Heni Erceg
Nakon smrti oca iz roditeljskog sam stana uzela knjige, od Trockoga do Đilasa, i majčine vezene stolnjake i miljetiće, i očeve Spomenice za zasluge ove i one, ratne i poratne, i fotografije oca i majke s ispisanom potjernicom, što su je za njima 1942. raspisali talijanski fašisti na okupiranom Visu, a potom ih uhapsili i osudili na smrt, ali su pobjegli… No to je već neka druga priča. Uzela sam, priznajem, i malu svilenu zastavu, jugoslavensku sa zvijezdom, što ju je otac, shodno zakonu, stavljao na krmu broda kad bi s majkom odlazio na đitu. Eno je, smotana leži i danas u jednoj ladici s tim ostalim relikvijama jednog vremena, jedne države koju su naši roditelji s puno entuzijazma stvarali, a mi u njoj rasli, otkrivali joj mane i vrline, pa je na kraju srušili, ali i to je već neka druga priča.
Moram priznati da inače nisam ljubitelj zastava, vjerujem da su one, naročito na našim balkanskim prostorima, uvijek izraz tek prepotentnog nacionalizma, a mnogo manje istinskog patriotizma, mogu poslužiti svakoj hulji da se njome „obloži“ i potom dreči razne mrziteljske svinjarije. U nju se znaju „oblačiti“ svi, od nogometnih navijača do popova i političara, svaka je prilika dobra da ta krpa s različitim oznakama posluži kao mjera tekućeg nacionalizma. Zato kao iskaz patriotizma i posebnosti više volim tiramole na kojima se suše majice i mudante, a koje tako slikovito govore o tradiciji mediteranskih zemalja. A i moje iskustvo sa zastavama, himnama nije baš za neku pohvalu; jednom sam tako ’91., u središtu srpske pobune, u Kninu, onu srpsku sa zlatnim čudesima upotrijebila za neku nečasnu, opasnu radnju, drugi put iste godine na jednom atavističkom skupu HDZ-a nisam se dovoljno dobro uspravila dok je svirala hrvatska himna a zastave zaklanjale nebo, pa me neki dragi kolega, i danas važan medijski faktor, prijavio nadležnima, ali i to je neka druga priča.
A sva ova nedovršena sjećanja nadošla su opet zbog one zastave s crvenom zvijezdom, što ju je na Dan Republike, bivše Jugoslavije, na svoju kuću u jednom hrvatskom gradu izvjesio Velimir M. No, „povrijeđeni“ susjedi odmah su ga prijavili kao da je, ne daj bože, izvjesio neku četničku ili ustašku zastavu, policija je stigla u roku odmah, oduzela mu zastavu i kazneno ga prijavila. Potom je uslijedila i optužnica jer da je tom zastavom „vrijeđao moralne osjećaje građana“. On sam u svoju obranu od strašnog grijeha kaže kako nikomu ništa nije želio poručiti, nego da poštuje državu u kojoj je rođen i othranjen, „koja me je napravila čovjekom kakav jesam… poštujem tu državu kakva god je bila, nekome nije valjala, a meni je valjala“.
Teški „prekršitelj“ zakona Velimir M. ima 47 godina i detektirao je suštinu ispravnog korištenja krpi u današnjoj Hrvatskoj: “Ja već 20 godina trpim ustaška obilježja i vješanje ustaških zastava, pa ako meni ne smetaju njihove zastave, ni njima ne bi trebala smetati moja. I postavit ću je i iduće godine.“
Policija pak nije objasnila oduzimanje privatne imovine, niti po kojem će ga zakonskom članku kazniti, ali je optužni prijedlog podignut, sudski je aparat alarmiran, iako se radi o simboličnoj gesti u privatnom prostoru koji je zaštićen pravom na slobodu govora. „Čak i ako se time izrazila ljubav, nostalgija ili sjećanje na bivšu državu i ako se to nekome ne sviđa, ne radi se o protupravnom ponašanju koje treba penalizirati“, smatra jedna ugledna odvjetnica. I još, jugoslavenska se zastava, za razliku od ustaških insignija, ne nalazi na popisu zabranjenih znamenja, ali se podrazumijeva da isticanje zastave nekadašnje ustaške države, baš kao i fašistički pozdrav „Za dom spremni“, ne vrijeđa moralne osjećaje nikoga od nas. Štoviše! Za razliku od zastave odavno mrtve države čije se isticanje smatra ozbiljnim, protudržavnim činom, pa je prije koju godinu kaznu zbog kršenja Zakona o grbu, zastavi, himni i (pazi sad!) lenti Predsjednika RH, „popio“ i čovjek koji je na krov novoga svinjca stavio zastavu Socijalističke Republike Hrvatske, iako se branio da je običaj na novi krov, makar bio i svinjac, staviti zastavu, a da je to jedina koju je imao na tavanu.
No humoreska ide dalje, jer je Velimir M. kažnjen po starom jugoslavenskom zakonu iz 1977. i vremena verbalnog delikta, kada se u strahu od vanjskog neprijatelja branilo i sankcioniralo vješanje inozemnih zastava, bez odobrenja državnih organa ili Saveza komunista. Danas inflacija zastava svjedoči o inflaciji desničarskih, konzervativnih uvjerenja, tako na kući susjede mi na Šolti, inače državne službenice, godinama, uz hrvatsku, vijori i zastava Vatikana. I što da radimo mi vražji ateisti? Da se osjećamo moralno uvrijeđeni? Kao oni talibani u Kataru koje eto vrijeđa zastava duginih boja, pa su nogometašima zabranili čak i nošenje trake LGBT zajednice. A ovi, pičkice, na to mirno pristali. Dobro, dobro, i to je već neka druga priča, iako sve govori o lažnom moralu, dehumaniziranim vrijednostima, pogotovo u religijskim državama, kakva Hrvatska jest. Demokratski nedovršena, poluautokratska, preplašena. Naročito od države koje nema već 32 godine. Ali kako ubiti sjećanje?
Mladina
