Svi koji partizanski pokret cijene kao antifašistički i oslobodilački moraju se moći suočiti i s tamnom stranom NOB-a…
Piše Hrvoje Klasić
Slučaj koji se u javnosti pokušava nametnuti kao velika afera, vezan uz jednu od rijetkih živućih partizanki koja je nedavno nazočila inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, pokazuje da je suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj i dalje dominantno ideološko – politički, a ne historiografsko-znanstveno uvjetovana tema. Da podsjetim, spomenuta partizanka borila se u sastavu Dalmatinske brigade čiji se pripadnici sumnjiče za ubojstvo franjevaca iz samostana u Širokom Brijegu u veljači 1945. pa desni dio javnosti traži i njezinu odgovornost. Za lijevi dio javnosti ista ta partizanka je simbol junaštva jer se, između ostalog, protiv okupatora i domaćih kolaboracionista borila u velikim bitkama na Neretvi i Sutjesci. Koje činjenice znamo?
Početkom 1945. partizanske jedinice počinju napredovanje od istoka prema zapadu Jugoslavije. Na području Hercegovine velike bitke vode se, između ostalog, oko Širokog Brijega, a najveći otpor u tom gradu Nijemci i ustaše pružaju upravo oko lokacije franjevačkog samostana. U samostanu se nalazila vojna bolnica, a položaji u blizini samostana bili su okruženi minskim poljima, bunkerima i rovovima. Prema nekim svjedočanstvima, jedno mitraljesko gnijezdo bilo je postavljeno i na samom crkvenom tornju. Osim toga, u Širokom Brijegu Nijemci i ustaše su kao vojna uporišta koristili i druge samostane po Hercegovini. Upravo zbog toga su i oni predstavljali legitimni vojni cilj ne samo jugoslavenskim partizanima, nego i savezničkim pilotima koji su ih u više navrata bombardirali. I tu uglavnom prestaju činjenice.
Kontroverze nastaju oko sudbine franjevaca koje su partizani zatekli u osvojenom širokobriješkom samostanu. Dok jedna strana tvrdi da nevini redovnici, od kojih neki u poodmakloj životnoj dobi, nisu nosili oružje što znači da su bez razloga svirepo ubijeni, druga tvrdi da su s ustašama i Nijemcima i sami fratri nosili oružje i pucali iz njega. Čvrstih dokaza niti za jednu od ovih tvrdnji nema. Teško je dokazati da neki redovnici, posebno oni mlađi, prilikom opsade samostana nisu imali oružje u rukama, kao što ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da su se partizani obračunali s nevinim ljudima.
I tu dolazimo do problema selektivnog suočavanja s prošlošću. Svi koji partizanski pokret cijene kao antifašistički i oslobodilački moraju se moći suočiti i s tamnom stranom NOB-a. A ona podrazumijeva i brojne zločine prema civilima i vojnicima, tijekom i nakon rata, motivirane ideološkim razlozima, osvetom zbog počinjenih zločina ili zbog kolaboracije s fašistima. Ta činjenica ne umanjuje oslobodilački karakter partizanskog pokreta i činjenicu da su Hrvati, Srbi i ostali narodi s ovoga područja Drugi svjetski rat završili na pobjedničkoj strani. Uostalom, kao što ni zločini koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije 1990-ih ne dovode u pitanje oslobodilački karakter Domovinskog rata.
S druge strane, svi koji kritiziraju i osuđuju odnos partizana prema Katoličkoj crkvi morali bi smoći snage i osuditi ponašanje onih svećenika, od najnižih do najviših razina, koji su cijelo vrijeme rata bili aktivni suradnici ustaškog režima. Što ne znači da nije bilo i onih koji su se protivili fašizmu i ustaštvu, pa čak i surađivali s antifašističkim pokretom. Ali je, nažalost, bilo i onih koji su slavili Antu Pavelića i Adolfa Hitlera, a više od stotinu njih je Pavelić odlikovao za “zasluge”. Bilo je svećenika koji su obavljali dužnost poglavnikovih povjerenika za određenu regiju, a npr. upravo širokobriješki franjevac Radoslav Glavaš na poziv Mile Budaka preuzima pročelničko mjesto u jednome ministarstvu NDH. Naravno, činjenica da su brojni svećenici podržavali NDH sve do 1945. (a mnogi i kasnije), od kojih neki i aktivno surađivali s ustaškim vlastima, ne čini ih ratnim zločincima. Ali ih ta suradnja čini pristašama jedne strane u ratu, pa samim time i neprijateljem onoj drugoj strani. O suradnji dijela svećenstva s vlastima NDH postoje brojni ustaški dokumenti i novinski članci. I to nije nikakva tajna. Niti je danas niti je bila u prošlosti. Neki svećenici u Vatikanu su još tijekom rata upozoravali na nekršćansko i nemoralno ponašanje dijela hrvatskog klera. Jedan od najglasnijih bio je Eugène Tisserant, budući dekan Kardinalskog zbora. Ovaj bliski suradnik nekoliko papa boravio je 1968. u Jugoslaviji. Tijekom večere kod beogradskog nadbiskupa Gabrijela Bukatka, upitan planira li posjetiti i Bosnu i Hercegovinu, Tisserant je rekao da se sjeća događaja iz Drugog svjetskog rata i da želi biti što dalje od fratara koji su podržavali Antu Pavelića. Mislim da će se svi složiti da informacije kojima su Tisserant i ostali u Vatikanu tijekom rata raspolagali nisu podmetnuli komunisti.
24sata.hr (Tekst prenosimo uz dozvolu autora)
