Donatella Di Cesare
Zna se da je Italija zemlja prevrtljivaca – sama riječ prevrtljivac, odnosno onaj tko okreće kabanicu (voltagabbana), toliko je talijanska da ju je teško prevesti na druge jezike. Mijenjaju se strane i stranke, prilagođavaju se ideje, korigiraju se mnijenja, olako se mijenja stav. Javni prostor prepun je pelivana i ekvilibrista, političkih kameleona i komunikacijskih akrobata. Vidjeli smo ih već u doslovno svim bojama. Ako fleksibilnost može biti ponos “nacije”, pokvarenost je druga strana medalje. Dvoličnost i pretvaranje, sad već gotovo, više ne sablažnjavaju.
No, no – no licemjerje s ratom i s mirom je neprihvatljivo. Ipak, započinje se širiti, s rizikom institucionalizacije. Mogla bih spomenuti – imenom i prezimenom – blistave primjere: ugledne direktore uglednih novina, istaknute političare, ljude na institucionalnim položajima, politologe i pisce, stručnjake i novinare. ”Trebamo ih održati na nogama!”, ”Ja sam uz ukrajinski otpor”, ”Ja sam za slanje oružja”, ”Oružje je neophodno!” itd. Zatim se usputno dodaje: ”Zaboga… svi smo za mir! Tko nije?” Mrmlja se riječ “mir”, često uz namigujući smiješak i znakovit pogled. Na taj se način sjedi na dvije stolice. Nikad se ne zna: atlantistička fronta bjesni, ali se javno mnijenje odupire. Sutra će se promotori sukoba, ako bude potrebno, reciklirati kao pristaše nenasilja od samog početka. Zatim, tu je i strahovita površnost s kojom se riječi koriste i s kojima – u ovom dramatičnom razdoblju – rasuđujemo (ili ne rasuđujemo) o epohalnim temama. U svom govoru miješam malo mira i malo rata – nikome ne činim zlo. Štoviše, smještam se između umjerenih i konformista. ”Imajući u vidu mir… budimo uz Kijev”. ”Da oružju… ali samo da se postigne mir”.
Lijepa i dobra licemjerština? Nesvjesna lakoća? Politički oportunizam? Iza ovakvih fraza krije se nešto više. To je ideja da je “mir” prazna riječ, da iza te etikete stoji smiješna praznina harmonije u koju nitko ne vjeruje, blesava utopija budalastih sanjara (ili skrivena računica filoputinovaca). Evo napokon razotkrivanja rata, injekcije političkog realizma!
No kudikamo je bolje od onih koji imaju hrabrosti stajati pri svome, da otvoreno kažu da su za slanje oružja. Zato što ne vjeruju u mogućnost da se ide pregovaračkim putem, zato što misle da politiku ne čine riječi i diplomacija, nego da se može nastaviti oružjem. Nije pritom važno ako odnosi žrtve, stotine tisuća – prekinutih života, dokrajčenih svjetova. Ali ne prljajte mir! Neka krv vaših ratnohuškačkih riječi ne kapne na ovu riječ koja vrijedi više od svega i koju treba izgovarati s oprezom i nadom. Riječ “mir” ne može biti paravan za pozive na rat, za opravdanje ovog sukoba, ne može biti paravan za slanje oružja.
Barem u ovom periodu trebamo prestati s tim uvredljivim i sramnim licemjerjem, s tom nepodnošljivom dvoličnošću. Nema integralističkog pacifizma naspram nekog pronicljivog i realnog pacifista koji s vremena na vrijeme uzima oružje u ruke. Nalazimo se u 21. stoljeću, u nuklearnom horizontu. Rat nije nastavak politike drugim sredstvima, dvoboj širokog opsega (kao što je predložio Von Clausewitz – ali tko vjeruje u tu šalu?). Rat je način funkcioniranja primitivnih društava koji danas, povrh toga, stavlja na kocku našu egzistenciju. Bilo bi dakle vrijeme da se ozbiljno i odgovorno razgovara. To je posebno poželjno za one koji često uzimaju riječ u javnom prostoru. Isto vrijedi i za stranke i za one koji im se pridružuju. Ne miješajte mir i rat. Tko sada kaže “mir i rat”, zapravo samo kaže “rat!”.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Il Fatto Quotidiano, 27. 1. 2023.
