Piše: Zija Dizdarević
Pretenciozno programiranim vjenčanjem Jasmine Izetbegović i Ćamila Humačkića dovršen je slavljenički triptih o zbivanjima u nedugim vremenskim razmacima, čiji su producenti i središnje ličnosti bila tri najmoćnija političara u Bosni i Hercegovini – Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović. Prethodno je Dodik direktivno organizovao dernek SNSD-a na Kozari. Slijedilo je Čovićevo rođendansko tulumarenje u društvu njemu dragih i važnih ličnosti.
Sva tri događaja imala su naglašenu egzibicionističku crtu koja je dobrano izlazila van povoda događajima, bestidno odudarala od društvene zbilje i stanja bh. države. Ali ta slavlja bila su sasma u skladu s mentalitetom trojice velmoža i njihovim shvatanjem sebe i svojih odgovornosti.
Četničko kolo – Okupljanje članova i pristalica SNSD-a nije pokazalo ništa što već nije viđeno u Dodikovom dugogodišnjem zloćudnom političko-medijskom džumbusanju. Dolazilo se na Kozaru autobusima i automobilima – što dobrovoljno, što pod pritiskom voždovih terenskih operativaca. Tako su se na Mrakovici našli, tvrdi se, i zatvorenici kojima je nenadano pruženo nekoliko sati gošćenja i zabave.
Dodikovo obraćanje bilo je znani galimatijas od miroljubivih do ratobornih poruka. Obrušio se, uz to, jednako na opoziciju kao i, prijeteći, na one iz njegove stranke što nisu došli, te na dijasporu. Kao da nema njegove krivnje što je preko pola miliona ljudi iz tog entiteta otišlo u druge zemlje nakon rata. Pri tom su novčana potpora i svojima i tom entitetu.
Estradni umjetnik, koji prima platu kao jedan od šefova države, a radi joj o glavi na dnevnoj bazi, osim što je pokazivao umijeće roštiljanja, bio je i glavna pjevačka zvijezda i u ovoj prilici. I ne samo to, okušao se i u kolu.
I to ne bilo kakvom – u Kozaračkom kolu. Narodni ples ljudi tog kraja ima dugu tradiciju. Uz igru su išli i napjevi nastali u različitim vremenima, s raznovrsnim povodima i motivima. U Drugom svjetskom ratu kozarački partizani i njihovi saborci igrali su kolo u predasima između borbi diljem Jugoslavije. Narodni pjesnici su tada ispjevali stihove u više verzija, posvećene slobodi, partizanima, Titu. Kolo je i tada i nakon rata bilo masovno prihvaćeno širom zemlje.
I, eto, sada je u Kozaračkom kolu Dodik (i ne samo on), koji negira genocid i slavi počinitelje najtežih ratnih zločina. Unutar svoje strmoglave metamorfoze, Dodik je već godinama u četničkom kolu, sa svim što to podrazumijeva.
Crvena linija – Dodik je bio i posebno drag gost rođendanlije Čovića. Stigao mu je na slavlje helikopterom, sletjevši na obližnji fudbalski teren gdje su bili igrači. Čoviću nije smetalo što je Dodik spriječio slanje helikoptera Oružanih snaga BiH u pomoć gasiocima požara po Hercegovini, a takvim prevoznim sredstvom poslao je sebe na veselje.
Mediji su u čudu prenijeli a ljudi gledali sliku (i na rođendanskoj torti) novokomponovanog grba porodice Čović. Uz amblem je i nekakva heraldička potvrda. Čovićeva umišljenost nema granica, a valja mu priznati i maštovito samoljublje.
U tom rođendanskom igrokazu ne čudi prisustvo Fahrudina Radončića. Ali me je krajnje neprijatno dojmilo učešće Halida Bešlića.
Bešlić je pjevao Čoviću, uz ostalo, propagatoru i obnovitelju ideje i ustroja paradržavne antibosanskohercegovačke tvorevine “Hrvatska Republika Herceg-Bosna” – o čijoj naravi, kao i o miloševićevsko-karadžićevskoj “Republici Srpskoj” dovoljno svjedoče haške presude. Pjevao je onom koji je rukovodio u tvornici “Soko” u ratno vrijeme koristeći kao radnu snagu zatvorenike logora “HR-HB”, što ide uz ratne zločine. Pjevao je političaru na čijem su prostoru vlasti nazivi ulica po ustaškim zlikovcima. Pjevao je Bešlić i kolegi Dodiku.
Postoji u Bosni i Hercegovini crvena linija koja se proteže od 1992. godine do danas i nadalje. I odlučujuća je za provjeru s koje ste strane te krvlju natopljene graničnice što, prije svega, razmeđuje čovječnost i nečovječnost. Provjerava ta linija i manje ekstremna ponašanja. Primjerice, između moralnosti i ličnog interesa. Recimo da je na toj razini Bešlić prešao na pogrešnu stranu bh. crvene linije.
(Među)državni pir – Intimnost udaje kćerke Jasmine čelnik SDA je iskoristio za samopromociju, bračne, stranačke i ideološke svrhe. Za kumstvo na Vjenčanju godine, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan imao je i svoje političke razloge – osmansko-panislamsko, regionalno-liderske motivacije.
Ovom gestom Erdogan je zdušno podržao Izetbegovića i SDA u njihovo krizno doba, godinu i nešto prije opštih izbora. Tome se pridružio i reisu-l-ulema Husein Kavazović, šerijatski vjenčavajući mladence.
Među svatovima su bili i Izetbegovićevi stranački miljenici. I oni kojima je u toku suđenje i oni čija se imena u medijima vezuju za afere s krimogenim sumnjama.
Dodik, Čović i Izetbegović nanovo su demonstrirali lidersku bešćutnost. Sa društvenog, političkog i etičkog gledišta to su bila tri zaumno iskorištena slavlja. Svaki od njih je na svoj način namjerio poslati poruke o svojoj neupitnosti, nedodirljivosti, žilavosti, trajnosti. Bude li i nadalje po njihovom, teško nama. Doduše, i do nas je.
(Tačno.net)
