PRIKAZ KNJIGE PROF. DR. SC. ANTE LEŠAJE, ZATIRANJE POVIJESNE MEMORIJE, SAVEZ ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA REPUBLIKE HRVATSKE, 2024. GODINE
Piše: Zdravko Bazdan
Upravo je iz tiska izašlo posljednje djelo prof. dr. sc. Ante Lešaje (1931.) od 512 stranica s naslovom Zatiranje povijesne memorije i s podnaslovom Spomenici Narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Nakladnik je Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Za nakladnika je potpisan njegov predsjednik Franjo Habulin, dok je urednica dr. sc. Nataša Mataušić. Na aversu naslovnice je opuzenski spomenik Stjepanu Filipoviću, kojega odavno više nema, a na reversu iste nalazi se srušeni spomenik Vojina Bakića „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“, revitaliziran projektom „Tišina“ kroz umjetničku instalaciju na mjestu srušenog spomenika. Inače, prof. dr. Ante Lešaja je Korčulanin s krasnom znanstvenom karijerom. Doktorirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1965. Predavao je na ekonomskim fakultetima, uključujući i dubrovački Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu. Pisao je stručne i znanstvene radove za brojne jugoslavenske i hrvatske časopise. Objavio je više knjiga samostalno i u suautorstvu iz područja društvenih znanosti, s posebnim osvrtom na teorijsku ekonomiju. Bavio se i prevođenjem s češkog i engleskog jezika. Posebno je na sebe skrenuo pozornost 2012., kada je objavio djelo „Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“.
Struktura djela
Struktura djela je sljedeća: na samom početku, nalaze se tri uvodna teksta. Autori su: „I. Viktor Ivančić, OTPOR VOLJI VRTLARA“; „II. Ante Lešaja, RIJEČ UNAPRIJED“ i „III. Nataša Mataušić, RIJEČ UREDNICE“. U svome tekstu, Viktor Ivančić (6-10) na početku postavlja dva pitanja (i daje odgovore na njih): „Kakva je i kolika šteta koju nacionalisti nanose naciji čije ime ponosno ističu na svojim zastavama?“ i „Kakav je karakter i koliki su razmjeri destrukcije što je podnosi objekt žarke ljubavi nacionalista?“ Zaključuje tekst riječima: „Nakon Knjigocida, Ante Lešaje i u ovoj knjizi superiorno, s neumoljivim dokumentarnim naoružanjem, prokazuje hrvatsko nacionalističko barbarstvo.“ Slijedi tekst autora (11-13), u kojemu na početku navodi: „Rukopis u kojemu se raspravlja o kontinuitetu uništavanja/diskriminacije spomenika posvećenih Narodno-oslobodilačkoj borbi (NOB) i socijalističkoj revoluciji i ‘nepodobnoj’ knjižnoj građi objavit će se u dvije knjige: u prvoj je riječ o spomeničkoj baštini, u drugoj će biti riječi o knjižnoj građi.“ I nastavlja: „Naročito bih htio zahvaliti Miri Šuvar za poticaj u izradi knjige, te za njeno nesebično zalaganje u poboljšanju sadržaja.“ Na kraju zaključuje: „Moto ove knjige neka budu dvije misli: ‘Sjećanje na otpor’ Anete Vladimirov, sociologinje i pjesnikinje i dr. Miloša Vejnovića ‘Djela su mjerilo ljudske vrijednosti’“. Treći tekst je urednice (14-16), dr. sc. Nataše Mataušić. Započinje rečenicama: „Sintagma Narodno-oslobodilačka borba i socijalistička revolucija, uobičajena za razdoblje socijalističke Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, odavno je izbrisana iz povijesnog narativa Drugog svjetskog rata. Umjesto nje radije se koriste izrazi antifašistička borba i antifašistički otpor koje je promovirao prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman. Umjesto nacionalnog praznika Dana ustanka, koji se u Hrvatskoj obilježavao 27. srpnja, po završetku Domovinskog rata uveden je Dan antifašističke borbe (22. lipanj).“ Pri kraju navodi: „Ante Lešaja napisao je djelo koje će postati nezaobilazna ‘lektira’ svakom onom koji želi znati nešto više o uništavanju spomeničke baštine Drugog svjetskog rata.“ Nakon toga slijede: „IV. UVOD“ (17-76), „V. PRVI DIO: KONTINUITET UNIŠTAVANJA SPOMENIČKE BAŠTINE NOB-e I SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE“ (77-336), „VI. DRUGI DIO: ZAŠTO I DO KADA ĆE SE USTRAJATI NA UNIŠTAVANJU SPOMENIČKE BAŠTINE NOB-e I SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE?“ (337-397) I „VII. PRILOZI (398-492). Na samom kraju djela nalazi se „INDEX IMENA“ (493-503), dvadeset i četiri fotografije (505-512) i „Bilješka o autoru“ (unutarnje korice).
Glavne osne naznake djela
U svome UVODU, autor na početku piše: „Naslov teksta knjige Zatiranje povijesne memorije rezultat je proučavanja predmetne građe. Proučavanje je započelo s ograničenom svrhom. Kao autor knjige Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih koja je objavljena i predstavljena u Zagrebu u srpnju 2012. želio sam popratiti kako je njen sadržaj prihvaćen u javnosti i kakve su pouke.“ Na kraju završava pasusom: „Dobro je na kraju ovih uvodnih pojašnjenja podsjetiti se da uništavanje spomenika i knjiga na južnoslavenskim prostorima ima uzore. Stoga treba naglasiti da se u odnosu na te uzore duhovni horizonti onih, koji su uništavali knjige i spomeničku baštinu 1990-ih u Hrvatskoj (i u drugim osamostaljenim dijelovima SFR Jugoslavije), nije značajno mijenjao tokom XX. i prvih decenija XXI. Stoljeća, usprkos historijskim iskustvima.“ […] i opet je dovela do onoga, što je Ivan Cankar davne 1902. godine označio kao ‘svakidašnju prljavu zbilju’.“ U PRVOM DIJELU, autor otvara temu riječima: „Prilikom odjeka uništavanja ‘nepodobne’ knjižne građe zaključio sam ukazivanjem na ignoriranje tog fenomena od onih dijelova društva koji bi morali intenzivno i ustrajno raditi na njegovu sprečavanju. U ovom dijelu tekst moram, nažalost, započeti ukazivanjem da smo također suočeni i s ignoriranjem zatiranja memorije o NOB-i i socijalističkoj revoluciji i u drugim aspektima, a vidljivi je dio toga uništavanje/vandalizacija spomenika NOB-e i socijalističke revolucije od istovjetnog dijela društva (kao i u slučaju uništavanja knjižne građe), koji bi naprotiv morao aktivno i angažirano suzbijati taj fenomen.“ U DRUGOM DIJELU, autor na početku navodi: „Pitanje iz naslova (Zašto i do kada će se ustrajati na uništavanju spomeničke baštine NOB-e i socijalističke revolucije? – op. a.) ovoga djela ostaje otvoreno. Na njega će odgovor dati vrijeme. Ono je i pokazatelj u kojoj je mjeri hrvatsko društvo uspjelo potisnuti i nadvladati isključivost, koja je u osnovi nacionalističkog ludila i politike na tome zasnovane i kolikog je dosega društvena retardacija izazvana posvemašnjim odbacivanjem emancipatorskih dostignuća NOB-a i SFR Jugoslavije.“ U ovom ključnom dijelu, tri su poglavlja i to: „1. O sadržaju/funkciji spomenika NOB-e i socijalističke revolucije“, „2. O zakonskoj zaštiti spomenika NOB-e i socijalističke revolucije“ i „3. O UNESCO-voj zaštiti spomenika NOB-e i socijalističke revolucije“.
Četrnaest priloga – finale su ovog djela
Na kraju svoga djela, prof. dr. sc. Ante Lešaja objavljuje četrnaest priloga, čiji su autori značajne osobe iz javnog života. To su: „1. Lora Vidović, pučka pravobraniteljica RH: ‘Revitalizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“, „2. Pismo i apel predsjednika: Srba, Roma, Židova, Antifašističkih boraca i antifašista RH od 31. listopada 2018.“, „3. Mirjana Rakela, ‘Ivančić: Koketiranje sa fašizmom je hrvatski društveni projekt (intervju)“, „4. Govor Ognjena Krausa, predsjednika koordinacije židovskih općina u RH prigodom obilježavanja Kristalne noći na trgu žrtava fašizma u Zagrebu, 9. studeni 2019.“, „5. Franjo Habulin: ‘Cijeli hrvatski narod pokušava se pretvoriti u taoce ustaša i njihovih zločina“, „6. Govor bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića na Skupu o antifašizmu, Rab, 18. travnja 2015.“, „7. Tomislav Jakić, ‘Zameo ih vjetar’“, „8. Ivan Kegelj, ‘MUZEJI NOB-a PRIJE I POSLIJE RASPADA JUGOSLAVIJE: Kako smo zaboravljali svoje heroje“, „9. Boris Dežulović, ‘Korana Jones i kraljevstvo Brončane lubanje“, „10. Boris Dežulović, ‘Makarski memento’“, „11. Marinko Čulić, ‘Kajganom na Tuđmana’“, „12. Viktor Ivančić, ‘Lego spomenik’“, „13. Uz brisanje spomenika u Dragljanima (Vrgorac): 13.1. Vinko Vuković, ‘Zagora, Skandal u Dragljanima. Sa spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata izbrisali sve koje su pobili fašisti, nacisti i ustaše. Povjesničar Radonić: ‘Sramotno je što se očito i žrtve dijele na one prvog i one drugog reda’“, „13.2. Miro Jović, ‘Spomenik palim borcima u Vrgorcu mora ostati kulturno dobro’“ i „13.3. Viktor Ivančić, ‘Antifašizam Glavnog stana’“ te „14. Vedran Sršen, ‘Kulturocid HDZ-a nad Hrvatskom’“ – koji završava svoj tekst riječima: „[…] možemo reći, što se hrvatske spomeničke baštine tiče, živimo u jednom od najsramotnijih razdoblja hrvatske povijesti.“
(Tekst je prvobitno objavljen u Glasu Grada. Prenosimo ga uz saglasnost autora)