недеља, октобар 6, 2024

Novak na Vimbldonu, Porfirije u Jagodini

Slične objave

Podeli

Piše: Zoran Vuletić, predsednik Građanskog demokratskog foruma

Hitno treba napustiti instaliranu politiku četiri stuba i jasno se okrenuti Briselu i Vašingtonu. Dosadašnja politika, posebno u ekonomiji, okrenuta špekulativnim kreditima i aranžmanima s Kinom i Rusijom neminovno nas udaljava od EU i koristi samo ljudima na vlasti jer su suspendovali zakon o javnim nabavkama i dogovaraju poslove vredne milijarde evra u četiri oka

Više od 20 godina u kontinuitetu, počev od genocida u Srebrenici 11. jula 1995, “Oluje” u Hrvatskoj 05. avgusta 1995, kao i bombardovanje 24. marta 1999, datumi su koji služe političarima u Srbiji da održavaju tenzije u društvu/regionu, podstiču nacionalizam i ksenofobiju, ne dozvoljavajući nam da izađemo iz ratova 90-ih za koje je Srbija najodgovornija. To je modus operandi da se potpuno vežu oči i zapuše uši svima stvaranjem iluzije da je čitav svet protiv nas, a da su nam susedi iz bivše države zakleti neprijatelji. Sjajna atmosfera u anesteziranom društvu da se pljačka, otima, prilagođavaju zakoni i institucije za lična bogaćenja vlastodržaca. Nažalost, medijska scena u Srbiji je, izuzev nekoliko niskotiražnih štampanih medija, potpuno u propagandnoj funkciji političkog establišmenta koji nas uništava od atentata na premijera Đinđića 12. marta 2003. Da imamo odgovorne političare, to bi bio datum preko kojeg bi se srpskom društvu objasnile političke zablude i tragedija 90-ih.

SISTEM I POLITIKA: Često čujemo u javnosti da se ne može ovako i da mora da se promeni kompletan sistem. Nažalost, kod nas mnogi nisu spremni na promenu politike, a hteli bi promenu sistema. Kako drugačije da shvatimo kampanju protiv prof. Videnovića zbog javno iznesenog stava na društvenim mrežama. Profesor Videnović je ukazao na prostačko ponašanje Novaka Đokovića. Kako naš narod doživljava Đokovića? Očito kao poslednjeg borca za srpsku stvar, ne samo kao vrhunskog sportistu. Nacionalne poraze 90-ih transferišemo kroz Đokovića i svetimo se zlom Zapadu. Kad smo čuli da neko komentariše bilo šta o tenisu, a da nije samo gola trka da se prestigne čuveni Švajcarac, “mrzitelj” Srba? Imali smo sjajnu šampionku Moniku Seleš, koja je do svoje devetnaeste godine osvojila devet grend slem titula, ni izbliza nije imala toliku podršku. Čime je to Novak očarao naciju, a da nije u pitanju tenis? Ne propušta priliku da podseti na bombardovanje 1999. i patnje kroz koje je prošao. Tada je imao samo deset godina. Suviše malo da bi imao takvu percepciju. Radi se o naknadnoj pameti kojoj je jasno šta je poželjno pričati u društvu. Frustracije koje vučemo poslednjih trideset godina potpuno nam pomućuju razum, pa često čujemo da treba vaspitavati decu na Đokovićevim vrednostima. Koje su to vrednosti osim sportskih? Možda proslavljanje pariske titule sa Cecom Ražnatović, ponosnom Arkanovom suprugom, pravosnažno osuđenom za pljačku fudbalskog kluba i fudbalera Obilića, koja ima dovoljno drskosti da preko svojih advokata preti TV produkciji da ne pravi emisiju na tu temu. Ili možda promovisanje čiča Dražine rakije. Retki imaju hrabrost da komentarišu ovakve pojave. Gde su moralne gromade iz ostatka opozicije i opozicionih medija da objasne zašto ne smemo kritikovati Novaka čak iako pravi ovakve gafove.

Poseta patrijarha Porfirija Draganu Markoviću Palmi i divljenje njegovim uspesima još je teži slučaj. Čini se da je Marković blizu konsenzualne abolicije posle koje nijedan sudija neće moći da nastavi proces započet protiv njega. Patrijarh ima posebnu odgovornost u društvu, bio je opšteprihvaćen prilikom ustoličenja. Međutim, vrlo brzo je kod mnogih vernika izneverio poverenje odlaskom Palmi na noge. Pritom njegove izjave o Kosovu u kojima se potpuno ignoriše realnost kad kaže da je Kosovo srpski dom, a Albanci su braća koja tu žive ili da nema šta da se priča o Kosovu i njegovom statusu. Referendum o statusu je po njemu održan na Vidovdan 1389. Da ne pominjemo nehrišćanske izjave o genocidu u Srebrenici ili njegovu podršku Mandiću i njegovim jurišnicima u Crnoj Gori. Neophodno je da reagujemo i skrenemo pažnju da je patrijarh tipičan izraz političkog sistema ustrojenog Miloševićevom nakaznom politikom. Moramo da promenimo politiku da bi se promenio i sistem o kojem svi pričaju.

NEGIRANJE ZLOČINA: Ove nedelje se obeležava godišnjica genocida u Srebrenici. Vučić i njegova vlast su potpuno jasni. Negiranjem zločina brane i čuvaju svoju ratnu prošlost. Lako je danas pričati samo o tome da vlast nema većinu u Beogradu, to nije sporno, nije je imala ni 2018, ali nije bilo ni sposobnosti sa druge strane da se organizuje pobednička politika. Takođe je lako danas pričati o Milenijum timu, naravno da ih treba potpuno istražiti, ali u vreme kada se obeležavaju stradanja u Srebrenici i “Oluji” trebalo bi da se izjasne lideri opozicije o tim događajima. Vučić je jasan, on poručuje ministrima kojima je važnije more od obeležavanja “Oluje” da se ne vraćaju. Stavlja javnosti do znanja da je on čuvar politike koja pliva na ovakvom sistemu. Neizjašnjavanjem zbog bojazni da bi razotkrili sličnost Vučiću, o tome ćute lideri bivšeg SzS-a i tako podržavaju Vučićevu politiku, a samim tim i sistem. Može se osvojiti vlast obećanjima da ćemo PKB vratiti Beograđanima, udvostručiti plate, davati besplatne udžbenike ili dodatno subvencionisati gradski saobraćaj. Možda je moguće doći na vlast i obećanjem revanšizma.

Legitimno je obećavati, Šešelj je svojevremeno rekao da je legitimno i lagati. Problem je što dolazak na vlast na populistički način ne prati promena sistema u kojem mora da postoji odgovornost za javno izgovorenu reč već se pravi pretpostavka da je normalno da nam na vlast dođu Šešelj i Miša Vacić. Ukoliko želimo promenu sistema moramo vrlo pažljivo prilaziti obećanjima političara koji su okupirali medijski prostor, izdelili ga tako da je čitavo društvo postalo talac njihovih decenijskih saradnji i svađa, a ne političkih razmimoilaženja. Daleko je danas važnije ko će i s kakvom politikom doći na vlast od toga da li će Vučić ostati još godinu ili dve na vlasti. Srbija nema perspektivnu alternativu van EU. Moramo da iskoristimo šansu koju još uvek imamo. Vreme je u politici bitan faktor, setimo se 2003. i solunskog samita, koji je otvorio put priključenju Srbije EU u roku od samo nekoliko godina. Prevladala je anti-EU politika 2004. i propustili smo šansu, od tada tapkamo u mestu. Značaj priključenja Uniji u javnosti je sve bleđi jer se od čitavog establišmenta uporno objašnjava da nam je Zapad neprijatelj. Vučić i Dačić truju narod da nam Zapad radi o glavi i otima teritoriju (Kosovo), a veći deo opozicije sa svojim medijima truje opozicione birače da nam je Zapad neprijatelj jer podržava Vučića. Nije tačno ni jedno ni drugo. Zapad podržava Srbiju od promena 2000. prilagođavajući svoj odnos našem tempu napretka. Štaviše, uz sve probleme koje ima EU, uz poslednji s pandemijom, stiče se utisak da je njima više stalo da im se pridružimo nego nama. Srbiji je potrebna politika koja će biti jasno opredeljena ka Zapadu. Prvenstveni cilj mora biti priključenje EU. Najbrži put do EU je preko iskrenog odnosa u regionu, a to znači potpuno drugačije tumačenje pomenutih datuma s početka teksta. Posebno je potrebno što pre rešiti problem Kosova uvažavajući realnost i prihvatanjem odgovornosti za politiku koja je dovela do njegovog otcepljenja. Potrebno je otvoriti razgovor u društvu o atlantskim integracijama koje bi bile garant sigurnog EU puta, osloboditi se balasti javnog sektora, čime bi partokratija doživela udarac. Prihvatanje tržišne ekonomije koja podrazumeva fer uslove za poslovanje, socijalne politike koja uvažava potrebe ugroženih, a ne subvencionisanje svih kroz besplatne programe.

Hitno treba napustiti instaliranu politiku četiri stuba i jasno se okrenuti Briselu i Vašingtonu. Dosadašnja politika, posebno u ekonomiji, okrenuta špekulativnim kreditima i aranžmanima s Kinom i Rusijom neminovno nas udaljava od EU i koristi samo ljudima na vlasti jer su suspendovali zakon o javnim nabavkama i dogovaraju poslove vredne milijarde evra u četiri oka, što dovodi do enormne korupcije. Nemamo vremena za gubljenje. Neodgovorno je prema mladima da im ostavljamo nerešene probleme zbog kojih i žele da napuste zemlju. Svako ko obećava da je moguće suštinski rešiti bilo koji ekološki problem bez punopravnog članstva u EU opasno obmanjuje javnost.

Drastični su primeri Đokovića i patrijarha u opisu naše političke stvarnosti, ali moramo težiti kritičkom društvu ako želimo novi sistem.

(Novi magazin)