Dragan Banjac
Na današnji dan 9. novembra 1993. godine, nakon što je u više navrata pogođen tenkovskim projektilima Hrvatskog vijeća obrane, srušen je Stari most u Mostaru, jedan od najstarijih u zemlji, koji je stoljećima ranije spajao desnu i lijevu obalu Neretve.
Taj čin snimljen je kamerama, a snimak je brzo obišao cijeli svijet.
Za rušenje Starog mosta direktno se smatra odgovornim Slobodan Praljak, bivši čelnik Glavnog stožera HVO-a, koji je tokom izricanja osuđujuće presude popio otrov u sudnici Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu u novembru 2017. godine…
U podsećanju Aljazeera Balkans na ovaj događaj koji je preneo portal tačno.net još se navodi da je Prvosteeno vijeće haškog suda utvrdilo kako je most mogao biti legitimni vojni cilj HVO-a. To je objašnjeno činjenicom da ga je, uz stanovništvo dijela grada pod opsadom, koristila i Armija Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, Vijeće je zaključilo da je počinjena nesrazmjerna šteta građanima kojima je bio jedina komunikacija i mogućnost dobavljanja pomoći. Sudsko vijeće je zaključilo kako je granatiranje bilo tako intenzivno da se most mogao smatrati uništenim već dan ranije, prije nego što se uistinu obrušio u Neretvu.
Stari most, visok 24 metra u najvišem dijelu, obnovljen je i otvoren u julu 2004. godine, a 2005. godine uvršten je na listu UNESCO-ovih zaštićenih spomenika kulture. Mogla je časna Aljazeera i koji redak više da posveti ovom događaju, a moja neznatnost, što bi rekao Svetislav Basara, prilaže tekst koji sam objavio u mom listu Borba u petak, 11. novembra 1993. godine, dvostubac na trinaestoj strani.
Vest je u redakciju Borbe stigla (razumljico) sa zadocnjenjem, u vreme kada se novina bila skoro zgotovila i sa nekolicinom kolega nalazio sam se u restoranu na šestom spratu. Slaviša Lekić, Cvijetin Milivojević, Zoran Nikolić, Borislav Soleša, Zoran Pavić, Bora Karaulić, Ratko Popović… Ture su se ređale kada se na vratima pojavio glavni urednik Slavko Ćuruvija. Kada nam se primakao rekao mi je da je srušen Most. Lekić, kojem je to bilo isto kao da je ostao bez jedne ruke, šeretski mu je rekao „Nismo mi, majke mi“. Slavko je to primio kako valja i rekao mi da siđem i pišem tekst. Nastavili smo sa druženjem i posle desetak minuta duga Ćuruvijina figura ponovo se pojavila na vratima, dajući mi rukama znak da me preklinje… Uvuci papir u mašinu (IBM električna sa kuglicom, poklon ambasade SAD) i napiši naslov od tri reči, stižem dok se „ispišem“, rekao sam Slavku i zvao, da li Micu ili Dragančeta da platim ispis i krenem. Kad sam se spustio na drugi sprat Slavko je sedeo pored mog stola. Uvukao sam artiju i napisao „Kamen nije izdržao“ i istog časa su mi se blokirale misli i prsti. Prebirao sam beleške, a Slavko me je gledao umilno, valjda pokušavajući da me pokrene. Idi tamo u svoju sobu, nemoj da mi čučiš tu nad glavom, povikao sam na Ćuruviju koji se odmah udaljio. Nešto kasnije navrle su mi suze reči koje koje vam opet podastirem posle toliko godina.
Kamen nije izdržao
Kada je neimar Hajrudin (Hajtettin), učenik slavnog Mimar Sinana, 1566. godine jednim svodom raspona nepunih dvadesetdevet metara premostio Neretvu sigurno je verovao u večnost svog dela, ostvarenog uz pomoć veštih majstora iz Popova Polja i Dubrovnika.
Mostarci, po svojoj prirodi skloni visinama, otad su reku prelazili gledajući je sa 18,80 metara, odakle su najhrabriji to „merili“ skokovima u hladnu i virovitu Neretvu. Građevina – ponos i zaštitni znak grada – u svom je telu imala šupljine koje su je činile lakšom, a građena je od krupnih tesanika na statički osetljivim mestima povezanim gvozdenim čepovima i olovom zalivenim radijalnim spojnicama. Predodređen i građen za večnost – iako je to za ljudskog stvora možda mnogo – most je, ipak, što se istorije tiče, trajao kratko – samo 427 godina. Sve dok ga neki novi ljudi nisu ocenili potpuno bezvrednim i nepotrebnim.
Velelepna građevina, čiji su, kažu, čuvari zaslužni i za ime grada kojeg je vezivala, bila je i široka četiri i po metra, a po nalogu Sulejmana Veličanstvenog (1557) izgradnja je trajala devet godina. Bio je to zeman nakon smrti Hercega Stjepana kada Mostar preuzima prvenstvo od Blagaja, dotad glavnog grada Hercegovine, po postanku mnogo starijeg naselja u tom kraju. Grad koji je imao onakav most bio je sedište i važna raskrsnica puteva i veza mora sa zaleđem, juga sa severom, istoka sa zapadom. Kamena grdosija preuzela je ulogu drvenog mosta okačenog na lance.
Poput dubrovačkog Straduna i mostarski Most se naslikao mirno pozirajući godinama, a njegov je lik, koji podseća i na luk duge slepljen na stene s obe strane. Stigao na sve strane ovozemaljskog vilajeta. Poznati putopisac Evlija Čelebija u svom zapisu kaže da „kad se pogleda iz daljine most izgleda okrugao, kao luk iz koga je netom izletela strela pa je tako stao“. Mustafa-Cico Arnautović, novinar Oslobođenja i pesnik, sada u Danskoj, pričao je da mu je teže bilo „od vajara Bokiće preko Tepe i Mosta na drugu stranu kod prijatelja na konak posle naporne noći pune stihova, hakane i pića nego stići tamo iz njegovog (nekad) Trebinja. Njegov kolega, psenik (i slikar) Vlada Puljić jednog sparnog dana, kako samo u Mostaru zna biti poželeo je da se od mostarskog „božijeg zvizdana“ (za šta oni imaju i jedan čudan izrar – „upeko Mađar“) skloni u unutrašnjost mosta. Poznavajući ih, Mostarci bi verovatno poželeli da i u tako hladovitom skrovištu – gemištaju.
Prelazeći sa leve obale (na kojoj je pijaca, čuvena Tepa, turistički biro…) preko mosta, na kojem došljacima i posebno onima koji su tu prvi put basta pokvariti vrh cipele, na drugoj strani susrećete, osim neizbežnih kafana, još nezaboravljene zanate, ulične prodavce motika, kosa, lopata, krampova… „Kad si stigo?“ upitali bi nekoga za koga procene da je odnekud „šljegao“ i pogodan za akanje, a „liske“, za koje neki tvrde da, oprostite na nepristojnosti, žive od zajebancije, baš nekako oko mosta, nudile su svoj prebogati duh. Jedni bi psovali kamen, drugi samo Isusa, izgovarajući to tako nakaradno ali jasno. Na omanjoj drvenoj verandi igra se omiljena „tavla“, zbog koje je jednom Hajduk ostao bez Blaža Sliškovića u važnoj utakmici u Novom sadu, a ovaj se treneru (Tomislavu Iviću) krajnje ozbiljno (o)pravdao: „Zvao me Kulje (Franja Vladić – prim. D.B.) na tavlu. Morao sam“ I to je za Mostarca bilo više nego razlog.
Nema više mosta. Pre toga zakrvljeni, zapenušani srodnici uništili su i ono što je predstavljalo tu istu reč sa jednim iz nužde samoglasnikom – „r“ na kraju, „Poslednji sam put po njemu hodio dok je poslednji rat bio već odmakao“. Domaćin, Drago Marić, dugogodišnji dopisnik Politike, Danilu Cvijetiću iz kraljevačkih Ibarskih novosti, nakon obaveznog „lentranja“ objašnjava grad, govori o mostu, Šantiću, Veležu… a Kraljevčanin posle kaže da ne razume ni ove ljude ni njihov kamen.
Bobani, Perišići, Vučurevići, Praljci, Halilovići i družina su sve razumeli. Od njihovog „razumevanje“ i kamen je prepukao. Sad leži u hladnoj reci u koju više ne može skočiti junačina poput Emira Balića.
