BEOGRAD, 2. januara 2022. – U sopstvenom izdanju poslednjeg dana prošle godine izašla je knjižica NETOPIRI (za džep od košulje) pesnika i pisca Gorana Babića.
„Pjesme: desetak predsmrtnih i jedna djetinja“, kako navodi na koricama, Babić odabranu zbirčicu otvara pesmom:
Pohvala precima
Jadna je lomača na kojoj
Nijedan nevin nije izgorio
Jednako kolac sa koga se
Nije drao nabijeni
Jebeš vreću u kojoj se
Ne zakoprca utopljeni
i vješala na kojima se
Ne zaklati obješeni
(2. 12. 2003.)
Nožekanje
Tamna je noć
Ne vidi se prst
Londom mi je ime
Urezo u krst
(23. 12. 2015.)
Mostar
Ima tamo jedno groblje
i na njemu moji leže
otac, majka, sva rodbina
partizani, pomrla družina…
nerado idem svojima
lud Ujak mjerka, nišan, mušica
zrno u glavi, u grudima
Zemljak iz mlađih dana
ostao, za rata, na Neretvi
od rijetkih je Rvatina
što obnoć mogu preko vode
Kad bje teško i najteže
zelene je iz aresta vadio
a to se pamti i ne zaboravlja
sve neka je starohan, drtina
Drugar njegov, Kifa, Rifat,
dopade bodlji Dretelja,
Ćelovine i barake, kazamata za Bošnjake
Sve crnji su glasi,
šta da čini nevoljnik
jarana, rod, da spasi
Mostar je mali grad
gdje svak svakoga poznaje
ter i on znade Berka P.
glavara logorske murije
Mahnit, međutim, kakav je
straha zericu ne znaje
ter kazuje surovome
Puštaj Kifu, nevino je
a ako treba hapsi mene
i stavi me u zindan, u tamnicu
Nemoćna je škutorija
pred drskim slovom
milost da išće neki Vlaj,
Čifutče il’ zeleni balija,
al’ Rvat, raja iz Podhuma
s Balinovca, s Radobolje,
to se maksuz ne odbija
te bojnik, rojnik, popušta,
Rifat se muke rješava
Koji dan kasnije
ide naš junak da obiđe
Kifu u njegovoj avliji
Tu, dočeka ga mrtvilo
jer je Kifu, veselog, zklalo
čim se iz logora vrnuo
Hej, Mostar je to nevoljo, mjesto gdje se svi poznaju
(9. 11. 2018.)
Babić je rođen je 1944. na Visu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Njegov Otac je iz Hercegovine, a majka iz Beograda. Od 1969. godine vodio je Centar za društvene delatnosti omladine u sklopu kojeg je objavljen niz knjiga mladih pisaca. Kao glavni urednik časopisa „Oko“ radio je od 1973. godine, gde dolazi do izražaja njegova kontroverzna polemičarska strast. Zastupajući komunističke stavove svojim polemikama izaziva žestok prezir i odbojnost jednog dela hrvatske javnosti.
Drugi su ipak tvrdili kako je kroz taj nedeljnik bio nosilac važnih društvenih promena, kroz naglašenu antinacionalističku crtu koja je kod Babića bila veoma izražena. Početkom rata, 1991. godine ugledni pesnik napušta Hrvatsku, a u desničarskim krugovima i danas je poznat kao „izdajica roda hrvatskoga“.
U Hrvatskoj ga pišu u izdajnike, često pominju i zbog pesme „Gori li to Hrvatska“ koju je napisao mnogo pre rata. Zli jezici tvrde da je dvosmislena, dok je pesnik obrazložio da je samo sećanja iz detinjstva pretočio u stihove.
Mnogi njegovi bivši sugrađani, Zagrepčani ,pitaju da li Goran razmišlja o povratku u Hrvatsku. Svima godinama ponavlja isto: „Kad mi se ispriča Sabor!“ Dragan Gajić, njegov dugogodišnji poštovalac još dok je uređivao Oko stoga planira da ga ovde presretne prilikom prve posete rodbini u Ečkoj i Beogradu.
Babić je živa enciklopedija i veoma poželjan sagovornik. Profesor BU Nenad Prokić ga svrstava među tri najbolja hrvatska pesnika. Otuda je neshvatljivo zašto je Saboru toliki teret jedno izvinjenje, mada bismo ga nerado pustili.
„Neću ti ništa potpisivati“, reče dajući knjižicu NETOPIRI (nazvanu, da li po leptirima sumračnicima ili po ljiljcima, slepim miševima) i sa kćerkom zamače prekjuče u Knez Mihailovu.
Dragan Banjac
