Poslje dvodnevnih borbi, pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade ušao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade. Dubrovnik je branila glavnina 369. puka njemačke 369. legionarske divizije, mornarička pješadija, obalska artiljerija i oko 400 ustaša i domobrana.
Zapovjed maršala Tita
Josip Broz Tito je 8. listopada 1944. zapovjedio je da Dvadesetšesta dalmatinska divizija oslobodi srednjodalmatinske i južnodalmatinske otoke i da zajedno s Dvadeset i devetom hercegovačkom narodnooslobodilačkom udarnom divizijom oslobodi Dubrovnik. Prije toga jedinice Dvadeset i šeste dalmatinske divizije tijekom rujna već su bile oslobodile Korčulu, Mljet, Pelješac, Hvar i Brač, a krajem mjeseca stigle su ispred Stona.
Maršal Josip Broz Tito želio je Dubrovnik što prije osloboditi njemačko-ustaške vlasti, a radi onemogućavanja četničkog plana da se baš tu povežu sa savezničkim jedinicama koje su se baš tu trebale iskrcati. Istodobno je dubrovačkomu području prijetila opasnost da se njemačka balkanska vojna grupacija s dijelom snaga iz Grčke i Albanije povlači preko Boke Kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. Uoči bitke za Dubrovnik nametalo se i pitanje osiguravanja komunikacija sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom, u odnosu na poptpuno snabdijevanje jedinica NOVJ-a budući da su se one mogle nesmetano snabdijevati jedino preko Dubrovnika.
U borbama za osvajanje uporišta njemačko-ustaških snaga u Dubrovniku zajednički su sudjelovale hercegovačke i dalmatinske jedinice NOVJ-a, i to 10., 11., 12., i 13. hercegovačka brigada iz sastava Dvadeset i devete narodnooslobodilačke udarne hercegovačke divizije kojoj su bile podređene jedinice Druge dalmatinske proleterske udarne brigade, Primorske operativne grupe Drugog crnogorskog korpusa, Dubrovački partizanski odred, Konavoski partizanski odred i Grupe južnodalmatinskih otočnih odreda Osmog dalmatinskog korpusa. Uz navedeno na Mljetu je djelovao Peti pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik i političko rukovodstvo Dubrovnika i Dubrovačkog okružja. Svi zajedno činili su snagu od oko 5000 boraca. Na njemačko-ustaškoj strani bilo je oko 4500 vojnika.
Izvor: Muzej pobjede Šibenik
Razbijanje četnika majora Lukačevića
Jedinice Dvadeset i devete hercegovačke divizije početkom listopada na području Velike Župe Dubrave vodile su žestoke borbe s četnicima za Bileću, Stolac, Ravno, Gacko i Trebinje. U konačnici, do sredine listopada, nakon višemjesečnih borbi, razbijene su četničke snage i oslobođena je cijela Hercegovina. Time su se jedinice NOVJ-a sasvim približile Dubrovniku. Oslobođenjem hercegovačkih gradova stvoreno je slobodno zaleđe Dubrovnika, to je uvelike olakšalo slamanje njemačko-ustaškog otpora.
Nakon zauzimanja glavnog četničkog uporita Bileća među četnicima nastalo je potpuno rasulo. Četnička vojska majora Lukačevića, koji je prema izjavama samih četnika trebao dočekati iskrcavanje saveznika na obalu potpuno se raspala. Major Lukačević je uspio jedva da se s nešto bosanskih i srbijanskih četnika prebaci u Bosnu, gdje se združio s četničkim vođom majorom Petrom Bačevićem. Kad je Lukačević saznao da su se s partizanima nakon oslobođenja Dubrovnika iskrcali i britanski artiljerci pokušao je da stupi u kontakt s njima. Međutim, Englezi su ga razoružali, uhapsili i predali jedinicama NOVJ. Nakon rata je, zbog niza zločina nad pripadnicima pokreta otpora i civilnim stanovništvom od kojih je najzloglasniji pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče, gde je ubijeno više stotina žena, staraca i male djece, osuđen na smrt i streljan 1945. u Beogradu.
Oslobođenje Konavala
Borbe za Konavle trajale su od 10. do 15. listopada. Njemačko-ustaške snage, skrivene u crkvi i na zvoniku, pružale su žilav otpor prilikom borbi za Čilipe. Na zvoniku su bila postavljena mitraljeska gnijezda. Ništa lakše nije bilo ni u bitci za Grudu, najjače njemačko-ustaško uporište u Konavlima. Obrana Grude nije popušala ni nakon petosatne borbe koju su vodile snage Četvrtog bataljona Druge dalmatinske proleterske udarne brigade. Njemačko-ustaške snage otpor su prestale pružati tek kad su procijenile da obranu neće izdržati. Napuštajući Grudu i Čilipe, povlačili su se prema Cavtatu. Na cesti nedaleko od Ćilipa njemačko-ustašku kolonu sačekale su čete Trećeg bataljona Druge dalmatinske proleterske brigade i napale je unakrsnom vatrom. Neprijatelj je pobjegao prema Cavtatu ostavivši na cesti preko 50 mrtvih i ranjenih vojnika, a borci Trećeg bataljona su odmah krenuli za njim, i izgnali ga i iz Cavtata.
Povlačenje fašističkih vojski iz Grada
Tako je Dubrovnik bio opkoljen partizanskim jedinicama s istoka, sa sjevera i s juga, a 18. listopada rano ujutro počeo se njemački garnizon s oko 2000 vojnika i više od oko 1500 ustaša i domobrana izvlačiti prema Metkoviću. Pritom se oko 1300 njemačko-ustaških vojnika uspjelo brodovima iz Dubrovnika prebaciti u Slano. Na sektoru Slano-Zaton su se nalazili Dubrovački partizanski odred i Drugi i Peti bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade koji nisu mogli zaustaviti povlačenje jedinica 369. legionaske divizije prema Metkoviću. Na kraju su ih kod Vukova Klanca dočekale 1. i 11. dalmatinska brigada i skoro u potpunosti uništile. Manji dio ustaško-njemačkih snaga, određen kao zaštitnica, nije mogao partizanskim jedinicama spriječiti ulazak u Grad.
Izvor: znaci.net
Pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade ušao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade.
Britanske jedinice ipak su se krajem listopada iskrcale na područje oko Dubrovnika i ubrzo su, zajedno s jedinicama NOVJ-a, bile raspoređene za borbu protiv njemačkog 21. brdskog korpusa koji se povlačio iz Albanije i Crne Gore.
U borbama za oslobođenje Dubrovnika sudjelovalo je 540 dubrovačkih pripadnika jedinica NOVJ-a, dok je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u jedinicama NOVJ-a bilo oko 5850 boraca s područja dubrovačkoga kotara. U mjesecima nakon oslobođenja Dubrovnika i mjestā dubrovačkoga kotara NOVJ-u priključilo se još oko 1400 Dubrovčana.
Žrtve fašizma
Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača prikupila je samo podatke o jednom broju ubijenih, ranjenih, zatvorenih i interniranih Dubrovčana i stanovnika dubrovačkog područja. Najviše su zločina počinili njemački okupatorski vojnici koji su ubili 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1646 osoba. Talijanska okupatorska vojska je ubila 183 osobe, 180 ranila i 866 internirala. Ustaše su ubile 128 Dubrovčana, njih 57 ranili i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčana i 3 ranili. Ukupno su prema tome, tuđinci i domaći kvislinzi, u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet i Pelješac) i kotaru Korčuli ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i logore poslali 2.674 osobe. Sve su to bili civili, najviše starci, žene i djeca, koji su postali žrtve unatoč haaškoj i ženevskoj konvenciji.
Karakteristično je za Dubrovnik da su u njemu bile četiri vojske – talijanska, njemačka, ustaško-domobranska i četnici Draže Mihailovića, a prema time i četiri fašističke vladavine: – okupatorska: talijanska i njemačka i kvislinška: ustaško-domobranska i četnička.
Izvor: Franko Mirošević, Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Dubrovnik: Udruga antifašista, 2016)
D. B.
