среда, мај 29, 2024

Tri godine bez Mire Furlan: Nema zemlje za ljude

Slične objave

Podeli

Poznavao sam čoveka (rodom iz Mokre Gore) koji je, sledeći svoje uže zemljake, običavao za osobu ženskog roda s vrhunskim kvalitetima (pamet, dobrota, lepota, čestitost…) kazati da je ljude. Upoznao sam mnogo takvih “ženskih ljudi”, neću ih ovde sada pominjati, osim jedne – Mire Furlan. Koliko smo slabašni ljudi, mi muški, dokaz je i lični primer jer, evo tri godine prikupljam snagu da prijateljici napišem slovo. Dok joj to i dalje dugujem, evo teksta koji je, da li za NIN (a preneo index.hr) napisao glumac Sergej Trifunović

Nema zemlje za ljude. I onda ide kako je bila lijepa, jedinstvena, pa taj osmjeh, te oči, pamet, blagost, Bože kakva glumica, karizma i harizma, moć transformacije, divljenje, duboki nakloni, žaljenje, suze, i tako dalje, sve do rip legendo, i dublje.

Nikad kraja, ni u čemu.

Istina je da, otkako je proterana s ovih prostora, kao i ostali artefakti koliko je Jugoslavija bila moćnija od svih mesnih zajednica iz nje nastalih, retko ko ju je zvao da svojim talentom, harizmom, tim očima, tim osmjehom, tom moćnom glumačkom transformacijom, uveliča kakav film ili kazališnu predstavu. A ona se uvijek odazivala. U sumrak mozgova ili zoru ludila 1991, sedeo sam u mraku Jugoslovenskog dramskog pozorišta kao osamnaestogodišnji student prve godine glume i gledao na Bitefu najbolju pozorišnu predstavu ikad odigranu na ovim prostorima, Кornejeve Pozorišne iluzije u režiji Slobodana Unkovskog. Zemlju su orali tenkovi na pogon bratske ljubavi, pripremajući plodno tlo za sav prosek, potom dno i sam talog, koji će proklijati u nečemu što se u novinskim napisima, sudskim procesima, istorijskim knjigama zove građanski rat, a mi svedoci znaćemo, naravno, da je reč o seljačkoj buni. Dvadeset dana pje nego će na stajaćim ovacijama najčarobnijeg pozorišnog čina kojem sam prisustvovao, rame uz rame sa Žarkom Lauševićem, Milošem Žutićem, Vojom Brajovićem, publikom na nogama, roniti suze u aplauzu koji je prije bio umirući grč pred ambisom u koji smo zurili i koji je zurio u nas, Mira Furlan je dobila Vjesnikovu nagradu Dubravko Dujšin, za najbolje umetničko ostvarenje u pozorišnoj umetnosti na teritoriju Hrvatske.

Dubravko Dujšin bio je znameniti hrvatski glumac, histrion HNK, pre Drugog rata. Kada je došla NDH, kao ličnost s onim paketom koji se uvijek i svuda zvao integritet, odbio je da se pokloni i prikloni ludilu. „…Od tog trenutka je proveo više po zatvorima nego na sceni“, piše Snježana Banović u sjajnoj knjizi Država i njezino kazalište. Iz zatvora bi ga izvadili da odigra predstavu, potom ga vraćali u zatvor. Nije kao neke kolege otišao u partizane, pa ga ni komunisti nisu pretjerano mirisali kad su došli. Umro je par godina nakon rata, samo dva dana pošto je na sceni svog HNK maestralno odigrao Ignjata Glembaja. Njegov sprovod je bio jedan od najposjećenijih u istoriji Zagreba.

Ni mjesec dana nakon što je dobila najveću hrvatsku kazališnu nagradu, prvakinja HNК Zagreb, jugoslavenska pozorišna i filmska zvezda svih scena SFRJ koje su držale do sebe, seks simbol, diva, muza, primadona, Mira Furlan, bila je prozvana od hrvatske javnosti da se izjasni, zauzme stranu, da doprinos narastajućem ludilu: da ne ode u Mordor na ušću Save u Dunav, i otkaže na Bitefu predstavu koja je slavila pozorišne iluzije.

Međutim, ta pametna, blaga, prelepa žena, s tim divnim očima i tim zamamnim talentom, kći znanstvenika s visokom radnom etikom, ona koja je uvek od sebe tražila više, muza, diva, seks simbol svih ondašnjih mladosti, ima u tom neprocenjivom ljudskom paketu i ono što se nikada i nikome ne prašta, a uvijek i svuda se zove integritet (opustite se: reč integritet možda zvuči strašno, ali teško da ćete je sresti u sredini u kojoj živite, dakle sigurni ste).

Dvadesetak dana nakon što su joj dali nagradu oduzeli su joj stan u centru Zagreba.

Otkaz u HNK je potpisao ravnatelj drame sa zlokobnim ustaškim imenom – Dragan Milivojević, reinkarnacija Pavelićevog intendanta HNK, izvjesnog Žanka, s još dibidus ustaškijim imenom – Dušan. Slobodan Šnajder je ovekovječio celi taj mračni segment povesti, u sjajnom Hrvatskom Faustu. Praizvedbu ovog komada na sceni JDP, onoj na kojoj je Mira Furlan branila pravo da se slavi život, režirao je upravo redaielj Pozorišnih iluzija, Slobodan Unkovski.

Točno pola stoleća kasnije, Hrvatska je bila spremna za svog novog Fausta.

“Veliki njezin grijeh: ljepota, talent, pamet. Takve treba ukloniti kako bi otvorili prostor ispodprosječnim koji i danas caruju u svim segmentima društva“, napisala je pre nekoliko dana hrvatska glumica, đak beogradskog FDU, Splićanka Arijana Čulina.

U Mirinom HNK, knjiga spala bukvalno na tri slova: dramaturg i najbolja frendica Sanja Ivić, prvak drame Božidar Boban koji je urlao na Milivojevića “da kako ga nije sram“, i prvak drame Mustafa Nadarević koji je po bifeu psovao mater ustašku. Mlada prvakinja u usponu koja će naslediti sve Mirine igrajuće uloge i one u pripremi, izjavljuje: “Neka ide u tu Ameriku, želim joj uspjeh, samo da se ovdje više nikad ne vrati.” Njezin suprug, udovac, izjavljuje prije neki dan: “Mira je bila obično smeće.” Jedini novinar koji je bio glasan u odbrani od poludele javnosti koja urla na linč (kad kažem linč, opustite se, ništa što bi imalo ikakve veze sa sredinom u kojoj živite) bio je, po njenim riječima, Viktor Ivančić.

Jeste, grozni su bili ti Hrvati početkom devedesetih. Ja sam, međutim, spreman da pojedem svog vučjaka u jednom zalogaju, ako se isto ne bi dogodilo srpskoj glumici Mirjani Furlanović, da je recimo dobila nagradu Miloš N. Đurić (onaj profesor helenistike s Filozofskog koji je odbio da potpiše Nedićev pakt s Nijemcima, pa kad mu je dekan muzičkog zavapio: „Mišo, što to radiš, sve će nas pobiti”, dobio je odgovor koji bi trebalo da stoji napisan na zidove filozofskog: „Ti u diple sviraš, a ja etiku predajem”) i sa svim onim što je napisala u onom potresnom pismu svojim sugrađanima koje bi trebalo čitati preko svih javnih servisa jednom godišnje, otišla usprkos svom ludilu i pritiscima, da igra Turgenjeva u Zagrebu. Nagrada Miloš N. Đurić, ne postoji. Jer se etika, na prostorima ovih mesnih zajednica, ne vrednuje. Nije Miru Furlan ubio nikakav komarac. Ubila ju je davno, sasvim slučajno na moje oči, osveta taloga. Ljudskog, niskog, zajedljivog, uskog i zlog taloga.

Sjedio sam u krcatoj sali Jugoslovenskog dramskog, nekog kasnog septembra devedeset prve, i treći put gledao Pozorišne iluzije. Najbolju izvedbu, najbolje domaće predstave koju pamtim. Bitef. Na sceni su Mira Furlan, Žarko Laušević, Miloš Žutić, Voja Brajović, Mirjana Karanović, Dubravko Jovanović, Marko Baćović, Gagi Jovanović. Nekoliko mjeseci ranije, na toj sceni, Unkovski, Žarko i Mira rade probu. Unko je smislio da padne pola kulise i na scenu uđe tenk. Miodrag Tabački uveliko pravi tenk. Odjednom, na scenu ulijeće uzbuđeni vatrogasac i viče: “Rat, ljudi!! Počeo je rat!”

Napolju je bio deveti mart i predsednik je odlučio izvesti tenkove na svoj narod. Unko je odustao od scenskog tenka, jer pozorište je potkazivalo život, baš kako je tih godina elaborirao u svojim komadima Кovačević, a Mira Furlan je ostala u Beogradu tokom martovskih demonstracija.

Seedeo je osamnaestogodišnji dečko koji je došao u Beograd da uči glumački zanat i vine se u najveće visine s najboljima, sedeo uplašeno u mraku krcate sale iz koje je izbijao prkos, gledao je prema onima na koje se ugledao, a oni su stajali nemoćni, uplakani, užasnuti na sceni. Poklon je sličio na streljački stroj i nije se znalo ko koga strelja.

Posle predstave, u holu, gledao sam je sa strane, plakala je. Ćirilov je teši, neko treći stoji s njima, šuti. Poželio sam je zagrliti, pokloniti se… Ništa naravno nisam uradio. Došao sam u pozorište gledati svoju omiljenu predstavu, a na moje oči, raspadala se Jugoslavija. Bila je lijepa, pametna, talentirana, misleća i osjećajna, kao Mira Furlan. Pocijepali su je i zgazili surovo, osvetoljubivo, kao Miru Furlan.

Кonačno smo se sreli, na minskom polju.

U onome što Žarko Laušević zove najpotresnijom scenom jugoslavenskog filma.

U četiri dubla mog krupnog plana, njen potiljak, filmskim žargonom “smrdi“, u donjem lijevom uglu. U četiri dubla, njene oči su prepune suza, i mole za ljudski život. U četiri dubla u kojima njeno lice ne vidi kamera, već samo ja, njene prepune oči me nose u one visine zbog kojih sam došao u Beograd da učim zanat i letim s najboljima. Кad imate takvog partnera ispred sebe, uz sebe, ne morate raditi apsolutno ništa. I ja sam stajao tamo, ta dva krupna jezera su me držala tako sigurno i čvrsto, bio sam dužan samo da pristanem postojati. To ja zovem moj mali intimni trenutak s Mirom Furlan, koji ste svi vidjeli, s čim ja, da se razumemo, nemam nikakav problem.

Кad sam kopao dobru fotografiju prije par dana na internetu, našao sam jednu i pomislio: to je ona. Ne. Ovo je ona. Onda sam shvatio da ima mnogo verzija Mire Furlan. Onda sam našao jednu na kojoj se smeje i izgleda kao Bowiejev mlađi ženski blizanac.

Onda je Ivica Buljan, trenutni ravnatelj ili direktor Drame HNK, zamolio Miru u ime kuće u kojoj je ravnatelj, i koja se o nju tako ogriješila, za dirljiv, isceljujući oprost.

“Кao ravnatelj Drame HNK osjećam sram zbog događaja koji su Miru Furlan prisilili da napusti kazalište i Zagreb. Miro, ja te molim, oprosti.“

U tom istom postu na netu, pomenuo sam Bowieja, i podelio tvoje nešto zapisano, ne znam gde, verovatno na tim istim internet pašnjacima: “Gledam zvijezde. Noć je jasna, Mliječna staza se čini tako blizu. Onamo ću uskoro poći i ja. Svi smo mi zvjezdana prašina. Nisu to loši izgledi. Nemam nimalo straha.“

Pa da.

Zvjezdana prašina.

Stardust.

Okej, možda su zvezdana Braća Furlan i Bowie samo dokaz da nije teško.

Da ne mora boleti.

Hvala ti, bila si i bićeš vodilja.

Znam, ljepoto. Nema zemlje za ljude.

Sačuvaj zvezdu pored, biću dobar sused.

Priredio D. B.