Zašto je i danas toliko važna priča Olega Mandića, koji je igrom slučaja, sa svojih 11 godina, preživeo strahote logora i sa majkom i bakom bio posljednji koji je živ iz logora smrti izašao
Piše Drago Pilsel
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, kao odmazda zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca završio u naujstražnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logori smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih.
Ovim razgovorom kojeg donosimo u povodu 80. godišnjice oslobađanja Auschwitza želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako doprinose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg, naime, bio je u središtu pakla.
I potpuno je slobodan čovjek.
Zašto je posvetio veći dio života promociji antifašizma
Zato što sam rođen i prve godine života proveo u Opatiji koja je još od Rapalskog ugovora pripala Italiji, te sam se kao član hrvatske obitelji talijanskog državljanstva od malena susretao sa “blagodatima” fašizma. Jer mi Istrani, liburnijci i sl. imali smo tu privilegiju da upoznamo fašizam, koji je rođen u Italiji, prije svih drugih.
Pa onda ni ne čudi antifašistički svjetonazor koji sam doslovno stekao rođenjem. Majka mi je, naime, 1933. iz Voloskog pokraj Opatije gdje smo živjeli otišla roditi me na Sušak, u Kraljevinu Jugoslaviju samo da me poštedi talijanskog imena koja su fašističkim zakonima bila obavezna za novorođenčad etničkih manjina. Vrativši se u Volosko već sam imao tatino ime Oleg, koje, što je vrlo važno, nije bilo moguće niti italijanizirati, pa sam i za talijanske anagrafske knjige bio i ostao OLEG!
Na koncu ostali smo u logoru samo mi – mama, babuška, ja i ruski komandant. Bio je početak ožujka. Kapetan nas je posadio u auto, izveo na glavni ulaz/izlaz i spustio za nama rampu sa famoznim ”Arbeit macht frei”. Tim je činom nastao novi povijesni fakat: postao sam posljednji zarobljenik koji je živ napustio Auschwitz
Izvor: Velike priče
