Nikad Dubrovčani u svojoj slavnoj historiji nisu imali više materijalnih dobara, ali s druge strane, kvaliteta života im nije narasla, nego upravo suprotno.
Autor: Maro Marušić
Nedavno je Jusuf Nurkić, košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine, boravio u Africi, te je nakon povratka izjavio: „Živimo u teškom svijetu, bio sam u Ruandi tri dana, nisam nikad vidio toliko sretnih ljudi, toliko dječjih osmijeha, a imaju toliko malo. Vidio sam dvije škole koje pohađa nekoliko tisuća djece, a nemaju cipele. Pogodilo me to, pokušao sam im kupiti cipele, knjige, sve što im je potrebno“, kazao je, među ostalim.
Nurkić ima stav kao klasični prosječni zapadnjak. Srce mu popuca kada vidi bosu afričku dječicu koja „imaju toliko malo“. Čudno je, međutim, u cijeloj priči zašto su zapadnjaci tužni, iako, kako kažu, „nikad nisu vidjeli toliko sretnih ljudi, toliko dječjih osmijeha“? Zašto je naš dobri Jusuf utučen pored toliko sreće? Nije li to kontradiktorno?
Pogledajmo na trenutak činjenice – prosječna dubrovačka obitelj zaista ima puno više nego prosječna ruandska. Neka muž i žena s dva djeteta imaju dvije prosječne plaće, znači 14 tisuća kuna mjesečno. Neka za podstanarstvo izdvoje 4 tisuće kuna, plus režije tisuću, plus još dvije tisuće na razne uljećuće troškove poput servisa automobila, pokvarenih uređaja bijele tehnike i slično, ipak će im ostati dovoljno za hranu da izguraju mjesec. Taj život je skroman, nema tu luksuza – putovanja, restorana, dobrih auta i motora… – ali opet nisu gladni i žedni poput mnogih Afrikanaca, plus imaju krov nad glavom, kakvu-takvu zdravstvenu skrb… Kako je onda moguće da Zapadnjak mora otići u Afriku da bi vidio toliko dječjih osmijeha? Zašto, pobogu, sretne ljude i toliko osmijeha ne može vidjeti kod kuće, na zapadnoj hemisferi, gdje ljudi „imaju toliko puno“ i gdje Afrikanac „nikad nije vidio toliko nesretnih ljudi i toliko depresivne djece“?
Bezglavo jurcanje
Odgovor je vrlo jednostavan – Afrikanci su sretni, baš zato što su siromašni, a Zapadnjaci su nesretni baš zato što imaju! Odvajkada je bilo normalno da se čovjek uspoređuje s okolinom. Zapadnjak se natječe sa susjedom. Da bi ga sustigao mora jurcati za profitom. Da, na Zapadu se može zaraditi, ali ne bez nuspojava. Da bi čovjek imao mora se itekako staviti i pritom žrtvovati sve one svakodnevne sitnice koje su ga veselile. Dubrovnik je sjajan primjer. Nikad Dubrovčani u svojoj slavnoj historiji nisu imali više materijalnih dobara, ali s druge strane, kvaliteta života im nije narasla, nego upravo suprotno. Mirno se Dubrovčanin Gradom može šetati s ljubavnicom, jer domaćeg čovjeka nigdje neće sresti. Ni na Stradunu, ni u Uvali, ni na Dančama, koje još uvijek slove kao kupalište lokalaca, ali lakše ćete tamo vidjeti veliku bijelu psinu, nego svoju generaciju.
U utrci za profitom Dubrovčani su se odrekli nogometa na Dančama, karata, šaha, općenito druženja i zdrave zajebancije. Čak ni u kvartovskim kafićima nećete naći ekipu. Sve se mora danima, tjednima unaprijed dogovarati, a i onda često propadne. Naravno, nije ovo samo problem našeg grada, nego čitavog Zapada. Prije nekog vremena pojavila se vijest kako Andaluzija pokušava zaštiti običaj sjedenja ispred kuća tijekom ljetnih večeri. Prije su Mediteranci bili na ulici, čavrljali, zezali se, djeca su se igrala ispred kuća i zgrada, ali sve je to izumrlo, kako u Andaluziji, tako u Veneciji, Dubrovniku, Siciliji, Grčkoj… Želimo Andaluziji da uspije, ali vjerojatno neće. Druga su vremena, ne sjedi se ni na izlozima Straduna. Osim trke za zaradom, mediteranski način života uništili su i pametni telefoni. Ne treba ti čovjek uživo da vidiš što je s njim. Dosta je društvena mreža, iako život na Facebooku nema nikakve veze s onim stvarnim.
Za opuštanciju treba imati vremena
Ruandac, Mozambičanin, Gvineja Bisaoanac, Obala Slonovakostanac i Malac (kako bi to lijepo rekao Željko Pervan) nemaju tih problema. Tamo nitko nema ništa, ne opterećuju se sa susjedovim apartmanima i rođakovim dalekim putovanjima, i ono najvažnije – imaju vremena. Da bi se čovjek smijao mora biti opušten, a da bi bio opušten mora imati vremena, usporiti život. Sve ono čega na Zapadu kronično fali. Zapadnjak trči za lovom da bi sreću našao kada otputuje za godišnji. Ali zato mu je svakodnevica kaotična. Afrikanac love nema, ali zato ima vremena za obitelj i prijatelje.
U čitavu ovu formulu treba ubaciti i klimu koja je veliki problem Europe. Dobar dio siromašnih zemalja ima toplu klimu cijele godine, pa ne moraju razbijati glavu oko cijena nekretnina. Sklepaju kakvu favelu, ilegalno se spoje na struju i dobro je. Došli su do krova nad glavom skoro za džabe. Na Zapadu čovjek otegli papke dok dođe do stana. Ako nije dobio ništa u nasljedstvo, život će mu bit pakao. Koliko god radio, teško će kupiti četiri zida. Kako onda da bude sretan?
Rekli smo da prosječna dubrovačka obitelj može s primanjima izgurati mjesec. Ali problem je što drugi imaju više, pa onda i ti roditelji hoće svojoj djeci omogućiti ono što ima susjed. To je početak frustracija, začarani krug iz kojeg nema izlaska. Onda ti roditelji izgube prijatelje jer ne mogu pratiti njihov tempo koji ponekad podrazumijeva odlaske u restorane. Sve danas u Dubrovniku košta, i to brutalno, čak i rekreativno igranje nogometa. Može se sa šest, sedam tisuća kuna preživjeti mjesec, ali da se puno toga žrtvuje, čak i gledanje utakmica u kafiću, jer je mnogima masu dati 200 kuna za okrenut turu ekipi. I onda baš zato, jer se često ne može pratiti okolinu, čovjek na Zapadu je nesretan. Koliko god radio, uvijek ga muči cijena kafe. Osjeća da ne miče s mjesta, a sve je stariji i umorniji.
Bolji jedni prema drugima
U Africi toga nema. Život jest težak, za razliku od Zapada, oni ne znaju što će sutra jesti, ali hrani ih bliskost. Mi smo se u Europi i Americi jedni od drugih udaljili da je to za plakati. Ne znamo ni prvog susjeda, razdvojili smo se od starih prijatelja, a teško stječemo nove. Tek kad nas strefi neka bolest shvatimo da je život kakav smo vodili bio isprazan. Prije neki dan je Ana Putica, koja radi s umirućima, za Dubrovački dnevnik izjavila da ljudi pred smrt najviše žale što nisu bili bolji jedni prema drugima.
To je ta razlika između Zapada i životnih vrijednosti. Nemamo vremena za druge, od silne trke ih ne vidimo, ne čujemo, i ne slušamo… Ne pitamo ih je li im što treba sve dok jednog dana mi onemoćamo i onda uvidimo da smo pogriješili. Nažalost je kasno. A Afrika to još uvijek ima – bliskost zajednice koliko god im teško bilo u materijalnom pogledu. Zato Jusuf Nurkić nigdje nije „vidio toliko sretnih ljudi, toliko dječjih osmijeha“. Zato što živi na Zapadu, lokaciji gdje ljude zaboli za druge sve dok se sami ne razbole. A onda hvatajući posljednje udahe šapuću Ani Putici.
-Žalim jedino što nisam bio bolji prema drugim ljudima – kaže umirući – ali jebiga, nisam imao vremena zaustaviti se u kapitalističkom vrtuljku.
(Izvor: Dubrovački dnevnik)
