Budućnost ljudskoga roda nije u zatvaranju u bilo kakve tvrđave, nije u naoružanim ljudima na nacionalnim granicama, nije u fingiranju spremnosti na pregovore, a bez istinske volje i želje da se u tim pregovorima dođe do uzajamno prihvatljivih rješenja. Budućnost ljudskog roda nije u nametanju bilo kakvoga mišljenja bilo kome. Budućnost je u uzajamnom razumijevanju, u međusobnom prožimanju, u prihvaćanju različitosti uz očuvanje vlastitog identiteta, u spoznaji da samo zajedno, ne jedni protiv drugih, nego jedni uz druge, možemo pobijediti ne samo pandemiju, nego i sačuvati naš planet kojega smo ozbiljno doveli u opasnost.
Bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, sudjelovao je i ove godine na Euro-azijskom gospodarskom forumu što ga organizira Marmara fondacija iz Turske. Gospodin Mesić se obratio sudionicima konferencije video porukom koju u nastavku donosimo u cijelosti.
“Sastajemo se na način i u formatu koji je odraz vremena i prilika u kojima živimo. Teška su to vremena i prilike što su sve prije nego normalne. Od nas se očekuje da se priviknemo na ono što se zove “novo normalno”, da prihvatimo dnevne brojke što govore o zaraženima covidom 19 i o onima koji su podlegli u borbi protiv virusa. Od nas se očekuje da ostanemo – normalni.
Pitanje je: kako? Kako ostati normalan u nenormalnim vremenima, kako steći snagu i gdje naći luku spasa u oluji pandem
Upravo na tu temu želio bih s vama podijeliti neka svoja razmišljanja. Doživljavamo već treći val pandemije, neki optimisti tvrde da izlazimo iz njega. Slijedi li četvrti? To nitko ne zna. Stanje varira od zemlje do zemlje. Pojavljuju se nove mutacije virusa. Cijepljenje se provodi, ali krajnje neujednačeno, pri čemu je najveći dio cjepiva otišao u razvijene zemlje, tek neznatni dio u nerazvijene.
Jedinstvene politike, i to na globalnoj razini, u borbi s pandemijom nema.
Ne samo da se mjere zaštite razlikuju od države do države, nego se čak u pojedinim državama jedinice lokalne samouprave ne mogu složiti o tome što je nezaobilazno, što je dobro, a što je suvišno. Isto se odnosi i na cjepiva. Zapadne zemlje forsiraju svoja cjepiva, rusko – mada je prvo napravljeno – ne dobiva prolaz u Evropsku uniju. Iako je u upotrebi u više od 60 zemalja i iako su čak i dvije članice Unije odstupile od političkog bojkota Sputnika, svjesno upotrebljavam taj izraz, jer on je ovdje jedini na mjestu, rusko cjepivo ne dobiva odobrenje od nadležne evropske institucije.
Da se razumijemo: nisam ovdje u ulozi advokata ruskoga cjepiva. Niti bilo kojeg drugoga. O njegovoj kvaliteti trebaju svoje reći stručnjaci. Navodim taj primjer samo zato, da bih naglasio pogubnost oklijevanja, politiziranja onoga što s politikom nema i ne smije imati veze i pomanjkanja istinske volje da se problemu koji jest globalni priđe zajednički, dogovorom i usklađeno. Bilo je apela da se upravo tako radi – od glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda, pa do predsjednika Narodne Republike Kine.
Govorili su gluhim ušima.
Neki su političari išli čak dotle, da su rusko cjepivo proglašavali oružjem hibridnog rata. Koliko mora biti izopačen um koji može doći na takvu ideju? Koliko je dugo potrebno nekome, doslovno, ispirati mozak pa da zaboravi kako ono što je danas problem njegovog susjeda, sutra može postati njegov problem? Što pomisliti o čovjeku koji odbija prihvatiti očitu i nepobitnu činjenicu da virus ugrožava ljudski rod?
Ne ovu ili onu naciju, ne ovu ili onu državu, nego ljudsku vrstu!
Kako u toj misaonoj anarhiji, protkanoj jeftinim politikantstvom, naći snagu potrebnu da se odoli ne samo virusu, nego cijeloj atmosferi u kojoj svijet živi već godinu i po? Kako shvatiti da nekome, bilo kome, može biti važnije uporno nastojanje da se izvorište pandemije pripiše jednoj zemlje i da ju se zbog toga proglasi krivom, od napora da se ujedinjenim snagama, sposobnostima i voljom cijelo čovječanstvo odupre pandemiji?
Možda imaju pravo oni koji ironično primjećuju kako čovječanstvo više nije sposobno ni na što zajednički reagirati, osim – možda – na invaziju vanzemaljaca. A budući da virus nije stigao iz svemira, ostajemo rascjepkani, razjedinjeni i prepušteni noćnoj mori međusobnih sumnjičenja i optuživanja, sve to zaodjenuto plaštem borbe za demokraciju i ljudska prava.
I to u svijetu koji je više međuovisan i povezan, nego što je to ikada bio. Paradoksalno, ali istinito. Opasno, zabrinjavajuće i tužno.
Negdje smo i u nečemu teško pogriješili. Kao da smo prihvatili tezu da je demokracija samo ono što jedna strana smatra demokracijom, kao da smo se pomirili s time da svatko može, pozivajući se na svoja ljudska prava, terorizirati druge, uskraćujući njima njihova ljudska prava.
Zar nije osnovno ljudsko pravo – pravo na život? Zar nije negiranje pandemije i širenje priča o tome kako covid 19 nije ništa drugo, nego oblik gripe – stvaranje atmosfere lažne sigurnosti koja će doći – i došla je – glave tisuće i stotine tisuća ljudi? Zar nije dopuštanje demonstracija protiv itekako nužnih mjera sračunatih na to da uspore širenje pandemije, također nešto što pridonosi upravo suprotnome – njezinom širenju, a to znači i povećavanju broja mrtvih? Zar nije sloboda govora koja se manifestira kroz agitiranje protiv cijepljenja – izravno ugrožavanje bezbrojnih života?
Što je s ljudskim pravima, što je s pravom na život, svih onih koji su umrli, jer su povjerovali da pandemije nema, da je ograničavanje kretanja i okupljanja atak na njihove slobode, da je cijepljenje mračna zavjera onih koji, kao, žele uvesti potpunu kontrolu nad cijelim čovječanstvom? Što je s pravom na život onih koji su umrli, a nisu morali, koji su mogli ili izbjeći bolest, ili biti spašeni od nje, da nisu podlegli tim lažnim propovjednicima ljudskih prava i demokracije?
Postoje trenuci u kojima valja shvatiti što je prioritet. Bez ikakvih rezervi, bez ikakvih “ali”. Danas je to spašavanje ljudskih života, obuzdavanje pandemije nužnim epidemiološkim mjerama i cijepljenjem. Danas je to borba za ljudski život.
Snagu potrebnu da bismo u toj borbi pobijedili, mi – ljudi, možemo naći samo u međusobnoj solidarnosti, a sigurnu luku spasa od pandemijske oluje pronaći ćemo samo ako uspijemo krenuti zajedničkim putem. Dakle: zajedno i solidarno, zaboravljajući partikularne interese, zaboravljajući politička i svjetonazorska sporenja, zaboravljajući podjele kako na bogate i siromašne, jake i slabe, tako i na demokrate i autokrate.
Svaki narod ima puno pravo razvijati se u skladu sa svojom poviješću, kulturom i tradicijom, ima pravo živjeti u društvenom sustavu koji njemu najviše odgovara. I svaki će narod smoći snage mijenjati sustav, ako i kada zaključi da mu ne odgovara. Mijenjat će ga bilo evolutivnim, bilo revolucionarnim putem. Bitno je, međutim, da to bude volja većine naroda, a da do promjena ne dolazi vanjskim intervencijama, pri čemu mislim kako na izravnu upotrebu sile, tako i na obećavanje milijardi eura onima koji će srušiti neki režim.
Reći ću još jednom: negdje smo i u nečemu grdno pogriješili.
Zaboravili smo što je ljudska solidarnost, zaboravili smo, pa čak idemo tako daleko da to onemogućavamo, što znači zajednička borba protiv zajedničkog neprijatelja. Pandemija je upravo takav neprijatelj.
Nikada je nećemo pobijediti, budemo li se odupirali samo na nacionalnim, ili regionalnim osnovama. Nikada nećemo ponovo uspostaviti prometne veze kakve su postojale prije pandemije, nikada nećemo uspostaviti slobodan protok ljudi, koji je ionako ozbiljno doveden u pitanje konceptom tvrđavskih bedema kojim se, na primjer, Evropa odupire valu izbjeglica i migranata s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike. Nikada – bez solidarnosti i zajedništva.
Budućnost ljudskoga roda nije u zatvaranju u bilo kakve tvrđave, nije u naoružanim ljudima na nacionalnim granicama, nije u fingiranju spremnosti na pregovore, a bez istinske volje i želje da se u tim pregovorima dođe do uzajamno prihvatljivih rješenja. Budućnost ljudskog roda nije u nametanju bilo kakvoga mišljenja bilo kome.
Budućnost je u uzajamnom razumijevanju, u međusobnom prožimanju, u prihvaćanju različitosti uz očuvanje vlastitog identiteta, u spoznaji da samo zajedno, ne jedni protiv drugih, nego jedni uz druge, možemo pobijediti ne samo pandemiju, nego i sačuvati naš planet kojega smo ozbiljno doveli u opasnost.
Najprije, međutim, moramo ponovo naučiti što je to solidarnost i kako se ona demonstrira. A potom se moramo zajedno, solidarno, suočiti s izazovima vremena u kojemu živimo. Pandemija je samo jedan od tih izazova.
A vremena da se osvijestimo i da shvatimo kako dalje ovako više ne može, nema puno. Nije minuta do dvanaest, nego je dvanaest i jedna minuta.”
(Tačno.net)
