недеља, јун 30, 2024

Ljudi poput mene najlakša su meta

Slične objave

Podeli

E pa nećete me, braćo moja draga, uvući u vaše kolo mržnje nikada! Možete da me ubijete, prebijete, proganjate, ali ne možete da mi određujete kako ću da mislim i koga ću da volim. Jednostavno, ja iz svoje kože ne mogu! End of story!

Jedan sasvim neformalni razgovor u kolima, pokrenuo je lavinu neočekivanih reakcija i brojnih pretnji. Gostujući u potkastu PopTok minule nedelje, glumac Marko Janketić istupio je iz priče o svojim ulogama, i dotakao se nekih naizgled bolnih tema o stanju u društvu, o onome što mu smeta u zemlji u kojoj živi, o urušenom sistemu, o „hrabrim“ a nevidljivim braniocima Kosova i Metohije, ali i patriotizma, o tome kako bi svoje ćerke savetovao da kupe kartu u jednom pravcu prilikom odlaska iz zemlje… I to je bilo dovoljno da se društvene mreže usijaju.

Narkoman, alkoholičar, peder, izdajnik, ustaša… bili su samo neki od epiteta, kojima su ga obasipali brojni upravo ti nevidljivi korisnici društvenih mreža, o kojima je u potkastu govorio. Privatno, dobijao je pretnje smrću. Time, veliki pritisak izvršen je na članove njegove porodice. I umesto da vreme za razgovor iskoristimo za priču o njegovim predstojećim ulogama u serijama kao što su Pasjača ili drugoj sezoni Pevačice ili filmu i seriji Nedelja o pevaču Džeju, što se upravo snima, gde igra njegovog brata Isu Lera Džambu, zbog čega je ošišao kosu na neobičnu frizuru koju stoga krije ispod kačketa, s Markom Janketićem smo pričali o toj šizofrenoj situaciji u kojoj se našao nakon jednog tako iskrenog intervjua.

„Nisam očekivao tako burnu reakciju“, kaže na početku razgovora za NIN. „Jer tom prilikom nisam rekao ništa posebno novo. Spontano sam izjavio neke stvari, ali očigledno sam se dotakao nekih bolnih tema. I ne mislim da je bilo nečega revolucionarnog, već se ovde istup javne ličnosti sagledava kao incident. A to pokreće jedna uhodana mašinerija svojim zelenim svetlom, aktivirajući tako armiju neimača života, koji gaje perverzne mržnje prema svemu što se razlikuje. Sve izrečene psovke, uvrede i pretnje nisu izrečene samo meni, već i mojoj deci, ženi, majci, sve do spominjanja mog pokojnog oca i mog proterivanja iz zemlje. Preko te uhodane armije sliva se ogromna mržnja akumulirana u društvu. Mi živimo u atmosferi konstantnog straha i nije mi jasno kako neko uopšte može da živi s tolikim osećanjem mržnje. To mora da je užasno teško. Treba uveče zaspati sa tolikom mržnjom u sebi. A ja bih bio duboko nesrećan kada bih mrzeo sve one koji misle drukčije.

U tom razgovoru osetila se ljutnja s vaše strane. Šta vas je toliko naljutilo?

Nisam političar i ne bavim se pi-arom. Uvek dolazim s određenim raspoloženjem i govorim iskreno. Ali ljudi poput mene su najlakša meta. Mi izgovaramo činjenice, koje jedan ogroman broj zdrave Srbije misli, ali ne govori. Jer slobodna misao je potpuno ugrožena. Živimo u fašistoidnom društvu. Na korak smo od ozbiljnih progona. Znam priču nekog sveštenika, koji kaže: kada je Hitler došao po komuniste, ja sam ćutao; kada je došao po Jevreje, ja sam ćutao; kada je došao po katolike, ja sam ćutao; i onda, kada je došao po mene, nije bilo više nikog da me brani… Tako i mi. Vrlo smo blizu takvog stanja. Očigledno ne umemo da se izborimo za građansko društvo u kome svi imamo prava, slobode mišljenja zagarantovane ovim našim Ustavom. Zato mislim da će ova psihološka bomba u jednom trenutku pući.

Kako smo došli do tog ponora?

Tako što se taj hod ka ponoru dugo neguje. Bila bi floskula kada bih rekao ovih 12 godina, dok su ovi ljudi na vlasti, ali nije. To se neguje već dugo. Taj lažni patriotizam, i svi ti lažni vernici koji ljube ruke farisejima i knjigoznalcima. Kada bi oni iskreno sledili ideju hrišćanstva, bili bi mnogo krotkiji i puniji ljubavi. Jer u osnovi hrišćanstva jeste da oprostiš, da voliš, da ljubiš, a ne da mrziš. A ja samo govorim o jednoj hipokriziji koja vlada u društvu. Mnogi bi da ratuju, ali ti isti bi da šalju tuđu decu u rat. Kada bi krenulo zaista da gori, većina tih „fejsbuk ratnika“ bi se sakrila pod krevet. Laki smo pred nezaštićenim ljudima, laki smo pred nekim ko ne može da se brani, tu lako napadamo i to je odlika tih nazovihrabrih ljudi. A ti što laju, neće napraviti ništa. To su obične kukavice. Međutim, oni znaju da targetiraju i kanališu pojedince koji su spremni sada i da me udare, povrede, ponize, koji dobacuju, vređaju, zbog kojih doživljavamo neprijatnosti. A to nije atmosfera u kojoj ja želim da moja porodica živi.

U jednom trenutku ste rekli da uopšte niste sigurni koliko to što vi pričate može da utiče na druge, a sve se završilo pretnjama smrću.

I to ne samo meni nego i mojoj deci i ženi. Ne biraju se sredstva. A sećam se vremena s početka devedesetih, kada nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža, a moj Miša (Mihajlo Janketić, naš proslavljeni glumac i otac Marka Janketića, prim. D. J.) isto je dobijao u pozorištu anonimna kukavička pisma, u kojima su ga napadali zbog moje majke, koja je Srpkinja iz Sarajeva. Pisali su „ona tvoja Turkinja da se vrati u BiH, a ti se vrati u katunsku nahiju“, i tome slično. To je očigledno ista patologija. Ti ljudi vrebaju iz mračnih rupa. Opsesivni su i nimalo naivni. A šta je hrabrost? Nije hrabrost kada istupiš bez straha, nego je hrabrost kada se bojiš i kada ti nije lako ali ipak istrajavaš u svojim stavovima i ne odustaješ. A čitava ova regija na Balkanu gaji tu mržnju i podeljeno društvo. Ponekad se pitam da li ljudi koji to prave imaju svest da može sve iznova da kulminira u građanski rat.

I ti koji napadaju loše žive, ali zbog čega je bezbednije progovarati iz mračnih rupa i osuđivati druge?

Zato što su ljudi frustrirani lošim životima. Ova slika iz Lidla prošle nedelje, gde se ljudi tuku oko mesa, pokazatelj je života ispod svakog nivoa dostojanstva. U pitanju je borba za golu egzistenciju. I znam da će sada neko da kaže kako ja super živim, jer „uzimam pare od Telekoma“. Ali ja ne uzimam nikakve pare! Ja sam te pare zaradio pošteno! I ako će neko da me ucenjuje zbog toga ili ako ću izgubiti neki naredni posao, pa neka onda bude tako. Biću još samo jedan isfrustrirani čovek na ulici. Jer nekome to očito odgovara.

Da li ta izjava da ste zaradili „pare od Telekoma“ za serije koje ste snimali znači da ako su vas platili za posao koji ste radili, više ne smete da pisnete ni o čemu?

Očigledno. S tim što ima i ovih opozicionih, koji će mi isto tako reći – pa da, ali ti si snimao režimski film Dara iz Jasenovca! Ekstremisti su s obe strane, a meni svaka vrsta fundamentalizma smeta. Ja sam za jedno građansko uređeno društvo, sa slobodama i pravima. A ovde se to ne neguje. Građanska klasa već 30 godina ne postoji, ona je uništena. Ovde se neguju neprosvećenost, prostakluk i bezobrazluk. Do te mere smo neprosvećeni da se niko nije pobunio što su jezivo skočile cene sredstava za higijenu, na primer. Kao da je ljudima lakše da ćute i da se ne kupaju. I onda sam ja drugosrbijanac, jer pljujem po svom narodu. Ne, upravo suprotno, ovo što ja govorim je patriotizam. Želim da narod bude prosvećen, obrazovan, da zna šta su mu prava, da zna šta je Ustav Republike Srbije, koja su ovlašćenja predsednika republike, premijera, kako se usvajaju zakoni, ko je većina u parlamentu. To su elementarne stvari. A to nije ništa novo.

Ali gledajući sve što nam se dešava u javnoj sferi, deluje kao da smo sve dalje od bilo kakvog prosvetiteljstva? Kao da upravo takvo stanje ovoj vlasti odgovara?

I zato kažem da su potrebne temeljne promene. Nigde u političkim kampanjama nisam pročitao smislenu ideju kada su u pitanju reforme u prosveti, na primer! Nijedna partija to nije ponudila, zato što očigledno ne žele da sistem funkcioniše. Misleći čovek, koji promišlja i koji hoće nešto da uradi za sebe i za društvo, koji ima ideju da nešto promeni, ispada potpuna budala. To su donkihotovske borbe s vetrenjačama. I ako želiš nešto da uradiš, jedino što preostaje jeste da nađeš za sebe nekog malog vernog Sanča Pansu i ništa drugo. Mnogo ljudi me sada tapše po ramenima zbog ove sulude situacije. I super je biti na sigurnom i tapšati drugog po ramenu, ali to nije dovoljno. Potrebno je raditi na tome da ovo društvo bude zdravo. Ja ljude koji mi prete ne mrzim. Ja ih ljubim i volim. Čak ih i ne žalim, jer neću da ih ponižavam. Nisam ravnodušan prema njima, što bi rekli „bole me sve rane roda moga“.

Kad smo spomenuli film Dara iz Jasenovca, vi ste u tom filmu odigrali lik Maksa Luburića, iz kojeg ste upravo progovorili o tim klicama zla. Kako ste i kao glumac i kao čovek radili na takvom liku?

Ima jedan super paradoks – neki tip je objavio „m`rš iz zemlje, ustašo“ i stavio moju sliku iz filma, gde sam ja u liku Maksa Luburića! Pa prijatelju, zar nije dobro što sam odigrao jednog zlikovca, koji je napravio takve krvničke zločine? A prijalo im je dok sam to igrao, jer je tako lik ostao zabeležen kao zločinac. Pokušavam da razumem tipa koji je to objavio, ali ne mogu do kraja. To je očigledno uradio neki sociopata ili psihopata, ili tip s poremećajem ličnosti. A uloga Luburića jeste bila nešto posebno. Nije imala nikakav razvoj, bio je to lik s nekoliko scena i ja sam u fragmentima pokušavao da tog nazovičoveka opravdam. I to je moj glumački zadatak – da igram različite likove. Ali primarna misija mi je da se kroz posao bavim određenim društvenim problemima ili temama koje se i mene duboko i lično tiču, o kojima želim da progovorim naglas.

Ali odjednom ljudi to više ne vide tako?

Odjednom sam postao grozan glumac, u svim tim komentarima mojih dragih hrišćana, kojima sam okrenuo obraz. I ne znam da li bi mi poverovali kada bih im rekao da sam internacionalista i vernik, ali da nisam sklon da farisejima ljubim ruke i nisam sklon da dogmatski kao tele klimam glavom špekulantima iz religioznih krugova. Neću to da radim! Moja duhovnost, moje mišljenje i moja osećanja su moja duboko intimna stvar. Mene se ne tiče šta je ko po nacionalnosti, veroispovesti, da li si agnostik, ateista ili religiozan uopšte, koja je čija seksualna orijentacija. To je pitanje svesti i osećanja. Moj lični prostor je moja oaza, i ne dam nikome da mi je uzme.

Studirali ste kod Borisa Isakovića, koji je slično prošao u javnoj sferi igrajući zaredom Ratka Mladića i Slobodana Miloševića, o čemu sam pričao sa njim…

Tako je, i on je usled sveg ovog ludila postao veliki izdajnik, kao i njegova žena a naša velika glumica Jasna Đuričić, zbog filma o Srebrenici. Svi su oni „izdajnici“.

Upravo sam sa njim naširoko pričao o tome kako dolazi do tog izjednačavanja u javnosti glumca i lika kojeg tumači, da sam glumac postaje žrtva?

To se neguje mnogo duže nego što mi mislimo. Jer nije moguće da se ovolika količina mržnje tako brzo akumulira. Gomilale su se ovde mnoge teme od Prvog svetskog rata pa sve do danas, koje su tu mržnju gajile, mnoge priče o četnicima, partizanima, ustašama. I narativi su uvek isti, samo su boje kluba koji gaji te mržnje drugačije.

Rekli ste da želite da vaša porodica živi negde drugde, u nekom boljem društvu, a da li ostajete pri tom mišljenju sada, kada se sve ovo desilo nakon što ste to izjavili?

Pre svega želim da se borim za društvo koje će biti lepo, dobro i zdravo, ali ne da živimo u društvu u kome vlada mizoginija. U ovom društvu odnos prema ženama je grozan, žene su zlostavljane, često i ubijane. Femicid je jeziva pojava. I ne mogu da ne kažem da pre svega želim da ovo društvo bude zdravo. Ali otkad znam za sebe težimo ka tome, a sada ću u julu napuniti 40 godina i ništa se nije dogodilo. Život mi prođe u iščekivanju vremena bez tenzija. Toga mi je dosta! Ako uzmemo da je starosni prosek muškarca u Srbiji oko 73 godine, ja sam već prešao polovinu svog života. I zašto je loše što hoću da živim lepo? I sada će neko da kaže kako ja zarađujem neviđenu lovu, što naravno nije tačno. A i da jeste, nije sve u lovi. Hoću i malo pravde, dostojanstva. Osećam da sam prototip ovog naroda, jer sam šampion u trpljenju. A ovaj narod jeste šampion u trpljenju. I onda kada puknemo, napravimo haos. I stalno se lečimo, umesto da se bavimo prevencijom. Prevencija je čudo! Nije tako teško sprečiti neke stvari na vreme, samo kada bismo hteli. A nemamo nikakav godišnji plan. Kosovo se ne vraća ratom, jer mi i nemamo genetski materijal za rat. Nama nedostaju prosvećeni ljudi, koji će znati da naprave strategiju ne samo za Kosovo i Metohiju, nego za sve što nam predstoji. Pogledajmo samo Vojvodinu. Sela su prazna. Zato mislim da nam je potrebna prevencija.

Odrasli ste na Vračaru, gde je sada mural Ratka Mladića. To nije Vračar vašeg detinjstva. Možda je baš Vračar danas primer te društvene erozije?

Vračar je moje omiljeno mesto. Ja od mog Vračara ne odustajem. Od „tih silnih para koje sam zaradio“ i dalje živim kao podstanar kod moje majke, i štedim novac da kupim stan, koji će verovatno biti u nekom daljem delu centra grada, ali to mi ne smeta. Vračar će uvek ostati moj kraj koji volim. Tačno je da to nije Vračar mog detinjstva, ali ja pritom ne mislim na te zgrade koje se ruše, premda me zaboli i kada se sruši zgrada koja je od neprocenjivog kulturnog značaja. Za mene, Vračar su ljudi kojih više nema. Vračar su Gaga Nikolić ili Bora Todorović, koje sam mnogo voleo. Ali mržnja prema svemu što je drukčije nije samo deo Vračara. Ona je svuda. Imam kuma Hrvata Gorana Bogdana i kuma muslimana Osmana Zajmovića. To su moja braća i gotovo! I ja sad zbog velikih patriota treba da budem isključiv kao većina i da se okrenem protiv kumova?! E pa nećete me, braćo moja draga, uvući u vaše kolo mržnje nikada! Možete da me ubijete, prebijete, proganjate, ali ne možete da mi određujete kako ću da mislim i koga ću da volim. Jednostavno, ja iz svoje kože ne mogu! End of story!

Čini se da ta dominacija i moć većine samo gomilaju „neplaćene račune“ koji će u jednom trenutku morati da se vrate?

Mi smo duboko anesteziran narod. Nemamo vremena da se bavimo širim problemima, ovde je borba za golu egzistenciju. Ljudima je najlakše da opsuju nekog na društvenoj mreži i da tako izbace frustraciju. Pritom, mogu da se opkladim da polovina onih koji su me napadali nisu ni pogledali intervju. Videli su neke naslove, nešto izvučeno iz konteksta, ali imaju apriori svoj stav, jer su to ljudi koji ne promišljaju, već čekaju da im neko nametne mišljenje. I mržnju, naravno. Ali, paradoksalno, kada si tako u manjini i kada rulja nagrne na tebe, onda znaš da si nešto dobro uradio. Ima ona Njegoševa – „pučina je stoka jedna grdna, dobre duše dok joj rebra puču“. A mi smo duboko obolelo društvo. I kada to ponovim, izgleda da ponovo pljujem po svom narodu. Ne znam kako ne shvataju da samo hoću da nam bude bolje. Ne želim da afirmativno pričam o ovom lošem vremenu u kome živimo. Ja nisam ni pi-ar a ni vlast. I ne želim da promovišem ideju kako se danas živi bolje.

Dragan Jovićević (NIN)

Prethodni tekst
Sledeći tekst