Piše: Danko Plevnik
Već godinu dana nakon Hitlerovog zauzimanja vlasti francuski filozof Emmanuel Levinas dao je definiciju hitlerizma koja i danas traje – da nije bio samo okovanost, nego i prihvaćanje okovanosti. Ta tvrdnja bez ostatka pokriva fašizam, nacizam i sve moguće oblike ultranacionalizma. Balkanom dominira stari neofašizam kao pokušaj oživljavanja poraženih zloduha Drugoga svjetskog rata. Nosioci provokatorskog revizionizma smatraju da su hrvatske ustaše, srpski četnici, slovenski belogardejci, bugarski nacionalni legionari, albanski balisti… bili antifašisti, izrugujući se partizanima kao faktičnim nositeljima antifašizma. Ipak, malo se tko od tih javnih neofašista želi deklarirati fašistima, stoga sam ih definirao kao protuantifašiste jer tvrde da nisu fašisti, a oponiraju antifašistima. Osim tog povijesnog i političkog sramoćenja uma, u regiji ne postoje značajniji suvremeniji oblici neofašizma.
Mladi neofašizam opasniji je od starog upravo radi retoričke mimikrije. Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright je u knjizi Fašizam: jedno upozorenje nabrojala neofašističke pojave i osobe u svijetu, ustvrdivši da je rastuća tendencija u medijima da fašizam portretiraju kao logički izdanak populizma.
Profesor filozofije na Sveučilištu Yale Jason Stanley je u djelu Kako funkcionira fašizam opisao deset stupova fašističke politike koja vlada SAD-om. Američki filozof Richard Rorty bio je veliki pesimist i smatrao da će fašizam ovoga puta pobijediti, dok je talijanski semiotički mislilac Umberto Eco govorio o vječnom fašizmu.
Može li u Europi i SAD-u pobijediti bijeli suprematizam? Simptom takve agresije na demokratski poredak dogodio se 6. siječnja 2021. godine kada su stotine Trumpovih suprematističkih pristaša provalile u Kapitol. Neonacizam se proširio od Skandinavije (Pokret nordijskog otpora), Njemačke (Nacionalna demokratska partija Njemačke – NDP), Francuske (Generacija identiteta), Češke (Radnička stranka društvene pravde), Slovačke (Kotleba – Narodna stranka naše Slovačke), Mađarske (Jobbik) do Grčke (Zlatna zora) od kojih su neke već ušle u parlamente i svoj neofašizam kamuflirale borbom protiv migranata i okretanju budućnosti.
Jedan od ključnih promotora te nove verbalne vrste nasilja – fašizam uvijek počinje kao verbalno nasilje – a završava logorima smrti, su tzv. socijalni mediji u kojima se dopušta plima govora mržnje i lažnih generalizacija tako da neofašizam etički neodgovorne slobode, dobiva građanski status legalnog političkog govora.
Postaje dio internetske ponude kojoj je važnija brzina informiranja nego sustavno građenje općeljudskih i univerzalnih vrijednosti. Živimo u doba tviterskih postistina pa je svako suludo, neznalačko i agresivno objašnjenje povijesti, postalo jednako važno kao i razborita historiografska postignuća pa relevantni povjesničari dobivaju ulogu Don Quijotea.
Fašizam pobjeđuje kada društvo počinje stvarati više revizionističkih tlapnji nego istinoljubivih interpretacija stvarnosti.
(Autor je novinar iz Karlovca i dvadesetpetogodišnji kolumnista Slobodne Dalmacije)