Piše: Jadran Kapor
Može biti da vi ne znate Andriju. Ako ga pitate – Andrija, gdje si bio ‘91. – s ponosom će vam odgovoriti. Na Osojniku, eto ga na slici zajedno s bivšim premijerom Zdravkom Krivokapićem. S njegove točke gledišta, Andrija je branitelj Jugoslavije koji je dao sve od sebe da oslobodi Dubrovnik. Od „ustaša“, frižidera, televizora u boji i druge bijele tehnike. Andrija Mandić je ubojica, pljačkaš i palikuća, a od sinoć i predsjednik Skupštine Crne Gore. U demokratskim državama, šef parlamenta treća je najviša dužnost u državi.
I da zaključim, naš komšija Andrija Mandić je i službeno prvi četnički vojvoda na visokoj dužnosti u članici NATO saveza.
Ne, ne pretjerujem, titulu četničkog vojvode dobio je oporukom od vojvode Mila Rakočevića, posljednjeg živućeg vojvode kojemu je ovu titulu osobno dodijelio (u Srbiji rehabilitirani) notorni koljač i ratni zločinac Dragoljub Draža Mihailović. Doduše, Andrija Mandić nije mogao doći na svečanost dodjele titule u šumadijsko selo Ba jer, kako se opravdao, tog mu je dana bila krsna slava. Kad s njime razgovarate, na licu ćete primijetiti da se ponosi četničkom titulom, ali isto tako zna da mu je ona izvjestan teret u razgovoru sa zapadnim državnim dužnosnicima. Zato se radije u Beogradu sastane s Vladimirom Putinom, svojim mentorom Aleksandrom Vučićem ili dragim prijateljem našeg predsjednika, Miloradom Dodigom.
Mandić je i nositelj brojnih odličja – patrijarh srpski Porfirije okačio mu je Bijelog anđela prvog stupnja, Dodig Orden časti sa zlatnim zracima, a Vučić Orden srpske zastave prvog stepena. Ima toga još jer Andrija nije samo sudjelovao u Domovinskom ratu ovdje u Dubrovniku (na strani okupatora, kao što rekoh), nego je svoju službu otadžbini nastavio u Vojsci Jugoslavije kao „komandir Lake samohodne artiljerijske baterije iz sastava 5. motorizovane brigade“ s kojom se borio protiv mrskog mu NATO-a.
Ah da, protiv Mandića, koji je bio osuđen na pet godina zatvora, u Crnoj Gori se još uvijek vodi ponovljeni sudski postupak za sudjelovanje u državnom udaru. Možda je ta optužba i pretjerana, montirana od tadašnje vlade Mila Đukanovića koji je inače sukreator napada na Dubrovnik, čovjek koji je mrzio šah zbog šahovnice i koji je „jednom za svagda“ na Prevlaci htio „ispraviti nepravdu komunističkih kartografa“.
Kasnije se pragmatično okrenuo Crnoj Gori i švercu svega i svačega, no danas je bivši faktor, a ovdje govorimo o Mandiću. A Mandić dugo vremena u parlamentu nije htio ustati na crnogorsku himnu. Njegova politika temeljila se na najavi da će ukinuti crnogorsko priznanje Kosova, da u Srebrenici nije bilo genocida, da se Crna Gora treba okrenuti Rusiji i istupiti iz NATO-a.
Izabrali su četnika, pa kako god hoće. Ali ono što me je sinoć naljutilo dok sam gledao Mandića u Skupštini jest njegov dijalog s Đukanovićem u kojemu je Mandić rekao: „Ničija majka nije zaplakala zbog Andrije Mandića, ali jeste zbog mnogih iz DPS-a“.
Vojvodo, zapovjedniče lake samohodne artiljerijske baterije, dođite u Dubrovnik pa to recite majkama Nikole (18) i Miha (19) Libana, Joška Vukovića (20), Vladimirke Dopsai (17), Denisa Čimića (18), Alena Vasiljevića (20), Milenka Kulaša (20), Iva Maškarić (36) i Joza Brajovića (41) koje je ubila minobacačka granata. Recite sestri mog razrednog kolege Nikše Galova koji je stradao na Osojniku gdje ste se s ponosom slikali. I gdje bi se rado slikali opet.
Inače, Andrija Mandić je nakon sudjelovanja u Domovinskom ratu, mada na strani okupatora i pljačkaša, već bio u Hrvatskoj. Doduše u Zagrebu. Ne sumnjam da će ga put nanijeti opet, pa bih na trenutak volio biti muha na zidu kad se nađe u srdačnom razgovoru s predsjednikom Milanovićem s kojim ga vezuje barem jedan zajednički prijatelj, u razgovoru sa svojim kolegom Gordanom Jandrokovićem ili ministrom vanjskim Grlićem Radmanom.
Politika je doista kurva. Ali Mandić je u Crnoj Gori njen najuspješniji sin. Čestitam!
DUBROVAČKI VJESNIK, 30. listopada 2023.
