Raspravljajući o repertoarnoj politici, na različitim razinama, a u sklopu pravljenja suštinski utemeljenih programa, nerijetko se vraćam jednom libretu i jednoj partituri, koji me intrigiraju da promišljam, ne samo, doba Marina Držića, kad je postavka “Dunda Maroja“ u pitanju.
Gradimir Gojer
Interesantno je koliko je površnosti i nesustavnosti kojom kazališita na južnoslavenskim postorima zanemaruju pojedine kazališne uspješnice?!
Na pozornici Kazališta Komedija u Zagrebu, živio je svoj dugačak i iznimno uspješan pozornički život mjuzikl Dundo Maroje, za koje su tekstualne sadržine ispisivali majstori pisanja “po dubrovačku“ Luko Paljetak i Stjepo Stražičić, a glazbu je komponirao maestro Đelo Jusić. Ovaj mjuzikl donio je mnogo radosti, kako svojim tvorcima, tako i Kazalištu Komedija, u kojemu ga je na pozornicu „instalirao“ veliki meštar kazališnog režijskog čarobnjaštva, Vlado Štefančić. Predstava se potvrđivala, na različitim pozornicama, sve do one koja je najznačajnija za potvrđivanje vrijednosti Dunda Maroja – one dubrovačke!
Prosto je nevjerojatno da se za uspješnu libretističku fakturu, izvrsnost glazbenih prizora sa čitavim nizom pravih “lakoglazbenih“ hitova, nitko nije interesirao za ovaj libreto i glazbu nakon uspjeha Kazališta Komedija…
Đelov „Dundo Maroje“ mogao bi biti, teatarski maksimalno funkcionalan “ukras“ svakog ozbiljnog repertoara profesionlnog kazališta.
Zašto umjetnička vođstva naših teatara ne poštuju ono što je objektivna vrijednost, potvrđivana na nizu pozornica ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu?
Animozitet, koji bezrazložno prati najuspješnijeg, poslije Sorkočevića dubrovačkog skladatelja, Đela Jusića nije nikakva novina u našim kazalištima?! Treba, uporedbe u sličnosti radi, samo pogledati kako se kazališta lako odriču majstora za stvaranje “smješnih bombi“, vještog analitičara na humoran način našega svakodnevlja, komediografa Fadila Hadžića?!
Kao da Hadžići i Jusići “cvjetaju“ na svakom kutu ove naše domaje, kazališne i glazbene.
Nije tako, već suprotno!
Animozitet je opasna stvar koja razara kazalište i umjetnost, uopće! To što Đela Jusića nema u dubrovačkom kazališnom repertoaru znakovito je, na više planova!
Jedno znam pouzdano: teatarski razlozi tu ne pretežu, tu prevagu odnosi jeftina, smrdljiva nacionalistička politika, koja zaudara po netalentu i evidentnoj teatarskoj i glazbenoj nemoći!
Zato odlični mjuzikl čeka bolja vremena, neke svjesnije i normalnije ljude u kazalištima i kulturi uopće!
TIŠINE I TANCI
Ivo Vojnović “Suton“, režija Joško Juvančić, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
Nakon nespornog, u svakom pogledu, uspjeha predstave “Suton“ Iva Vojnovića, Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika na Krležinim danima u Osijeku dubrovačka je kazališna družina predvođena perjanicama dubrovačkog glumstva u posljednjih pola stoljeća, Milkom Podrug i Mišom Martinovićem gostovala na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Siguran sam u jedno: dugo se dvoranom središnje bosanskohercegovačke teatarske kuće nije prolamao duži i iskreniji pljesak za ono što je publika te prosinačke večeri vidjela i čula.
Joško je Juvančić uspostavio kanon u tumačenju djela gospara Iva Vojnovića na hrvatskim i južnoslavenskim pozornicama. Poslije čitavog serijala predstava po djelima Držića i Vojnovića, te crkvenih prikazanja, ali i suvremenih pisaca, Juvančić je, gotovo bih mogao kazati “za svoj gušt“ napravio predstavu koja će ostati jedinstvenim biljurom u vremenima koja dolaze poslije nas.
Jednostavno, Juvančić je uspio da, prije svega, najbolje, jedine i jedinstvene interpretatore scenske poezije Konte Iva okupi još jedanput na pozornici. Pri tome mu je posao olakšao Miše Martinović praveći jezički milje dubrovačkog “fetivog“ jezika, koga niti ovovremeni Dubrovčani ne mogu izgovarati tako kako to čine ovi glumci vođeni imaginacijom Juvančića i Martinovića…
U tako moćnom jezičkom, do kraja koloritnom razbokorenju scenskoga ozračja, na goloj praznoj pozornici, sa nekoliko znakovitih stolica i škrinja, vremenu pripadajućih, Vojnovićevu dramu „Suton“, središnji dio “Dubrovačke trilogije“, inteligentno će Juvančić ritmizirati, nerijetko se služeći “kontra ritmovima“, odnosno ritamskom shemom koja podrazumjeva alogičnosti…
Monumentalno suvereno djeluje vjera Joška Juvančića da pozornicu “naseli“ tišinama i nekim dalekim dubrovačkim tancima iz vremena “onijeh“.
Hrabro se redatelj upušta u pravljenje moćno odjekujućih tišina, koje prekida blistavi jezički krik za starim vremenima, za aristokratskom slavom, sa puno tuge jednog odlazećeg svijeta, okamenjenog u tihim tancima umiranja figurina, kao sa negdanjih slika Ibrahima Ljubovića ili, pak, Vasilija Jordana…
Promiču te tri sasušene kćeri moćne aristokratkinje, u tihom odlaženju i umiranju Mare Beneše. Fenomenalan je bio uvodni monolog, koji izgovara Miše Martinović. Virtuozitet kao prava istinska škola govorenja versa “po dubrovačku“.
Potom slijedi rijetka mizanscenska i tonska organizacija te ukupna atmosfera na kojoj znalački inzistira redatelj Juvančić.
Predstavom dominira okomica Milke Podrug Kokotović, sva u sparušenom, suzdržanom rafinmanu negdanjeg aristokratizma i nevjerojatno talentirana Glorija Šoletić, čije sjedinjenje sa predšasnicom u vječitom djelovanju i nikad ostvarenoj ljubavi – Marijom Orsolom de Beneša pokazuje da mladi naraštaj dubrovačkog teatra “upija“ scenski nevjerojatno one tradicijske temeljnice što im svojom suvremenom i suverenom igrom ostavljaju Kokotovičeva i Martinović.
Promatrajući igru Miše Martinovića, po tko zna koji put, bio sam zadivljen “mikromimičkim“ reagiranjem na bremena, na ljude, na zrak ustajali dubrovačke sredine…
Ta Martinovićeva glumačka kreacija izcizelirana u svakom djeliću interpretiranja gospodstva pratiće me dok budem živ.
Nenadmašno!
U paru ostarjele vlastele uz Luca Miše Martinovića je Sabo Nike Kovača, u najboljem smislu data, realističkim ključem, nastudirana je ta uloga iskusnog dubrovačkog glumca.
Mladog kapetana Luja igra Frano Mašković, decentno i uvjerljivo.
Izmira Brautović i Mirej Stanić pokazale su tragiku, ali i suzdržanu zajedljivost starih cura, zarobljenih okovima “neudavanja“ po cijenu koja je golema i preteška, a koja, u krajnjem znači ne oskrnaviti svoje aristokratsko podrijetlo.
Kreacija Žuže Egreni, intonirana njenim neponovljivim hodom u malim dosezanjima neobičnoga poskoka, ta kreacija vjerne i brižne, neke vrste, dadilje cijeloj toj ekipaži odlazećeg dubrovačkog vlastelinskoga svijeta predstavlja usklik kazališne magije, primjeran odnos glumca prema partneru, prema ukupnoj pozorničkoj atmosferi, prema povijesnom kontekstu, konačno, prema vrhunskoj književnosti gospara Iva Vojnovića.
Stamenitu “u jednom mahu“ izvajanu kreaciju Vase Hercegovca, sa svim odličjima duha novoga vlasnika dobara, u nekim od bivših tranzicijskih vremena precizno i tačno donosi Ivica Barišić.
Naznačujuću, ali u detaljima rekonstruktivno pretačnu scenografiju ostvario je u ovom “Sutonu“ Ivica Prlender, a kostimografiju, koja je u svojoj decenciji uzbibana i likovno raspjevana kreirale su Dijana Kosec-Bourek i Ika Škomrlj.
Ipak, ponajboljeg suradnika imao je Joško Juvančić u Paoli Dražić Zekić, koja je skladala uhu ugodnu, a od početka do kraja funkcionalnu glazbu.
Posao i zadatke dizajnera svjetla Zvonko Habazin nije sveo na zadovoljavanje tanano-lirskih atmosfera redatelja Juvančića… Dapače, bila je to predstava koliko za uši toliko i za oči..
Predstava kanonske vrijednosti „Suton“ dokazuje, prije svega, da je, nekada napraviti „kazališni muzej“, u stvari istinski znakovito igrati rijetkom suvremenošću verse i tance dalekih dana i prohujalih epoha.
„Suton“ je veličanstvena predstava u kojoj se žal za prošlim vremenima, izgubljenom mladošću, izgubljenim bogatstvom i slavom, izgubljenim ljubavima donosi rijetkom strašću na pozornicu, a odmjerava “apotekarskim“ mjerilima govora i kretnje na, za glumca najzahtjevnijoj pozornici, onoj polupraznoj!!!
SINTEZA GLUMAČKIH ENERGIJA
Harold Pinter “Ljubavnik“, režija Lowrence Kiiru, kazalište Marina Držića
Naoko nepretenciozna storija o ljubavniku/ljubavnici, o ljubavi kao takvoj donosi u jednočinci Harolda Pintera „Ljubavnik“ varijacije na vječni splet muško-ženskih odnosa. Sve je tu “kao na dlanu“: i psihološki, i fizičko-fiziološki aspekt ljubavničko-preljubničkih varijacija.
Muž i žena u monotoniji desetljeća zajedničkog bračnoga bivstvovanja. I jedno i drugo varaju, jedno i drugo su prevareni, i ljubavnik i ljubavnica funkcioniraju kroz scensku stilizaciju redatelja Lawrence Kiirua! U toj scenski moćnoj i tačnoj, do kraja preciznoj redateljskoj stilizaciji sve je na svome mjestu: i glazbena dramaturgija (odličan redateljski izbor glazbe!) temeljem koje režija “kotvi“ svoj scenski naum, ali jednako i funkcionalna scenografija, jednostavna i u namjeri i u izvedbi, sa stolom ispunjenim svijećama i začudnom, gotovo irealnom mrežom. Stolom, koji uz dvije stolice čini kompletan scenski mobilijar i rekvizitarij. Međutim, kenijski (podrijetlom) redatelj Kirru, sa zagrebačkom adresom, bitku za svoje naume dobio je kroz sintezu glumačkih energija Frane Perišina i Glorije Šoletić. To dvoje dubrovačkih glumaca u ovoj, ali i u drugim dubrovačkim predstavama, pokazali su rijetko suvremen glumački izraz, ali i takav zamah partnerskog glumačkog zajedništva da je bio dragocjen svaki trenutak kojim su nas bogatili, prilagodvši svoju igru, iznimno vješto, pozornici Sartra u Sarajevu, gdje sam gledao ovu predstavu, u odnosu na komornost maloscenskog prostora Burse u matičnom im Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.
Sonorni metalizam glasa, temeljna muškost Frane Perišina, prve persone ne samo dubrovačkoga kazališta, te bitna oslonjenost na partnersku igru sa Glorijom Šoletić donijeli su autentičnu kazališnu simbolsku sintaksu na pozornicu.
Još jedanput potvrđeno je staro pravilo da je za kvalitetno kazalište najbitnija glumačka moć koje, uistinu, nije nedostajalo ovom skladnom glumačkom duetu!
Dugo pratim Sarajevsku zimu, pa mogu ustvrditi da je ovo jedna od najuspjelijih predstava dramskog programa ovog festivala! (nastavlja se)
