

Malo je nedostajalo da odem za posljednjega jugoslavenskog ambasadora u najsiromašniju zemlju svijeta, u Bangladesh, ali su me „novodemokrati“ u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, gdje se utvrđivao prijedlog, potukli do nogu, dajući glas provjerenomu, njihovom čovjeku, Mili Akmadžiću, budućem premijeru i ministru vanjskih poslova hercegovačke paradržavice, koji također neće otići u Dhaku, jer nije dobio suglasnost Predsjedništva SFRJ, a i jugoslavenska vlada je u okviru mjera štednje, među prvima, zatvorila ambasadu u Bangladeshu, koja potom nikomu više nije ni trebala. Kao u pričici o tigru koji je jeo osoblje nekoga izgubljenog konzulata neke druge zemlje, a što nitko nije primjećivao sve dok slatkohrani tigar nije pojeo glavnoga kuhara, pa se konačno primijetilo jer ručak nije bio gotov na vrijeme, zatvaranje Ambasade SFRJ u Dhaki je pored mene zamijetilo, vjerujem, još samo osoblje u rezidenciji sa stotinu soba, kojima su nedostajali njihovi bivši „bijeli gospodari“ iz nekoć bogate i značajne zemlje. Uzalud sam pročitao sve što se moglo naći o mnogoljudnoj nesretnoj zemlji, u kojoj se od l975. godine vlada na osnovu ratnih zakona, a generali-diktatori ne mijenjaju ništa izuzev stanja na svojim kontima, uzalud sam u mislima već predavao akreditive generalu-predsjedniku, čudio se unaprijed ogromnoj rezidenciji „od stotinu soba“, vlasništvu države SFRJ – poklonu predsjedniku Titu nekoga tamošnjeg age-generala, saznao koliko jute uvozi SFRJ od siromašnih Bengaleza, nije mi se „posrećilo“. „Za njega ima vremena“, rekli su složno nacionalisti u Predsjedništvu BiH, koji su sa šest prema nula odlučili za njihovog čovjeka.

***
Sa sjetom sam se osvrtao i na moju dugogodišnju opsjednutost „ranim Marxom“ i Lukacsom, a podsmijehom na artificijelne aplikacije njihova „učenja“ na „revoluciju koja teče“ u tvrdoj južnoslavenskoj zemlji. Trebat će mi vremena da shvatim- kako je revolucija uvijek samo nasilje i puka promjena vlasti. A ono u njoj što vrijedi su evolutivni periodi kada se strpljivo i mudro vrše mali pomaci naprijed, ako se bilo što može promijeniti kod nekih naroda i kod nekih zemalja. Jer, poslije svega što se na Balkanu u posljednjem ratu izdogađalo, postala mi je bliskija Marx-Engelsova ocjena o slavenskim, posebice južnoslavenskim narodima kao historijski nedovoljno zrelima, u stvari nezrelima da razumiju svijet oko sebe i pronađu svoje mjesto u njemu. Pa ipak, bilo je nešto u toj iluziji o mogućnosti „socijalizma s ljudskim likom“, u toj opsesiji umnih ljudi, što nije identično s grubom „samoupravnom praksom“ iza koje se nerijetko skrivao jad i bijeda poluobrazovanog svijeta i idealno polje za političke špekulante. Ti politički kameleoni će kasnije, svi od reda, postati šovinističko-nacionalističke perjanice, kada „novodemokrate“ dođu na vlast i označe smrt socijalizma i marksizma u zemlji i stave točku na njezino postojanje. O snovima mudrih „praxisovaca“, zanesenjaka s „Korčulanske škole“ sanjat će vjerojatno neki kulturniji narodi, oni kod kojih eksperimenti ne moraju bezuvjetno završiti neuspjehom.
Isuviše sam nekritički prilazio brojnim Brozovim i Kardeljevim eksperimentima, bio sam zarobljenik i nekih njihovih dogmi, ali sam i dalje uvjeren da su dvojica spomenute gospode i drugova, slučajno ili ne, nakon dugih lutanja, bili pronašli formulu za funkcioniranje složene zajednice južnoslavenskih naroda, u koju se nije smjelo dirati. U krajnjem, ta je formula i bila najvrijednije u cjelokupnome historijskom iskustvu Jugoslavije pa ju je trebalo dodatno štititi, a ne tako prokleto olako od nje odustati, čim su se javili prvi ozbiljniji problemi. Iz omražene Brozove „ustavne konstrukcije“, iz Ustava SFRJ iz 1974., nije se smio izvući niti jedan kamenčić. A u Srbiji su se mnogi zlurado smijali dok se „Vožd“ obračunavao s „autonomašima“, dok se ukidala ustavima garantirana autonomija za obje pokrajine. I u drugim republikama su se smijali dok su se ratne predigre izvodile unutar Srbije. A onda su se zagrcnuli, jer su topovi zagruvali…

I poslije svega, uključivo gorkih iskustava u saveznoj administraciji, u kojoj sam vidio s kakvim je teškoćama funkcionirala jugoslavenska federacija, te saznanja koja sam stekao na Zapadu, ostala je za mene jugoslavenska federalna kompozicija s ravnopravnim republikama i narodima, s onako visokim standardima za manjince svih boja, kako je to bilo u posljednje dvije decenije pred „smrt Juge“, opsesivna tema, jer su ta iskustva i vrijednosti „Europske unije u malom“ de facto i de iure vrijednosti Europske unije. Nažalost, na Balkanu su nestala s izčeznućom iz obijesti uništene „balkanske Atlantide“.

3. Titova fotelja
S visoko pozicioniranog mjesta u Palati Federacije, u kojoj sam u Vladi i u Predsjedništvu SFRJ proveo više od pet godina, te dostigao visoke „činove“, paralelne rangovima „pomoćnika ministra“ i „podsekretara“, spustio sam se u oštrom sunovratu, u jesen l989. godine, u Sektor za štampu i kulturu (ŠIK) jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, na činovničko mjesto, koje bi inače dostigao samo da sam redovno dolazio na posao a da me nije pregazio tramvaj. Za tako „uspješan spust“ morao sam biti zahvalan svojoj urođenoj ponositosti i tvrdoglavosti, te neuspješnom pokušaju da s tadašnjim bh. predstavnikom u Predsjedništvu SFRJ Raifom Dizdarevićem ostvarim suradnju dok je obnašao dužnost potpredsjednika i predsjednika tog gremija. Spomenuti političar je bio ranije i šef zdanja u ulici Kneza Miloša, jugoslavenski vanjski ministar, pa se netko od njegovih ljudi pobrinuo da se moj dolazak u „diplomatsku kuću“ odigra na opisani način. Nikad neću saznati tko je sve za ovo bio „zaslužan“. Ali i s pola plaće se u to „doba mraka“ moglo živjeti, a počinjati „sasvim s dna“ bit će moja sudbina.

***

I tako „otrpio“ sam iz neposredne blizine potpredsjednikovanje osobe koju je sudbina gurnula na mjesto kojemu nije bila dorasla, ali njegovo predsjednikovanje državom, jer on jeste formalno bio šef drzave, nije se dalo podnijeti. Izdržao sam samo par mjeseci te otkazao suradnju, ne mogavši dulje podnositi prgavost i nedoslijednost, sitničavost i slab karakter tadašnjega jugoslavenskog predsjednika. I pukotine u političkom pogledu su među nama svakog dana bivale sve dublje. Naime, sve što sam znao, ili pak što su znale moje bivše kolege u „Mikulićevoj vladi“ o planovima i programu reformi ekonomskog i političkog sustava, o poznatom „Majskom programu“, a što je trebala biti sama suština jugoslavenske politike, bilo je hitno na stolu mojeg novog šefa, ali on takvo što nije trebao. Od njega se očekivao barem pokušaj da na Predsjedništvu SFRJ otvori raspravu o „Majskom programu“, na pravi način, ako ne može već da osigura podršku toga gremija „Majskom programu“ savezne vlade. No, on je svjesno izabrao popularniji put – „pričam ti priču o antiborokratskoj revoluciji“, dok se „Vlasi ne dosjete“. Nikad mu ništa u tih sedam mjeseci zajedničkog rada nije bilo dovoljno dobro iz pripremljenih materijala, a makar polovicu su pripremili moji prijatelji experti iz tadašnjeg SIV-a.

Prihvatio sam u stvari „služiti“ bivšega poluobrazovanog „kosovca“ zbog slabašne nade da se i Predsjedništvo SFRJ može uključiti u podršku reformskom programu. Međutim, „Predsjednik“ to nije razumio ili nije htio. Odlučio se za leksiku i stil politike koji su u najmanju ruku bili slični „novogovoru“ i stilu u političkom životu „srpske elite“, pa je s time osigurao neslavno mjesto među onima, čija se imena ne pamte i ne izgovaraju kad im mandati završe. Oni su bili i ostali samo pojave, ma koliko se post festum trudili da poprave sliku o sebi. Otuda su komično nevažna njegova svjedočenja, velikim dijelom stilizirana i retuširana. „Pojava“ je bila opsjednuta, između ostalog, i da se u Bosni i Hercegovini konačno obračuna s „Mikulićevom i Pozderčevom linijom“, dvojicom različitih ljudi i političara, ali kojima je zajedničko što su obojica u političkom smislu „istinski Bosanci“, a što treći, pojava o kojoj je ovdje riječ, jeste samo po rođenju. I uobrazilji. „Pojava“ je u kratkom vremenu na sve važnije i odlučujuće funkcije u BiH postavila privrženike tzv. antibirokratske revolucije, nelegalno i nelegitimno raspirivala preko „klanovskih ljudi“ u medijima tu nesretnu „revoluciju“, iza koje se i nije skrivalo ništa drugo do puka osveta i kompleks pojedinaca.

Doduše, mora se kazati da se birokratskog šljama i osionosti bilo nakupilo u ogromnoj količini u političkom vrhu BiH pred sami rat, ali u ovoj „antibirokratskoj revoluciji“ koja se poklapala s „Voždovom revolucijom“ krio se i prapočetak buduće bh. nesreće. U konačnom ishodu ova igra je omogućavala lakši, laganiji nego što se očekivalo, prodor „Miloševićevih jurišnika“ u samo središte vlasti u centralnoj jugoslavenskoj republici, narušavajući ili potpuno derogirajući principe na kojima je godinama počivala stabilnost i normalnost u BiH. Tadašnji jednogodišnji predsjednik je „odradio“, naravno, svoj nesretni mandat u fotelji „velikog diktatora“ i bez moje pomoći, a ja sam mogao konstatirati još jedanput da sam bacio u vjetar sedam-osam mjeseci danonoćnog rada. „Oličenje birokrate“ koje je čitav predsjednički mandat govorilo o antibirokratskoj revoluciji nije ni primjetilo da je u međuvremenu i sam potrošen, i nikomu više nije potreban, da se od njega očekivalo samo nezalaganje za „Majski program“ savezne vlade, a u vezi s BiH se znalo da će se truditi i bez nagovora zbog svoje sujete. Institucija kojom je predsjedavao se u tom vremenu još više kompromitirala, dospjela u „Miloševićev i vojni zagrljaj“, a time i cijela zemlja dodatno gurnula u propast.

***

I osobno sam se osjećao kao karikatura prošlih, boljih jugoslavenskih vremena, dok bi šetao ili radio u ogromnim prostorima Kabineta pokojnog predsjednika Jugoslavije, u kojem su poslije njegove smrti sjedili i drijemali sve manji i manji ljudi i političari, ili pak u Belom i Starom dvoru, ali mi je „oličenje birokratske nesreće“, zbog kojega se plakalo svugdje gdje je boravio i šefovao, zbog kojega su mnoge karijere i profesije nasilno zaustavljane, uvijek izgledao isuviše sitan i neugledan u ovim prostorima, a nezaboravno smiješan u „Titovoj fotelji“. Nju se moralo pronaći i „skinuti s tavana“, a rashodovati noviju i ljepšu, na kojoj su sjedili dotadašnji „Titovi nasljednici“. Mogao sam poslije zamisliti da se u toj istoj fotelji, magično privlačnoj za balkanske vlastoljupce, na sličan način godinama zabavljao i nekadašnji čovjek i bankar, kojemu je bila namijenjena samo uloga „otponca na pištolju srpskog nacionalizma“ (Bogdan Bogdanović), a on je postao „mit“, vječit i nesmjenjiv kao zlo i nesreća. Mladalački snovi su se i njemu i njegovoj supruzi do kraja ostvarili, samo je cijena bila visoka. Ostat će tajna – kako oni koji su za njim putovali više od jedne decenije nisu do danas uvidjeli da je „Vođa“ bio ne samo slijep i gluh, nego i bezoosjećajan na njihove patnje!

S tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ bio sam prvi i posljednji put – na zajedničkom putovanju početkom srpnja l988. godine – u „službenoj posjeti“ SAP Vojvodini, samo par dana uoči poznatih mitingaških orgijanja ulicama Novog Sada miloševićevsko-šolevićevskih plaćenih falangi. Divljanje falangaista je rezultiralo smjenama i ostavkama vojvođanskog rukovodstva, te postavljanjem marioneta koje su sve do jučer bile na vlasti, a time je ne samo umrla Vojvodina u političkom smislu, nego se i definitivno urušila ustavna konstrukcija iz l974. godine, najavljujući i skoru smrt cijele zemlje. „Predsjednik“ je obećao pomoć, ali nije mrdnuo prstom da se suprotstavi „Voždu“, s kojim je bio u sve češćim kontaktima, kao i sa srbijanskim kolegom po dužnosti, žalosnim a nekada cjenjenim generalom, od čijeg je narodnog herojstva ostao samo smrad izdaje i gađenje. „Nesretni Vojvođani“ su, inače, ovom „predsjedniku“ iz moje priče priredili nakon zajedničke večere i sutra ujutro lov, jer to je bila jedina njegova zajednička prava sveza, pored spominjane fotelje, s Brozom, čije je „nasljeđe“ trebao sačuvati. Za sumnjati je da su se naivne „Lale“ ikada poslije još mogle susresti s „predsjednikom-lovcem“. Njima je upravo vrijeme isticalo na ovoj „posljednjoj večeri“, a „Predsjednik“ je nastavio drijemati u fotelji „velikog diktatora“ kako bi prespavao svoj u najmanju ruku oportunizmom „kupljeni“ mandat. I otišao je potom u zasluženi zaborav.

No, ne lezi vraže, za naivne je danas u BiH postao, maltene, glavni tumač zbivanja u Titovoj Jugoslaviji. Implicite se njegovim knjigama-svjedočenjima želi poručiti kako je bio glavnim Titovim suradnikom u BiH, mada su to bili drugi bh. veliki ljudi – Džema, Branko, Hamdija…, no oni više ne mogu svjedočiti. Jedan od politički velikih Bosanaca i Hercegovaca je i Bogić Bogičević, pripadnik moje generacije, moj prijatelj i danas. Njemu su lažni bh. socijaldemokrati organizirali posve nezasluženi zaborav. Svugdje u svijetu bi bio do kraja života najuglednija javna ličnost, ili barem počasnim predsjednikom stranke, čijim je izvornim idejama ostao vjeran. Ali, drugi nisu…

4. Proba vojnih uniformi u Predsjedništvu SFRJ
Mirisalo je na rano proljeće toga ožujskog dana l99l. godine, koji (ne)će ući u povijest pokojne SFRJ zahvaljujući Bogiću Bogičeviću, dok smo nas dvojica dugogodišnjih znanaca iz Sarajeva žurili na dogovoreni sastanak baš s njim, s našim mladim i uspješnim „zemljakom“ koji je u Predsjedništvu Jugoslavije u novom sastavu predstavljao republike iz koje sva trojica potječemo, i zahvaljujući kojoj smo i bili tu gdje jesmo – u saveznim organima SFRJ.
Došavši u velebne prostore Palate Federacije na Novom Beogradu, u kojima sam proveo više od pet godina u kabinetima i službama Predsjedništva SFRJ i u saveznoj vladi, nisam primijetio ništa neobično. No, već na ulazu u „Bosanski kabinet“ našega zajedničkog prijatelja čekalo nas je iznenađenje. Na „tajničkom mjestu“ je uvijek sjedilo jedno ljupko stvorenje iz Bosanske Krupe, ali sada je tu bila ukopana bez kretnji i zaleđena osmijeha, u uniformi oficira JNA, nepoznata „faca“. U stvari, posve bezbojna oficirska „faca“ u uniformi nas je obavijestila, zbunjene do zla Boga, kako trebamo sačekati u susjednoj prostoriji, dok naš prijatelj na čiji smo poziv došli ne bude slobodan. U susjednoj prostoriji poznata lica koja sam godinama poznavao – šaljivdžija Lazo, šef Kabineta, mudri i ozbiljni ustavno-pravni savjetnik Mahmud, zvani Mašo, vozač i čovjek iz osiguranja, svi smeteni i bez riječi. Snebivamo se i nas dvojica, gostiju iz SSIP-a, dok nismo konačno pozvani da uđemo kod člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH. Na vratima ogromne prostorije u kojoj je uredovao mimoišli smo se s generalom za kojeg smo znali da je šef Vojnog kabineta Predsjedništva SFRJ.
***
„Ne mogu ulaziti u detalje“, kazao nam je bez okolišanja naš prijatelj Bogić Bogičević obučen u uniformu člana Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ, s maršalskom zvijezdom, „pozvao sam vas da popijemo piće za oproštaj, jer za par sati krećemo u pravcu Zagreba i Ljubljane, a ja sam ispred Predsjedništva SFRJ određen da vodim akciju“. Govorio je smireno, tako je uvijek govorio, to mu je bila priroda, ali ovaj put je bilo nešto posebno u njegovom glasu, ili je to bio samo šokirajući utisak uniformi u znanom ambijentu, u kojem se uniforme ne nose.
Odluka o vanrednom stanju trebala je, po Bogićevoj priči, stupiti na snagu toga dana točno u ponoć, s važnošću u cijeloj zemlji. Sve su pripreme završene. O tomu se, uostalom, od prosinca l990. godine često raspravljalo u Predsjedništvu Jugoslavije, a sada je kucnuo čas odluke. On nije imao drugog izbora, morao se odlučiti između većeg i manjeg zla. Zaustavio se za kratko, dok je ono „zamrznuto lice“ iz predsoblja unosilo bocu viskija, čaše, led. „Tebe molim da ovo predaš mojima kući“, pružao mi je svežanj ključeva od stana i kola, čekovnu knjižicu i neku podeblju kuvertu, „pa pripazite, obojica, malo i na djecu…“
Slušao sam kao omamljen, što nam to pripovijeda čovjek kojega poznajem iz studentskih dana, ali smo tek njegovim dolaskom u Beograd poznanstvo usmjerili u duboko prijateljstvo istomišljenika po krupnim pitanjima, pri čemu je njemu bilo neusporedivo teže, na njemu su ležale odgovornosti. A ja sam bio i tada kao i danas „slobodan strijelac“, beskorisno pričalo kojega se ne mora uzimati ozbiljno. Oduzela mi se pamet, jezik u svakom slučaju, gledam s nevjericom u njegovu vojnu uniformu s maršalskom zvijezdom, znojim se i hladno mi istovremeno. Potpuno sam zaboravio na kolegu s kojim sam došao u Predsjedništvo Jugoslavije i koji je bio u SSIP-u moj pretpostavljeni, dok me nije prenuo iz obamrlosti njegov izmijenjeni, skoro piskavi glas: „Znači, odlučeno je… Kocka je pala… Čestitam… To je trebalo već davno uraditi…, u to ime se mora popiti…“, nahrupila je uzbuđena bujica priličito nepovezanih riječi iz njegovih usta. Jedva sam registrirao krajičkom preostalog razuma što je moj pretpostavljeni iz SSIP-a kazao, pa ipak postajao sam svjestan značenja njegovih riječi, proklinjući u sebi što se cijeli život družim s pogrešnim ljudima, koji se stalno prilagođavaju i ponašaju kao vjetrenjače. Nije me, zapravo, ponašanje ovog SSIP-ovca posebno iznenadilo, ni zaboljelo, već sam ranije primijetio da se rapidno mijenja, da je postao oprezniji u govoru o Miloševiću, o srpskom staljinističko-populističkom pokretu, što nije u tim vremenima bilo ni u „diplomatskoj kući“ ništa posebno. I diplomate su postajali oprezniji, prepoznavali su buduće gospodare, brinuli su o goloj egzistenciji. Mene je zaboljela Bogićeva „izdaja“ …