Zlatko Dizdarević
Eto, sjećajući se nekadašnjih dobri i mudrih učitelja, učini mi se da bi inteligentno bilo prisjetiti se onih obećanja iz ’92. o “Šestoj floti”, pa se ne čuditi slutnji koja danas lebdi nad svim onim energičnim obećanjima, rezolucijama, odlučnim zaklinjanjima da to tako više sa raznim dodicima, čovićima, izetbegovićima i ostalima ne može. A ni “Šeste flote” nigdje, kao što je nije bilo ni tada. Sjećamo se, prestadoše tada i očekivanja, proguta se i cinizam sa embargom na oružje i obećanjima na koja se pozivala kolegica iz “Los Angeles Timesa” i krenuše raja… I bi kako bi do pobjede. Druga je priča što nju, tu pobjedu, preuzeše i preliše u svoje privatizirane džepove novi miševi druge vrste. A vidim, pisci rezolucija, sankcija, vlasnici “bonskih” i sličnih ovlasti, opet su kao pomalo iznenađeni što se sjećamo tako dugo i sa indignacijom kako to po svijetu ide sa velikima, u slučajevima “mišjih groznica” u nas malih. Sve dok njih ne napadnu.
Odjednom, kao da je krenulo. Opet talas optimizma i pomalo pobjedonosnog zadovoljstva mnogih – pitanje je da li i većine – povodom svih ovih naslova kojima nas bombarduju po medijima u Bosni i Hercegovini uz, tu i tamo, slične slutnje što dopiru i iz Hrvatske pa i Srbije…
Eto, konačno, Schmidt upotrijebio “Bonske ovlasti” i nametnuo odluku o finansiranju izbora što “dejtonski sistem” očigledno nije uspijevao, prethodno pismo američkih senatora o BiH i poziv predsjedniku Bidenu da razvije “cjelovitu strategiju za BiH”, a sve podržano i izjavama državnog sekretara Blinkena. Tu su i Rezolucija Bundestaga povodom “rastuće tenzije i secesionističke politike u BiH”, i “osuda hrvatskog, srpskog i bošnjačkog nacionalizma”, pa Rezolucija utjecajne Evropske narodne stranke (EPP) koja osuđuje “sve koji dovode u pitanje teritorijalni integritet, jedinstvo i suverenitet zemlje…” Pljušte na sve strane osude, obećanja da ovako više ne može, imenuju se “lideri” projekata nesigurnosti i problema. Sve otvorenije i preciznije, to su za Schmidta sada već “drvosječa” Dodik, uz Čovića, ali onda i Izetbegović koji je u prvi mah očigledno povjerovao da je sve prethodno dokaz kako je on na pravom putu. Šok dolazi kada Američka ambasada javno smješta i SDA i njihove aktivnosti uz bok prve dvojice. Reakcija pokazuje da nije došlo do otrežnjenja: “Iznenađeni smo, ništa nije tačno…”
Zanimljive postaju i refleksije u Hrvatskoj na sve ovo, posebno na sankcije SAD Čavari, predsjedniku Federacije BiH i kadru iz vrha HDZ-a. I Milanović i Plenković, svako na svoj način, uprkos fascinantnom uzajamnom odijumu pokazivanom evo već od početka njihovih mandata, brane i Čovića i Čavaru. I ne samo njih, nego i sve što dovodi u pitanje aktivnosti Hrvatske u već histeričnoj nakani da se nametne kao pater familias Bosni i Hercegovini. I mimo tvrdnje Milanovića da je predsjednik i svim Hrvatima u BiH, riječ je o odnosu koji čak prevazilazi i one pomalo histerične floskule o “groznoj” poziciji i “majorizaciji” Hrvata u BiH koje su, po Zagreb i Čoviću, smiješno spasilačke i za njih u ušima Europe. Otud i Hrvati postaju “jedini narod koji u BiH zagovara europske vrijednosti.” Čović tu naravno podrazumijeva – sa njim na čelu.
Na sve to skupa i iz Zagreba i od tamošnjih medija dolaze konstatacije da je “HDZBiH uspio posvađati Hrvatsku sa Amerikom”, da “Čović i Ljubić sada rade i protiv Hrvatske” i da je “hrvatska politika poražena u BiH…”
Reklo bi se, Zapad kao da konačno shvata da im se odavde puno toga – do sada gurano u stranu iz njima važnijih interesa – evo vraća kao bumerang. A ni nama, uvjerenim da smo važni ovakvi kakvi smo, nije posebno bitna notorna činjenica da su tamo daleko odjednom uznemireni isključivo brutalnim geostrateškim lomovima u vezi sa Rusijom, Ukrajinom, Kinom što se valja iz daljine kao teška buduća muka. Razni Dodici, Čovići, Izetbegovići pa i Milanovići, Plenkovići i ini – Vučić se još iluzorno batrga na strani neprijatelja – samo su velikima usputna muka koja im smeta. Naša lokalna žablja perspektiva gledanja na svijet njima je višak.
U saldu koji nam je na stolu, veliki su, kao, krenuli u ozbiljno pospremanje Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini koja je po njihovom Daytonskom konceptu danas ni tamo ni ‘vamo. Onda, ’95., u regionu najveća Srbija nije smjela biti istorijski poražena – tadašnji poraz na terenu se mora relativizirati – pa su napravljeni “balansi” koji će poštivati velike svjetske geostrategije. Đavo je, eto, došao po svoje i tu smo gdje smo. Zapad od Rusije i dugoročno sutra od Kine (u Washingtonu evo već upozoravaju na vojno opasni Peking) mora da se brani i na Balkanu, i u BiH, koju je ostavio na cjedilu nakon Daytona, pa su sad kao iznenađeni ko je sve digao glavu i napumpano ambicije u toj bh. ostavljenosti.
Sve ovo što se dešava minulih dana i sedmica, nagoni na sjećanja iz još gorih vremena minulog rata kada smo bili u nekako sličnim odnosima spram velikih, uz još naivnije uvjerenje da će doći da nam zdušno pomognu, evo samo je pitanje dana. A oni se u svojim interesnim kalkulacijama premještali sa noge na nogu.
O tome sam tada pisao što sam pisao. Reklo bi se onda, nesuvislo, nepotrebno i nerealno. Možda je i bilo tako, pa i ako jeste, evo jednog od tih “sjećanja”. Neka bude ‘nako.
Listajući uz dosta probuđenih sjećanja i sentimenata zapise iz onih vremena, pronađem u knjizi “Vrijeme Oslobođenja”, objavljenoj u Zenici 2002. godine, svoj tekst “Mišija i druge groznice”, iz juna 1992. godine. I zastanem pred onim napisanim, kao da je bilo juče. Zašto?
Uz priču o mišjoj groznici, među miševima što nas bombarduju sa brda iznad Sarajeva, ima i ovo: “Zove jutros uvažena komentatorka ‘Los Angeles Timesa’, direktno odande. U dužem telefonskom razgovoru sa vašim pripovjedačem nikako da prihvati zašto stepen oduševljenja pričama što stižu iz Amerike o sređivanju svih naših problema nije onoliki koliko se njima čini da bi trebao biti…”
I dalje sam pisao: “Nisam, naravno, nezahvalan Americi i ostalima što čine to što čine, ali eto, možda sam pomalo namćorast, pa zajedno sa drugim Sarajlijama ne pokazujem baš onu radost koja je, valjda, programirana za ovakve slučajeve. Greška je, možda, u samo jednoj maloj nesinhronizaciji između poteza velike sile i poteza velikih ovdašnjih idiota: to što oni tamo rade – još ama baš ni na kakav način ovdje ne daje rezultate. Ko zna, možda velika politika i ne služi konkretnim efektima, već samo proizvodnji novih, velikih riječi? Možda smo mi neinformisani, možda ne znamo sve što treba znati, a možda i jesmo nezahvalni, očekujući toliko mnogo – prestanak ubijanja civila. A, možda, ima još jedan problem: oni sa brda pojma nemaju gdje je i šta je Amerika, gdje su i šta su Ujedinjene nacije, gdje je i šta je Šesta flota. Što bi kamiondžija iz Trebinja Vučurević kazao, da je zaista kakva, ne bi bila Šesta, već prva. A ni gospođa iz ‘Los Angeles Timesa’ ne shvata da ovo nije vic, već ‘gospodin’ stvarno tako misli…”
Eto tako sam i ja tada mislio i kada smo se šprdali u “Oslobođenju”, u bunkeru pod zemljom, praveći novine pedesetak metara od linije na koju je izlazio svako malo tenk T-55 pa gruvao po već srušenoj zgradi, a mi šeretski razmišljali hoćemo li objaviti na prvoj strani vijest kako “Šesta flota uplovljava u Miljacku…”
Zapamtio sam kako su nas još davno, u osnovnoj školi, učili da jedna od prastarih definicija inteligencije kaže da kako je to i poštivanje prethodnih iskustava. Eto, sjećajući se nekadašnjih dobri i mudrih učitelja, učini mi se da bi inteligentno bilo prisjetiti se onih obećanja iz ’92. o “Šestoj floti”, pa se ne čuditi slutnji koja danas lebdi nad svim onim energičnim obećanjima, rezolucijama, odlučnim zaklinjanjima da to tako više sa raznim dodicima, čovićima, izetbegovićima i ostalima ne može. A ni “Šeste flote” nigdje, kao što je nije bilo ni tada. Sjećamo se, prestadoše tada i očekivanja, proguta se i cinizam sa embargom na oružje i obećanjima na koja se pozivala kolegica iz “Los Angeles Timesa” i krenuše raja… I bi kako bi do pobjede. Druga je priča što nju, tu pobjedu, preuzeše i preliše u svoje privatizirane džepove novi miševi druge vrste. A vidim, pisci rezolucija, sankcija, vlasnici “bonskih” i sličnih ovlasti, opet su kao pomalo iznenađeni što se sjećamo tako dugo i sa indignacijom kako to po svijetu ide sa velikima, u slučajevima “mišjih groznica” u nas malih.
Sve dok njih ne napadnu.
(Tačno.net)
