„U tom smislu, bosanskohercegovački entitet RS je osvojena teritorija, najveći uspjeh Karadžića, Mladića, Miloševića i Ćosića. I nije istina da je Srbija poražena u ratovima devedesetih! Pa, otela je i osvojila pola Bosne“, kaže Sead Spahović.
Studentski protest je maštovit, inteligentan. Studenti traže da se uhapšeni aktivisti puste na slobodu, da se odgovorni za tragediju u Novom Sadu procesuiraju, da se otvori istraga o uzrocima pada nadstrešnice na novosadskoj Železničkoj stanici i da se ispitaju tokovi novca. A riječ je o milijardi eura. Ne vidim kako će vlast odbiti zahtjev za pokretanje finansijske istrage, kaže za Slobodnu Bosnu poznati beogradski advokat Sead Spahović.
Razgovarala Tamara Nikčević
Spahović podsjeća da je srpska opozicija organizovala proteste protiv nasilja nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, a da se vlast branila ponavljajući da su se slični zločini događali u Evropi i Americi, te da, u tom smislu, Srbija nije izuzetak.
„A jeste, izuzetak je“, kaže Sead Spahović. „Jer nasilje je osnov srpskog društva. Taj model nisu uveli radikali kad su 2012. došli na vlast“.
Nego?
Nasilje je počelo devedesetih, rađenjem nove države Srbije. Raspad Jugoslavije bio je nasilan, krvav, praćen užasnim zločinima, koji su, nakon rata, zatrpavani i skrivani.
Srbija je jedina zemlja na svijetu u kojoj je bolje biti fizički jak nego pametan. Logična posledica tog konstantnog nasilja, koje je kulminiralo dolaskom radikala na vlast, je i tragedija u Novom Sadu.
Srpsko društvo razumije tu uzročno-posljedičnu vezu; razumije da je, da parafraziram advokata Srđu Popovića, riječ o istom lutajućem metku?
Vlast, one što uz nju idu ili one čija moć proističe iz bliskosti sa njom ta tema ne interesuje. Njima je dobro. Oni, pak, koji od vlasti radikala nemaju ništa, ali je podržavaju, doprinose propasti društva.
Nakon što je najavio ratove, Slobodan Milošević je početkom devedesetih imao čak tri i po miliona glasova. Najveći legitimitet u istoriji Srbije! Kasnije, kako ih je gubio, taj broj se krunio.
„Dva miliona aplauza za genocid u Bosni i Hercegovini,“ komentarisao je Srđa Popović podršku koji je Milošević imao i te 2000., na izborima koje je izgubio.
Riječ je, dakle, o kontinuitetu, o entropiji društva. Milošević je bio najjači, imao je vojsku. Naslijedili su ga oni koji nisu bili tako jaki i koji nisu imali vojsku. Srbija danas nema vojsku, ništa ne može da učini na silu; zato se sila okreće prema unutra.
Što je sa dijelom društva koji nije blizak režimu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji ne glasa radikale? Razumiju ili oni vezu između zločina s početka devedesetih i nasilja i tragedija danas?
Srpsko društvo je ideološki monolitno: na sceni su različite manifestacije nacionalizma. Demokratska stranka, na primjer, kipti od nacionalizma, iako to možda ne djeluje na prvi pogled. Nova Demokratska stranka Srbije, Nestorović, Vuk Jeremić, Boško Obradović… Ne zna se ko je gori radikal. Vučić je autentični radikal, zato ih tako lako pobjeđuje.
Ima li građanske Srbije? Ima, ali u ostacima ostataka Građanskog saveza, danas u Građansko-demokratskom forumu, koji ima 0,2 procenta podrške.
Tokom demonstracija 9. marta 1991. godine, Milošević je, kad je zagustilo, pozvao na razgovor Dragoljuba Mićunovića, tadašnjeg predsjednika opozicione Demokratske stranke i pitao ga – šta da radimo. Demokrate i socijalisti (Miloševićeva, pa Dačićeva Socijalistička partija Srbije), koje je Boris Tadić „pomirio“, nikada nisu imale fundamentalni, suštinski ideološki sukob. Razlika među njima samo je u tome što su jedni na vlasti danas, drugi sutra.
Je li taj 9. mart bio bitka nacionalističke i građanske Srbije ili, pak, sukob Miloševića i opozicije oko toga hoće li u najavljenom ratu protiv jugoslovenskih naroda Srbiju predvoditi „partizani“ ili „četnici“?
Ovo drugo, naravno. S tim što su „četnici“ bili inferiorniji, slabiji i što je, uprkos svemu, tada bilo najvažnije srušiti Miloševića: za razliku od tada takođe ratoborne opozicije, Milošević je u rukama imao ogromnu vlast, policiju, vojsku, silu; zato.
Pored toga, Srpski pokret obnove (SPO) Vuka Draškovića bio je veoma jaka, najjača opoziciona stranka. Slična danas ne postoji. Zato je Služba državne bezbednosti Draškovića pratila 24 sata.
Sa druge strane, ako je Miloševića podržavalo tri i po miliona ljudi, a Vuka Draškovića njih 800 hiljada, to znači da je Srbija u tom trenutku imala više od četiri miliona nacionalističkih glasova. Isto je i danas, s tim što se, umjesto na dvije velike, glasovi dijele na više malih stranaka. Suštinski, to je isti glas.
Kakav?
Antizapadni, manje ili više otvoreno proruski, antiliberalan, antimoderan, slavijanofilski, proistekao iz radikala Nikole Pašića. Marks nije slučajno zamijenjen Nikolom Pašićem, većim rusofilom od Marksa. Baš kao što Dobrica Ćosić i Vojislav Šešelj nisu slučajno dvije najuticajnije ličnosti u Srbiji od 1945. do danas.
Šešelj je Čosićev naslednik; on govori ono što je Ćosić već napisao, a što svaki neškolovani radikal razumije. Drugo, Ćosić je izmislio Radovana Karadžića, on ga je predložio za predsjednika entiteta RS. Jedan od osnivača i glavnih ljudi u Demokratskoj stranci bio je Gojko Đogo; on je bio veza između Karadžića i Demokratske stranke u Beogradu, koja je, po mom mišljenju, bila lažna građanska partija. Ćosić i drugovi su, dakle, stvorili entitet RS prije nego što je i počeo rat u Bosni i Hercegovini. Te teritorijalne aspiracije nisu od juče: 150 godina Srbija pokušava da dobije Crnu Goru, BiH, Makedoniju. U tom smislu, bosanskohercegovački entitet RS je osvojena teritorija, najveći uspjeh Karadžića, Mladića, Miloševića i Ćosića. I nije istina da je Srbija poražena u ratovima devedesetih! Pa, otela je i osvojila pola Bosne.
To je rekao Dobrica Ćosić.
Čosić je sve rekao. On je zagovarao „humano preseljenje“, pozivao da se sve „očisti“. Kao i patrijarh Pavle, koji je 1993. rekao da je velika šteta što Srbija nije etnički čista.
Milorad Dodik je jedini koji je došao na vlast a da nije bio nacionalista. Danas je isto što i „projekat Koštunica“: Milošević bez ratnih zločina; onaj ko se najmanje razlikuje od Miloševića, a sposoban je da nastavi tu politiku. Pritom, ne mislim da je Dodik nacionalista.
Nije?
Ne. Samo je pragmatičan: na nacionalizam se zakačio kao bakterija, kao virus; prilagodio mu se kad je shvatio da ga može održati na vlasti. Isto je radio Musolini.
Dodik danas govori što i Šešelj, Šešelj što i Dobrica Ćosić, Ćosić ono što je Stevan Moljević pisao u „Homogenoj Srbiji“… Srbija stalno ide istom linijom, koja je u SFRJ donekle bila suspendovana. Opozicija toj politici je, grubo rečeno, i tada i danas ista – informbiroovska.
Opozicije nema u aktuelnim protestima, samo studenti. Možda i zato govorimo o prvim antivladinim demonstracijama na kojima nismo mogli čuti poruku policajcima i režimskim batinašima „Idite na Kosovo“?
Naslednik Vojislava Koštunice, profesor Pravnog fakulteta, rekao je nedavno da su oni organizovali studentske proteste, da oni stoje iza njih. Čekam da vidim.
Što čekate?
Kada će pomenuti Kosovo. Jer ovdje je svaka dobra ideja propala zbog Kosova. U devetnaestom vijeku, Srbija je, među prvima u Evropi, planirala da ženama da biračko pravo. Kada je to došlo na dnevni red u Skupštini, skočili su radikali.
„Zar sad kad moramo da riješimo Kosovo?!“, pitali su.
Bilo je to prije vijek i po.
Da sam na mjestu studenata, od Vučića bih tražio da kaže ono što je davno obećao: ko je pobio srpske dječake u kafiću „Panda“, u Peći 1998. godine. Vučić zna, rekao je da to nisu bili Albanci. Odgovor na to pitanje bio bi veoma važan za srpsko društvo; važniji od imena trećeg zamjenika Gorana Vesića odgovornog za pad novosadske nadstrešnice.
Zašto je odgovor na to pitanje toliko važan?
Zato što je lakmus, zato što otkriva vrijednosti za koje se zalažete. I zato što bi to dovelo do pokretanja krivičnog postupka, a on do saznanja ko je naredio taj zločin. Kao izvršioci ovog djela, u kuloarima se pominju formacije koje su učestvovale u ubistvu Zorana Đinđića.
Da, ali šta bi to promijenilo? Sve žrtve su odavno dehumanizovane – od Bošnjaka i Albanaca, do Slavka Ćuruvije, Ivana Stambolića, Zorana Đinđića, Olivera Ivanovića… Presuđeni ili ne, njihovi dželati su u Srbiji heroji, ne ubice.
Istina, ta propaganda dugo traje, ona je duboko zatrovala srpsko društvo. Ipak, kada je riječ o ubistvu djece u „Pandi“, svi znaju imena ubica, ali ih niko ne spominje. Javnost zna da vlast ćuti i da štiti zločince. Vučić bi rekao imena, ali se plaši da će izgubiti glasove. I javnost ćuti, ne vrši pritisak na Vučića da učini što je obećao.
Intelektualci okupljeni u ProGlasu ponavljaju da su predsjedniku Srbije i njegovim saradnicima krvave ruke. Čija je to krv?
Te su ruke davno okrvavljene, još prije trideset i pet godina. Ključno pitanje je – čija nam to krv smeta. ProGlas se bori protiv Vučića, ali je i to društvo dosta šaroliko. Riječ je o ljudima veoma uspješnim u svom poslu, cijenim njihov rad. Problem je što ih znam. A znam ih sa Gazimestana. Iako najudaljeniji od Vučića, ideološki su mu dosta blizu. Za većinu njih Kosovo je „najskuplja srpska reč“, a genocid vjerovatno najjeftinija.
Studenti se za sad, kažem, dobro drže, ne ulijeću u „patriotizam“, ne prave greške… Ne znam ko je „mozak“ koji to kreira, vodi i kontroliše, ali ko god da je, dobro je.
Mislite da je dobro i to što predsjedniku Srbije stalno poručuju – ne trebate nam, niste nadležni, nismo Vas pitali; po Vama se ništa neće zvati?
To je interesantan potez, Vučić ga vjerovatno nije očekivao. Međutim, činjenica je da je Vučić jedina ozbiljna adresa sa kojom mogu da razgovaraju. Vučić je glavni, on se pita. Njegovi ministri, savjetnici, saradnici, direktori institucija nisu čak ni njegovi pomoćnici. Okružio se nesposobnim, inferironim botovima i obožavaocima. Bolje bi bilo da je uzimao pametne, sposobne…
Da, ali bismo onda govorili o Džonu Kenediju, ne o Aleksandru Vučiću.
E, pa… Volio bih da je na čelu Srbije Džon Kenedi, ne Vučić, koji nije zainteresovan za ljude, nego za teritoriju. To je bila i Ćosićeva i Moljevićeva, čak i Garašaninova filozofija.
„Mi znamo dokle je naše“, govorio se devedesetih.
Kada je reč o protestima, nisu oni uzrok, nego posledica. Samo je važno razumjeti – čega. Čega su posledica? Kako je do toga došlo?
Mislite da je njima važno da to saznaju? Govorimo o generaciji koja se nije rodila kad je izvršen genocid u Srebrenici, koja ne zna zašto je NATO bombardovao SRJ 1999. godine, koja ne pamti Zorana Đinđića. Mladi Njemci su tek 1968. svoje roditelje počeli da pitaju šta su radili u doba Hitlera. Hoće li studenti svojim roditeljima postaviti slično pitanje?
Mislim da neće. Mislim da danas više nikoga ne interesuje ko je gdje bio devedesetih. Naročito što su devedesete veoma ružna priča. U Srbiji je konformizam vrsta odbrambenog mehanizma: nećemo gledati unazad, to nije tema; gledajmo u budućnost. Nevolja je da se to što „nije tema“ uvijek vrati.
Savjetnik gradonačelnika Beograda, na primjer, bio je osnivač koncentracionog logora Sušica kod Vlasenice, poznat i po tome što je naredio da u tom logoru niko nikoga ne smije da ubije bez njegove dozvole. Zove se Svetozar Andrić. General. Tada je bio pukovnik… Studente je prije nekoliko dana nožem napao Ratko Adžić, takođe zločinac sa Ilijaša, protiv koga je u Srbiji još 2016. podnijeta krivična prijava. Tužilac za ratne zločine osam godina nije prstom mrdnuo. Slično nasilje bilo je karakterističan za nacističku Njemačku, gdje ste imali „odrede zaštite“, siledžije poput ovih u Srbiji. Dodikove siledžije iz Bosne i Hercegovine tuku studente, uskoro će i ovi iz Crne Gore.
Je li pojačano nasilje režima znak da je predsjednik Srbije prvi put ozbiljnije uzdrman?
Mislim da nije. Vučić je povređen, nervozan, ali njegova vlast nije ugrožena. Tim prije što je izvan dometa demokratskih principa, izvan istine, izvan činjenica. Vučić je iznerviran, ali će riješiti problem. Naravno, ne demokratski, jer radikali probleme ne rešavaju na taj način. Ne priznaju principe, kradu izbore, potkupljuju glasače, tuku ljude…
Studentski protesti su dobri, odlični, ali to što rade nije dovoljno. Neko mora da im pritekne u pomoć, inače će ostati na ledini. Imaju mnogo manje vremena nego vlast, moraju da rade brže… Njihovi protesti bi možda mogli da sruše nekoga kome vlast nije najvažnija stvar na svijetu. Koštunica, čak i Tadić, kad su izgubili izbore, mirno su predali vlast. Kod radikala to tako ne ide. Bojim se da se opozicija prerano obradovala.
SLOBODNA BOSNA
