Piše: Dragan Markovina
Otišao je bitan akter i sudionik arhitekture užasa, koji nije imao niti toliko razboritosti da mu intelektualna ostavština bude iole logički održiva, a o njenoj moralnosti je odavno već sve rečeno.
Najveći problem Jugoslavije, ugrađen u temelje i prve i druge inačice zajedničke zemlje, u čemu se slažu praktično svi ozbiljni povjesničari na ovim prostorima, jeste to da su ljudi koji su u nju vjerovali imali posve različit odgovor na to što za njih ta zemlja predstavlja ili bi trebala predstavljati.
Tako je ona, ugrubo govoreći, za najveći dio ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj značila jedinstvo u različitosti i mogućnost afirmacije vlastite nacije, što je isto vrijedilo kasnije i za ljude u Makedoniji, Crnoj Gori ili Bosni i Hercegovini, dok je za ljude u Srbiji predstavljala državu koja je objedinjavala sve Srbe i također branila njihove nacionalne interese.
Sve dok su se se međunarodne okolnosti, zajednički nacionalni ciljevi i socijalistički idealizam ljudi koji su vodili partiju nakon što su je doveli na vlast, poklapali ili išli na ruku egzistenciji te zemlje, ova različita očekivanja i projekcije budućnosti mogli su naći zajednički nazivnik. Kad su, međutim počeli padati ovi nosivi stupovi, na sceni je ostala tek nominalno jedinstvena, a zapravo već raslojena partija, koja nije znala niti reafirmirati socijalizam u novonastalim okolnostima, a kamo li sačuvati zemlju od raspada i rata. Štoviše, ona je i jedno i drugo proizvela.
Samouvjeren, limitiran i besraman.
I tako smo se deset godina nakon Titove smrti probudili u svijetu u kojem je Borisav Jović, koji je posljednji predjednik Ppredsjednistva SFRJ od korone, što je povod za pisanje ovog teksta, postao bitan faktor pa čak i predsjednik predsjedništva zemlje na umoru.
U svemu bezličan i teško pamtljiv lik, kojega je najpreciznije svojevremeno u Feral Tribune-u opisao Petar Luković, Jović je zaslužio mjesto u povijesti ponajprije zahvaljujući ulozi vjernog izvršitelja naloga Slobodana Miloševića, u trenutku kad je ovaj naumio napraviti udar na savezne institucije, i preuzeti ih da bi imao pravno pokriće za, de facto državni udar, i napad na neposlušne republike.
Međutim, povijesni značaj Borisava Jovića ne iscrpljuje se u toj ulozi pijuna i formalno visokoj funkciji koju je obnašao, nego je bitno nadopunjen činjenicom da je bio toliko samouvjeren, limitiran pa i besraman, da je kompletan tajni scenarij preuzimanja saveznih institucija i JNA, u svrhu njihove instrumentalizacije u srpskom nacionalističkom projektu, detaljno opisao u svojoj memoarskoj knjizi ‘Poslednji dani SFRJ’.
Zbog čega ona, od tada do danas, služi kao fantastičan vodič za neupućene i kao još bolja brana od onih koji opovrgavaju da se upravo o takvom scenariju radilo. Napisao ju je nakon političkog razlaza s Miloševićem, što moguće jeste utjecalo na veću razinu iskrenosti, ali ona pored toga što je raskrinkala čitavu stvar, zajedno s ostalim Jovićevim radovima, svjedoči o jednoj teško probavljivoj prevari.
Naime, iako se kompletna operacija razgradnje Jugoslavije i vojnog napada na njene republike, gradove i građane, nominalno vodila u ime socijalističke i jugoslavenske ideje, što mnogima i danas služi za stigmatizaciju istih, to nije moglo biti dalje od istine. Jer svi užasi koji su na kraju proizvedeni, upravo su nastali na suprotnim ideološkim temeljima, izravno suprostavljenim onome sto se nominalno branilo.
Što je, da ironija bude potpuna, opet otkrio Borisav Jović u nedavnoj knjizi ‘Kako su Srbi izgubili vek’. U toj knjizi, autor koji je sve do mirovine bio visoki dužnosnik partije i predsjednik Jugoslavije, piše o tome kako je KPJ od Drezdenskog kongresa planirala razbiti Jugoslaviju, a sve nauštrb Srba, kako je ta politika ostala na snazi sve do Tita i Kardelja te kako su Srbi, vjerujući u Jugoslaviju uzaludno izgubili čitavo stoljeće.
Sudionik arhitekture užasa
I Jović sve to piše kao da se ništa nakon Drezdenskog kongresa s partijom nije događalo i kao da nije upravo ona obnovila tu zemlju i oslobodila je kroz zajedničku borbu njenih naroda, te na koncu, što je možda i najbitnije, kao da on osobno, zajedno s njegovim pretpostavljenim, nije bio na čelu te partije i zemlje i kao da nije provodio njenu politiku koja je na kraju razbila Jugoslaviju.
Ukratko, otišao je bitan akter i sudionik arhitekture užasa, koji nije imao niti toliko razboritosti da mu intelektualna ostavština bude iole logički održiva, a o njenoj moralnosti je odavno već sve rečeno.
(telegram.hr)
