Stanko Radulović
Čovjek je uvijek u problemu kada ne vidi drugu obalu rijeke, i kada ne želi da spoji naizgled dvije podjeljene obale koje povezuje rijeka koja neumitno teče držeći istovremeno one obale kao jednu cjelinu…
Te razdjeljene obale, govorima mržnje na sebi svojstven način, pokušao je da u januaru 1993. godine ponovo spoji mladić iz Trebinja, Srđan Aleksić, koji je sa svojih 26 godina vidio dalje od miliona građana Jugoslavije koji su nasjeli na političke priče i podjele prihvatili kao neminonost.
Prije nekoliko dana u Podgorici je ponovo boravio Rade Aleksić, Srđanov otac, koji za glavni grad Crne Gore kaže da je bio negov i prije nego je njegov stariji sin, Srđan, dobio Bulevar ime momka koji bi trebao biti ponos svih nas, a ne samo žitelja Trebinja.
I prije nego je počeo da priča o Srđanu, i prisjetio se svih tih trenutaka, sa usana Rada Aleksića oteo se dubok uzdah…”uh”, ipak je starina, kojeg život ni malo nije mazio, odlučno počeo priču o životu koji mu je odnio suprugu, kada je imala samo 40 godina, oba sina Vujadina i Srđana, ali i domovinu koju je toliko volio i koje se sa sjetom sjeća.
Zaiskrila je i suza u oku čovjeka, koja jasno ukazuje na neizmjerni bol i patnju, koji nisu minuli ni nakon toliko godina, a proteklo je bezmalo tri decenije.
“Imao sam divnu zemlju Jugoslaviju, tu je bila moja Ljubljana, moj Zagreb, moji Split i Rijeka, moje Sarajevo, moji Beograd, Novi Sad, Skoplje, moji su bili i Dubrovnik, Titograd, Prišina… Sve je to nekada moje bilo, nešto što mi pripada i što sam mogao u svakom trenutku koristiti kao svoje. E, došlo je neko zlo vrijeme i ja izgubih sve to, čak ni Trebinje sad više nije moje zbog kretanja stanovništva. Nije to ono moje staro Trebinje. Mnogi ljudi koji su izbjegli, a više nisu tu nedostaju, prijateljstvo je ostalo, ali nije to više isto. Sada nakon toliko promjena, izmjena stanovnišva, gotovo da i Trebinje više nije moje. Izgubio sam mnogo prijatelja, žalim što sam ih izgubio i kad čujem da sam još nekog od njih izgubio dođe mi teško zbog toga što ne mogu makar da ga ispratim do svog vječnog počinka jer je to posljednje što možete da uradite za prijatelja, komšiju, rođaka, druga…”, rekao je Aleksić u razgovoru za portal PRESS.
Logika naših prostora da samo najhrabriji uzimaju oružje i kreću u borbu motivisani željom da se pobijedi ljuti protivnik kod Srđana Aleksića nije našla plodno tle, jer je u porodici naučio da prijatelji stanuju od Triglava do Đevđelije, ali i da ih čovjek otvorenog srca može pronaći na svakom centimentru ove naše planete. Zbog toga je Srđan u svim Trebinjcima vidio prije svega ljude sa kojima je dijelio djetinjstvo i odrastanje, sa kojima je uživao u šetnjama ulicama rodnog grada i odmoru u hladovini nekog stabla ispod kojeg bi sa prijateljima pričao o mnogo čemu…
Ratni pokliči za njega i njegovu porodicu bili su šok, ali ne i povod za strah i mržnju prema ljudima druge religije ili nacije. Naprotiv, želio je da to ludilo što prije stane, i da opet u svom gradu živi sa Trebinjcima, a ne sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima…
“Tih zlih godina nerado se sjećam, ali ih pamtim dobro, bilo je to vrijeme kada su zavladali ljudi koji nemaju čovječnosti i osjećaj da pripadaju zajednici, a dobili su pravo da odlučuju o životima i to rade nekažnjeno i bez suda. Sa puškom u ruci mogli su da ubiju koga hoće i kad hoće ako je bio druge vjere. Takvi ljudi, nažalost, i danas postoje i kada bi se ponovilo ono vrijeme opet bi oni bili isti i uradili ponovo mnogo zločina, a moj sin je stradao samo zato što je postupio čovječno, siguran sam uradio bi ponovo isto i opet stao u odbranu čovjeka. Iako mi je žao sina, nije lako izgubiti dijete, opet bi ga jednako podučavao i vaspitavao i opet se na neki način obradovao kada bi i sada postupio jednako, iako je Srđan moj drugi gubitak djeteta, poslije sina Vujadina. Gubtikom sinova, što nije nimalo lako, osjetio sam i shvatio da je neophodna žrtva da bi se utrli putevi čovječnosti i prijateljstva, put kojim treba svaki čovjek da ide. Pogibije mnogih ljudi kroz istoriju bile su putokaz čovječanstvu. Znam da treba proći dosta vremena da se neke stvari prihvate i da nekad prođu generacije kako bi ljudi krenuli putem na koji im je i Srđan svojim postupkom ukazao.”
Da li mislite nakon skoro 30 godina da je Srđanov postupak bio uzaludan na ovim prostorima ili je on kamen temeljac na kojem treba graditi našu budućnost, a time i budućnost Bosne i Hercegovine?
“Siguran sam da njegova žrtva nije uzaludna, ponosan sam danas čovjek, ponosan sam i zbog toga što danas sa vama razgovaram o Srđanu, jer to znači da ste i vi zainteresovan čovjek za priču o njemu i da je to i na vas ostavilo dubok utisak. I svako ko je zaineresovan za ljude poput Srđana, a znam da ih ima još, meni je jako blizak jer ta zainteresovanost pokazuje da i u vama postoji čovjek koji poštuje Srđanovo djelo. Puno ljudi susrećem koji me pitaju, ali i podsjećaju na njega, tada sam istovremeno i tužan i ponosan, jer živi Srđan sa tim ljudima. Srđo zato nije umro, niti će ikada umrijeti. Pokazalo se da ga vrijeme čini sve življim, što potvrđuje činjenica da je nekoliko gradova to priznalo Srđu dajući imena ulica u svom gradu, a imena ulica se za takav čin teško dobijaju. To nije politika i dobro je što nije politika, to je čovječnost i taj Bulevar Srđana Aleksića u Podgorici je čovječnost, i ko prolazi tim bulevarom treba da mu je na pameti prije svega ljudskost i čovjek, a tada je to već velika stvar i pobjeda čovjekoljublja nad mržnjom. Uostalom i kad prođem tim bulevarom vidim da njim prolaze ponosni ljudi i to je dobro.”
Mufid iz Sarajeva i Srđan su lijek za BiH
Nekako u isto to vrijeme, u istom tom nesrećnom ratu u Jugoslaviji u Sarajevu je Mufid Ramić spasio život Ivanu Laliću, dobrovoljcu iz Beograda, i nakon toga bdio nad teško ranjenim “neprijateljem” do ponovnog odlaska na front. Mufid i Ivan se nikada više nisu sreli, a nakon 23 godine mladi Beograđanin je saznao da je Mufid (Ismeta) Ramić poginuo nedugo nakon toga, 7. decembra braneći Sarajevo. Ivan i danas nakon svih godina obilazi grob “ljutog protivika”, kojem duguje život i činjenicu da sada ima suprugu i troje djece… I baš u takvim primjerima Rade Aleksić vidi lijek za Bosnu i Hercegovinu.
A Rade Kaže da je Bosna bez Hercegovine, ajd zdravo, baš kao i obrnuto, Hercegovina bez Bosne i da to jedno bez drugog ne ide.
“Mi Hercegovci smo ponosni što smo Hercegovci, pa nek se ljuti ko hoće. Sadašnje stanje u BiH nije dobro, ljudi su podijeljeni, ništa manje nego pred rat, samo je to kao pred početak rata kada se samo po sijelima, po zabačenim mjestima, pričalo o drugom narodu koji je nepoželjan, ali sam siguran da će Srđanov i slični postupci imati u budućnosti sve veći značaj.
Kako tumačite činjenicu da smo nakon II svjetskog rata lakše oprostili Nemcima i Italijanima, pa prošli i preko tih naših razmirica, nego sada? Evo je prošlo skoro 30 godina od kraja rata, a mi još nismo krenuli da živimo u miru.
“Tako je. Rođen sam prije početka II svjetskog rata i ne pamtim ga puno, bio sam dijete, ali se sećam sloge i zadovoljstva, oslobodili smo se od fašizma i krenuli u poredak i život dostojan čovjeka koji nam je omogućavao stvaralaštvo. Imali smo osjećaj da će sjutra biti bolje. Iz dana u dan svi smo zajedno napredovali i baš to je ta ljepota života i suživota, što smo stvarali zajedno bolju budućnost i osjećali da je sve to naše. Danas je u BiH teško vrijeme, imam osjećaj da tu više ništa nije moje, naše, da je sve to vlasništvo političara i raznih moćnika koji ne brinu o nama i ponašaju se veoma neljudski i sa takvim odnosom nema budućnosti ni ovdje, ni u svijetu. Ako građani ne osjećaju zemlju da je njihova, nego Izetbegovićeva ili Dodikova, to je onda veliko zlo.
Prošlo je skoro 30 godina, a BiH se još uvijek nije oporavila od rata, ruševine nisu u potpunosti uklonjene, a kamoli izgrađeni novi objekti. Brine li ta činjenica da danas BiH više niko ne osjeća svojom, da danas ni Crnu Goru mnogi više ne osjećaju svojom? Isto je u Podgorici, Beogradu, čak i u Zagrebu… Evo Petrinja je porušena u zemljotresu, skoro da je takli nisu, svi čekaju da to uradi neko drugi…
Stiče se utisak da je danas sve vlasništvo crkve
“Mi smo voljeli svoju zemlju i živili smo za nju i sa njom. Uvijek govorimo da nismo to učinili mi, nego neko drugi, ali jesmo, i makar priznajmo da smo bili povodljivi i pogodni da se to uradi, da smo bili svi zajedno plodno tlo za nedaću koju smo doživjeli. Smatram i uvijek napadam vjerske vođe, koje su mnogo doprinijele da do toga dođe jer su oni vidjeli priliku da u tom raspirivanju mržnje uzdižu sebe. Nažalost uspjeli su u svojim namjerama i izdijelili narod i sada oni lijepo žive, a narod se muči. Ne znam koji je smisao takvih podjela, vjerovatno to oni znaju, samo znam da su nas izdijelili i zavadili jako, verovatno je neki interes u pitanju. Imam osjećaj da je danas sve u vlasništvu crkve, sve što imamo je njeno, a to nije dobro, nije normalno.”
Valja nama zajedno preko rijeke
Da li i pored svih problema ta Srđanova ideja čovječnosti i multietičnosti, ipak, može da pobjedi u BiH, ali i na teritoriji bivše Jugoslavije?
I opet je zaiskrila suza, pojavila se kao i nekoliko puta ranije i u oku zajedničkog prijatelja Milana Račića, koji nas je povezao…
“Nisam prorok, ali ovo sada ništa ne valja, a moja želja, vjerujem i vaša, je da se to prevaziđe. Valja nama zajedno preko rijeke, preko mosta. Mostove nekako moramo izgraditi i izgradićemo ih, ljubav na kraju uvijek pobjedi mržnju, mir uvijek pobjedi rat i zlo, biće tako i ubuduće, a to znači da je Srđanova žrtva imala smisla. Zlo je što profesori danas koji podučavaju djecu i studente mržnji. Oni podliježu pod politiku, oni šire ono što im političke vođe serviraju i šire među mladim svijetom. Profesor je radnim mjestom vezan za njih, jer danas ostaje bez posla ako to ne radi. On ima kontrolisano radno mjesto koje mora čuvati poštujući političara od kojeg ga je dobio.”
Rade je ponosan na svoj grad, svoje Trebinje i pored činjenice da u njegovom sjećanju živi jednim sasvim drugačijim duhom…
“Trebinje je grad koji se razvija, u koji ljudi rado dolaze, ali je smetnja Trebinju granice, jer ne može više kao nekad sjesti u kola i za 20 minuta biti na moru. Ovako ispresjecana zemlja granicama je veliko zlo i ona onemogućava normalno kretanje ljudi i robe.”
Zahvalnost Podgorici
Rade je zahvalan i ponosan što glavni Grad Crne Gore ima Bulevar koji nosi Srđanovo ime i srećan što su Podgoričani prepoznali na pravi način poruku koju je svima na ovim prostorima ostavio mladić koji je zbog svoje hrabrosti i ljudskosti u zla i luda vremena izgubio život.
“Iskoristio bih priliku da se zahvalim Podgorici što ima Bulevar sa Srđanovim imenom. To se desilo u vrijeme gradonačelnika Miomira Mugoše, kod kojeg sam osjetio veliko poštovanje i ljubav prema meni, a pogotovo prema Srđanu i njegovom djelu. Taj događaj kada je otvarana ulica u Podgoricii na koji sam pozvan bio je istovremeno tužan, ali i uzvišen, pa i na neki način radostan. Bez obzira šta se danas dešava Crnogorce smatram ponosnim narodom i ponosnim ljudima, vratiće se onaj ponos koji su imali, vratiće se čojstvo, nije ono isčezlo. Tada sam predložio da između traka na bulevaru posadimo drvo, koje će simbolizovati čovjeka. Tu je sada posađen jedan hrast koji je stalno zelen i koji raste i kad čovjek prolazi pored tog hrasta treba da kaže da je to drvo čovjeka… Znam da je pravilo da prođe 30 godina od smrti da bi u Podgorici dobio ulicu, ali činjenica da za Srđana niko nije postavio to pitanje govori dovoljno sama za sebe, baš niko od članova komisije. I to je Podgorica koja vrijedi, koju ja poznajem kao takvu i koju pozdravljam sa ogromnim poštovanjem prema njenim građanima i mojim Crnogorcima.
Radostan što je imao priliku da bude otac, makar na kratko
Prije nego je Srđan ubijen u rodnom Trebinju spasavajući sugrađanina od povampirenih mrziteljja svega što je drugačije, Rade je izgubio suprugu i sina Vujadina, koji je tragično preminuo sa samo 17 godina leteći zmajem, neposredno pred početak rata u Jugoslaviji, ali brojni gubuci nisu ga učinili ogorčenim čovjekom, naprotiv ojačali su ga i danas ima 83 godine.
“Izborio sam se sa tim gubicima tako što sam ubjedio sebe da sam srećan čovjek jer sam se ostvario kao roditelj i maker na kratko osjetio šta znači biti otac, u odnosu na onog koji nikad nije imao djecu. Osjetio sam tu ljubav, osjetio sam ljubav djeteta i to zadovoljstvo i danas to živi u meni, i zbog toga žalim ljude koji nemaju djecu. Žele da imaju djecu, ali ne mogu to da ostvare.”
Rada u djetinjstvu od sigurne smrti spasio komšija Huso
I sam Rade je imao život o koncu kada je bio mali i moglo se lako desiti da već u drugoj godini života doživi Srđanovu sudbinu, ali je i tada Trebinje imalo plemenite ljude koji su znali da pomognu u nevolji i spase prijatelje od najgoreg.
“I sam sam trebao da završim u nekoj od jama smrti, samo noć me dijelila od toga. U našu kuću je jedno veče u ljeto 1941. godine došao naš prijatelj pekar Huso i kazao nam nemojte da se ujutro iko zadesi u kući. Mi smo napustili kuću, ostala je tetka Milosava i baba, a bili smo velika porodica. I stvarno ujutro ispred kuće je stao kamion iz kojeg su izašle ustaše. Tetka Milosava i baba pobjegle su na tavan kuće, a na našu sreću, a nihovu nesreće, svratile su dvije žene sa djevojčicom iz komšiluka, koje su ustašama rekle da smo svi pobjegli u Crnu Goru. One su završile u onoj jami, a mi smo preživjeli zahvaljujući Husi. I zato kad čujem da je musliman neprijatelj odmah reagujem, pa meni je prijatelj, meni je život dao i cijeloj mojoj porodici. Nema podjele na Crnogorce, Hrvate, Srbe, Muslimane, trebamo prestati da se tako imenujemo i da se dijelimo isključivo na ljude i na neljude. I zato sam izuzetno zadovoljan što je i u Novom Pazaru jedan trg dobio Srđnaovo ime, zaključio je ponovo sa suzama u očima Rade Aleksić.”
Nakon ovih riječi i svijetlih primjera čovječnosti građana Bosne i Hercegovine, u dva rata, ostaje nada da će Srđanov primjer biti putokaz pokoljenjima koja dolaze kako treba i zašto je vrijedno biti čovjek. Primjeri Srđana, Husa i Mufida, ali i mnogobrojnih neznanih heroja mira pokazatelj su da BiH postoji, da je prijatelj uvijek samo prijatelj, a ne musliman, katolik ili pravoslavac…
Takva BiH potrebna je stanovnicima ove napaćene zemlje, ali i svima nama u okruženju kako bi zajedno izašli iz okvira u koje smo se začaurili i prestali da dišemo punim plućima. Red je da ponovo zavolimo čovjeka pored sebe.
(Izvor: PRESS.co.me)
