Piše: Vedran Salvia
Udruga Hrvatski domobran Dubrovnik održala je svoj godišnji zbor, a na kojem ispada da joj smeta Dan antifašističke borbe te pokreće inicijativu da se on ukine, odnosno da postane spomendan, a o čemu su obavijestili medije.
Nekoć, to su bili oni koje su partizani štedjeli, a ustaše ih se sramile, oni vječno oko skladišta odjeće i hrane, što bi kriomice krali kokoši, dakle kokošari, oni kojima puška o ramenu nije priličila pa stoga nisu ogrezli u zločinima, makoliko su strvinarski koketirali s onim što bi od ustaša ostalo.
Ali vremena su se promijenila, razbacale su ljude i stvari, pa evo u trećem desetljeću 21. stoljeća domobrani su došli na svoje, te zapravo oni predstavljaju paradigmu Hrvata modernog doba.
To je jedan idealtip domoljuba, čovjeka koji živi snažnu stranačko-očenašku stvarnost, neovisno kojoj stranci pripada, on služi sistemu, svjestan da se poredak najbolje štiti tako da se voli svoje. Nema tu programa, nekog reda ili načina, nema tu rada na sebi, niti mogućnosti prekoračenja samog sebe, sve što tu postoji jest ljubav prema domovini, kao korak ka ostvarenju hrvatskog nacionalističkog sna, dakle sna o čistom, primarno bijelom i katoličkom društvu u kojem je sve da citiramo Danila Kiša „odveć lično nedolično“.
U takvoj domobranskoj Hrvatskoj, jasno, zatire se i antifašizam jer u sistemu koji se zasniva na ljubavi prema rodnoj grudi, naravno, ima mjesta samo za jedan rat, jednu borbu, jedan dignitet, kao nekoć uostalom za jednu tekovinu revolucije.
Valjda zato preživljava i ustaštvo, odnosno preko takve Hrvatske ustaštvo dobiva kisik, dok je kritika takvoj domobranskoj Hrvatskoj valjda blasfemija prema hrvatstvu, uvreda državi. Stoga, domobranstvo ostaje kao nepoderiv ideal primjer onoga kako se treba živjeti ako se želi preživjeti, a to je opće intelektualno, socijalno i političko mediokritetstvo.
Što se tiče samog priopćenja ove Udruge, recimo da se navodi i stravična usporedba između Dana antifašizma i srpske agresije na Hrvatsku.
Napominju iz Udruge i o novom zakonu iz 2020. godine, ugovor o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, ali najzanimljivija je ipak sveza antifašizma i četničke vojske.
Pišu oni tako o skupu u Brezovici kako ih je „neodoljivo podsjetio na, za Hrvate najcrnije razdoblje tzv ‘bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti’ iz bivše zlosretne države. Ili, još svježije sjećanje na agresorsku velikosrpsku politiku s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, koja je rezultirala krvavim ratom, razaranjima hrvatskog teritorija te brojnim hrvatskim žrtvama“.
Dakle, zamislimo čovjeka, evo recimo Dubrovčanina, koji je život dao u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora na čelu s ustašama, zamislimo i da je bio dovoljno star da ima potomke, pa shodno tome možemo vizualizirati i njegovog unuka koji je kao i svoj djed krenuo u rat i dao život u borbi protiv četnika 1991. godine.
A onda dođe netko tamo iz neke udruge domobrana koji će učiniti moralni kriminal i dovesti u svezu jedno s drugim kroz kontekst da obilježavanje žrtve jednoga baca valjda sjenu na drugo? No, kod ovakvih situacija, argumenti ili logika ne pomažu, kao što obično ne pomažu kad demokracija udari na moždane stanice.
Inače, kažimo i da je udruga razočarana jer Dubrovačka biskupija nije dala svoje suglasje na postavljanje spomen obilježja u predvorju crkve sv. Mihajla don Đuru Krečku, svećeniku koji je ubijen na Daksi.
Istina, akvatorij ovog otoka udomio je stradala tijela partizanske odmazde, ta su smaknuća na Daksi obavljena bez suđenja. Krivnju ili nevinost rečenog svećenika valja utvrditi, ali ako ga dubrovački domobrani predlažu za rehabilitaciju, onda mu je to dodatni teret, ne olakotni.
Ljudi koji su protiv antifašizma jednostavno su zaostali i primitivni, vraćaju Hrvatsku u srednji vijek i postaju joj veći neprijatelji od samih fašista zbog kojih antifašizam i postoji.
(Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora, a ne redakcije)
