Igor Galo
Čitam i slušam na raznim medijima potpuno umobolne postove, komentare, pa i osvrte posvećene snajperistima – čak i od “uglednih” kolumnista, koji otvoreno zagovaraju i traže odstrel nepoželjnih ”državnika – preko svojih medija. Sve bogobojazni vjernici sa nedjeljnih misa – “katolik do kršćanina” pišu i opjevavaju snajperiste.
Izdvajam snajperistu, ubicu, pripadnika “elitnih jedinica za ubijanje” iz jedne od “civiliziranih” država zapadne civilizacije – Kanade. Vele da je dao otkaz u Kanadi, izljubio ženu i dijete i otišao da se “bori” za ukrajinski narod.
Onaj komedijaš u Ukrajini, koji skupa sa svojim bokserima – braćom Kličko, zavijaju u crno svoju zemlju, dozvolio je, pozvao profesionalne ubice, pse rata, legionare, naciste da mu “brane” domovinu, kako bi ON ostao komedijaš do kraja.
Što je jadan drugo mogao dok mu “saveznici u NATO-u” zavrću uši – a tko ga i pita nešto!
Neodoljivo mi je spomenuti našeg Predsjednika Vlade koji je išao komedijašu ponuditi spasonosnu formulu “mirne reintegracije istočne Ukrajine matici domovini – po modelu istočne Slavonije ”.
Model, kojeg je, u stvari, smislio specijalni izaslanik SAD-a za zapadni Balkan, izvjesni Walker, ali nije Johny. Taj Johny je nakon istočne Slavonije 1997. godine usrećio i Kosovo po istoj špranci, ali 1999. a sada taj model Plenki nudi “uokolo po svijetu”.
Dopalo se Amerima kako je prošlo na Balkanu, pa su smislili na isti naćin pomoći komedijašu “mirno integrirati “ i Donbas … i – gdje je zapelo, još se ne zna ili se već dobro zna?!
Čini se da Plenkijeva formula za Ukrajinu nije od neke vajde, još je dobio i dron u “sred metropole” zbog dobre ideje, valjda! Priču o “snajperisti” kao osobi koja se bori za svoj narod i njegovu slobodu” nisam se nadao da ću ikad otvoriti sve od trenutka kad sam prije mnogo godina pogledao TV portret HRT-a o kolegi glumcu Svenu Lasti – da se ne zaboravi!
– 11.5.2000. godine.
Lijepe li emisije na HTV-u posvećene dramskom umjetniku Svenu Lasti u režiji Dominika Zena i urednika programa Miroslava Mikuljana. Vratila me nekoliko, (desetak) godina unazad kad su se umjetnici, prvenstveno iz Zagreba, masovno i s pjesmom uključivali u „domovinski rat“ ranih devedesetih godina – ali samo vikendom! Pročitao sam negdje davno da su „ugledni“ građani Zagreba u vrijeme NDH imali sličnu obavezu „dobrovoljnog“ odlaska vikendom na bojišnice za ispomoć i podršku „našoj stvari“… Glupa usporedba, velim samom sebi, to nema nikakve veze sa Umjetničkom satnijom pri Ministarstvu odbrane RH osnovanom za potrebe duhovne obnove bojovnika na bojišnicama u mladoj i tek na putu – demokratskoj Hrvatskoj.
Po obrascu američke doktrine podrške ratnicima na prvoj crti obrane, na koju su slali holivudske plavuše, Glena Milera i tko zna koga sve ne, tako su i naši vrle kolege dobrovoljno gostovale sa svojim „priredbama“ na nedalekoj fronti oko rijeke Kupe, tu negdje gdje i sada trese i ruši – zemljotres… Nastupali su u kostimima, ali maskirnim, da bi nakon toga zaigrali i na pozornicama svojih teatara u nekim drugim kostimima kako im je već programski raspored određivao, a sve na radost publike. Viđao sam po gradu kolege Pičuljana, Potočnjaka i druge kako se šepure u uniformama po kazališnim kavanama, čak i njihove fotografije u uniformama su im bile u vitrinama fotografske radnje preko puta kazališta „Gavela“ u Frankopanskoj.
Neki su otišli čak i dalje i dublje u obranu Hrvatske, kao naš sada već pokojni kolega Sven Lasta koji je došao svojim domovinskim zalugama i do TV portreta na nacionalnoj katedrali duha, što nije za života dosegao svojim kazališnim radom – a to je jedino i zaslužio. Koje li ironije, antifašist i partizan, a dobio portret na HTV-u kao snajperist!
Čovjek bi neprimjetno nestao sa pozornice života u ovoj zemlji, kao i mnogi drugi njegova glumačkog ranga, da nije pri kraju tog istog života uzeo pušku u ruke i time obilježio svoj kraj…ljudski i glumački. TV portret kojeg dobiva zaslužni umjetnik, po kriteriju svog vremena, upravo otkriva promašenost ili njegovog prijašnjeg života i djela ili ovog života u kojem je dotični završio svoju karijeru – kao snajperist.
U trenutku dok sam gledao TV portret o Svenu Lasti shvatio sam da je to njegov vlastiti odabir naćina na koji je htio pomoći obrani Hrvatke. Tako je on htio! Korišteni su autentični snimci Tihomira Ladišića, reportera domovinskog rata 1991-1995. sa bojišta oko rijeke Kupe, Siska… gdje je uvaženi kolega u dobi od 66 –67 godina „ratovao“ kao snajperista. Kako to shvatiti ili opravdati? Dotični je očito vodio neki svoj privatni rat protiv osoba koje je otkrivao preko nišana svog snajpera. Koja ironija, Sven je nosio naočale dioptrije dna pivske boce, a bio snajperista u borbi za slobodu Hrvatske! Ono što se vidi kroz dno pivske boce – to smo mi. To što se vidi kroz dno pivske boce to smo upravo mi sada u martu 2022. godine.
Mrzim se što gledam, ali ustrajem. U emisiji govore o Lasti “uvaženi” Tomislav Durbešić, zatim njegov (Svenov) bivši zapovjednik kod mjesta Sunja kod Siska i mnogi drugi priprosti suborci koji svojim iskazima pojašnjavaju glumca Lastu na bojištu – da se smrzneš od jeze.
Citiram Durbešića po zabilješkama: “…Dođe čovjeku potreba i želja da se sa scene izađe u taj život i osjeti ga u punoj njegovoj biti, kao i ja koji sam išao probijati blokadu Dubrovnika u onom čuvenom konvoju, pa zatim u Zadar gdje sam režirao dva i po mjeseca pod užasnim okolnostima …pa zatim u Sarajevo, a ne ko neki drugi naše kolege koji su se posakrivali u mišje rupe…a on, (Sven) on je otišao na prvu liniju fronte.” Njegov zapovjednik: “Došao je u Sunju, na prvu liniju fronte. Nisam imao pojma tko je (?) i pitao sam se što traži ovdje… Rekao je “pa evo imam pušku malokalibarsku, šest metaka… niti jedan neće promašiti…ja sam znate snajperist”. Šta ću s njim, velim da ode braniti kolodvorsku zgradu. Na preporuku Bobetka uključili smo ga u postrojbu…”.
Njegov suborac u Posavini prisjeća se da ga je vidio na bicikli kako se vozi prašnjavom cestom. „Nemarno obješen snajper upleo mu se medju žbice točka tako da je izgubio ravnotežu i pao u grabu. Pridigli smo ga i postavili na bicikl kako bi nastavio svoj obilazak fronte“. Njegov zapovjednik govori o njegovoj ljubavi i pažnji prema svakom u postrojbi pa i prema malobrojnim pravoslavcima kojima je na samu liniju fronte otišao čestitati Božić…
Ne mogu se oteti dojmu da je nakon toga vjerojatno odšetao do svoje pozicije, zapalio cigaretu i uzeo snajper odvajajući nesimpatična od simpatičnih lica u koje će ispaliti metak. Sumnjam da mu je njegov zapovjednik davao naredbe, ali mu nije ni priječio da „brani domovinu“ na ovaj ubilački način. Umjesto da ode sa ovog svijeta kao umjetnik otišao je zabilježen od HTV-a – kao snajperista.
Jebote, al’ netko izabere smisao postojanja, mislim time i na HTV i na Svena. Ako se za ikoga u ratu može reći da zna da ubija i kada – ubija zna se – snajperista zna da ubija ili u ovom slučaju to isto zna i HTV.
Zaželjeti biti snajperista nakon što si bio partizan, antifašista i sjajan glumac znak je sunovrata svijeta”.
Želim vam ugodan vikend – mir i dobro, tako popovi prizivaju s oltara naših brojnih crkava, a ni mira niti dobra – niodkuda!
