Želja mi je bila da izložbom „Atlas“ još jednom spojim otok Lokrum, koji mi je mnogo značio, sa Kišom i Milanom Milišićem, velikim piscima koji su bili vezani jezikom, literaturom i prijateljstvom – kaže Trpković
Razgovarao: Ljubeta Labović
Upoznatoj galeriji „Otok“ u Art radionicama u Lazaretima otvorena je izložba kolaža „Atlas“ poznate beogradske slikarke Jelene Trpković. Izložba obuhvata cjeline: „Danilo Kiš i Lokrum i Milan Milišić“, „Lokrum“ i „Pošip, berba 1971“, kao omaž velikim piscima. Drugi dio izložbe su mape iz starog atlasa, izdatog u Zagrebu 1930. godine.
Umjetnica kaže da se igrala sa tim mapama, sa geografijom i sa činjenicom „da države nestaju i nastaju i da je u njima i na njima sve moguće“. Svi izloženi radovi su u kombinovanim tehnikama, kolaž, pastel, tempera, olovka i manjih su dimenzija zbog, kako slikarka kaže, „lakšeg transporta preko sadašnjih granica“.
Jelena Trpković je rođena u Beogradu, gdje je diplomirala i magistrirala na Fakultetu likovnih umjetnosti u klasi profesora Stojana Ćelića. Predavala je na katedri za crtanje Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Imala je više od dvadeset samostalnih izložbi i mnogobrojne kolektivne izložbe u zemlji i inostranstvu. Od 1980. do 1999. živjela je u Dubrovniku. Priredila je osam knjiga iz zaostavštine svog supruga Milana Milišića, koji je poginuo u granatiranju Dubrovnika 1991. Poslije smrti Milišića prešla je privremeno u Beograd, gdje se aktivno uključila u antiratni pokret. Bila je jedan od osnivača Civilnog pokreta otpora sa Nikolom Barovićem, Biljanom Jovanović, Natašom Kandić i drugima. Djela Jelene Trpković nalaze se u mnogobrojnim muzejskim zbirkama i privatnim kolekcijama širom svijeta.
Prvi put se od izložbe u galeriji „Sesame“, daleke 1985, sa slikama vraćate Dubrovniku. Sigurno su Vam uzburkane emocije i sjećanja na 1991, na tragičnu smrt Vašeg supruga, velikog pjesnika Milana Milišića i odlazak iz Dubrovnika?
Život u gradu tih osamdesetih godina, kada sam izlagala u tada novootvorenoj galeriji „Sasame“, koju je otvorio i vodio Mihovil Ercegović, a moju izložbu otvorio i predgovor za nju napisao prof. Tomislav Šuljak koji je bio dugogodišnji direktor Galerije suvremene umjetnosti u Dubrovniku, i život sadašnjeg Dubrovnika, imaju malo sličnosti. Ili, nemaju nimalo. Dubrovnik je tada bio grad sa svojim stanovnicima, živ grad, grad prilagođen svojim žiteljima. Danas se broj stanovnika sveo na minimum i grad je prilagođen turistima koji tumaraju po njemu, ližući sladolede, sudarajući se sa mirisima kineskih, tajlandskih i ostalih restorana među kojima nema mirisa Mediterana. Moja zapažanja svakim dolaskom u grad su vezana za te promjene, za pobjedu masovnog turizma i poniženje grada koji brekće pod navalom turista.
Prije više od dvije decenije napustili ste Dubrovnik, pritisnuti sjećanjem na tragičnu smrt supruga Milana Milišića, pjesnika, prevodioca, dramaturga dubrovačkog kazališta „Marin Držić“ itd. Zasigurno svi boravci u Dubrovniku, pa i ovaj povodom nove izložbe, bude u Vama mnogobrojne uspomene i sjećanja?
Nije lako gledati prema pločama iza grada i rodnoj kući Milana Milišića gdje sam živjela dvadeset godina i gdje je Milan poginuo u bombardovanju Dubrovnika. A pogled često ode baš na prozore njegove radne sobe i balkon na kome je volio da čita. Prošle godine je grad Dubrovnik postavio spomen-ploču na kuću u Župskoj 5.
Drugi dio izložbe su mape iz starog atlasa, objavljenog u Zagrebu 1930. Igrate se sa geografijom i granicama država. Na izložbi „Atlas“ posjetioci mogu vidjeti i kolaže prepoznatljive za Vaš likovni rukopis. Koja je zajednička poruka izložbe, odnosno, šta objedinjuje ove dvije njene cjeline?
Ciklus „Atlas“, nastao je u jednom dahu. Prvi rad, rađen sa mapama iz naših tadašnjih školskih atlasa nastao je davno, po završetku mojih poslijediplomskih studija u Beogradu na Fakultetu likovnih umjetnosti, i zvao se „Miki Maus u Evropi“. Njega je odmah kupila jedna kolekcionarka i odnijela u London, i nikada nijesam prežalila što nije kod mene. A 2020. naletjela sam na atlas iz 1930. objavljen u Zagrebu i koga sam sa strahopoštovanjem godinama čuvala i premještala sa police na policu, ne znajući šta bih sa njim. Mape i atlasi svojom likovnošću su izazov za slikare. Ovoga puta sam stari atlas zgrabila i hrabro zasjekla isto toliko starim makazama i uživala mijenjajući toponime u stare šporete, Alana Forda, ili dodajući Srbiji vječito spominjanu zlatnu kašiku ili praveći po Balkanu po kojem dominira pasulj, veliko čišćenje.
Može li se reći da je to bila Vaša igra ne samo raznim likovnim tehnikama, već i značenjima u kojima je bilo i vrlo aktuelnih i angažovanih poruka?
Da, to je bila lijepa igra, ako sam išta naučila, to je da su države u svojoj besmislenosti promjenljive i da su fikcija, da se granice mijenjaju u svojoj besmislenosti, a da ljudi svojim životima plaćaju te promjene. Radove sam izložila u beogradskoj galeriji „Beograd“ na Kosančićevom vencu. Izložba se zvala „Saučesnici u prepletu vremena“, naime, izlagali smo zajedno Žarko Bjelica i ja. Mi smo bili skupa u klasi na FLU od prve godine i njegovali smo oboje, mada se godinama nijesmo viđali, sarkastičnost, ironiju i cinizam u svojim radovima. Likovnost se podrazumijevala.
U tekstu „Jelenina sjena“ povodom izložbe „Atlas“ Mario Kopić podsjeća na Benjamina i kaže da je u Vašoj „mikrologiji sjena apokaliptična, a kob lutanja oscilira između neočekivanog i neumitnog“. Da li je „Jelenina sjena“, zapravo neki Vaš sudbinski, simbolički znak, lutanje između slikarstva i života?
U vrijeme ratova devedesetih godina prošlog vijeka, ja sam putovala na relaciji Dubrovnik – Beograd – Dubrovnik, ne znam ni sama koliko puta, 18, 20? Putovala sam svim mogućim prevoznim sredstvima (podmornicom nijesam) i svim mogućim putevima. U par tih putovanja sam sretala i mog prijatelja Marija Kopića (kao i mnoge koji su se sklanjali od bratoubilačkog rata) i ta putovanja jesu bila između neočekivanosti i neumitnosti.
Kako onda u kontekstu Balkana doživljavate Benjaminovu misao da je istorija poraz, jedna jedina katastrofa koja nam kao svoj melanholični post scriptum može ostaviti samo razvaline i nas same, neprebolno poražene, posred tih razvalina?
Sudbina svakog umjetnika jeste lutanje između njegovog rada i života, ali i radoznalost, usamljenost, prikupljanje, „krađa“ (svaki umjetnik je lopov života)… ima tu mnogo komponenta koje nas osjenčuju. Rat i ratna zbivanja, razvaline gradova i ljudi, sigurno nas obilježe, osakate ili obogate iskustvom. Nikada neću zaboraviti razvaline gradske vijećnice u Sarajevu gdje me je, usred šuta i ostataka spaljenih knjiga, neko fotografisao. Sjećam se pomisli da tim činom fotografisanja vrijeđam i sebe i taj prizor. To je bila paradigma tog poraza koji spominjete.
Jednom ste rekli da umjetnik čitavog života radi jedan jedini rad, sljedstveno nekoj svojoj poetici, kao kada pisac, kako bi rekao Borhes, stalno piše jednu jedinu knjigu. Što je to univerzalno u vašoj likovnoj poetici što slijedite od samoga početka?
Nemam veliku produkciju, nijesam od umjetnika koji svakodnevno „rade“. Moj rad je i pasivan rad, kada danima gledam ili čitam, kada zapisujem, kada se vraćam unazad ili mislim unaprijed. I kada poređam svoje radove, vidim, bez obzira na to kada su nastali, zajedničke karakteristike, nabrajanje, ponavljanje, već pomenutu ironiju i sarkazam, humor (postoje radovi koje kada poslije mnogo godina pogledam, razvesele me). Dragocjeni su mi zbog toga. Volim smijeh koga ima sve manje i koji se sve rjeđe čuje.
Šta Vam je značilo slikarstvo i uopšte umjetnički rad tokom rata 90-ih i kasnije? Kako danas osjećate Dubrovnik s obzirom na onaj tradicionalni međuuticaj umjetnika i grada?
Tokom ratova devedesetih, nijesam u umjetnosti tražila pomoć. Putovala sam kroz svoju zemlju koja se raspadala i rušila u krvi i bila posmatrač. I kada sam, napokon, stala pred bijelo, prazno platno, više nijesam bila ista osoba. I bilo je neopisivo teško da ta druga osoba nastavi tamo gdje sam ja, prethodna, stala, poslije iskustava kroz koja sam prošla. I taj osjećaj me je pratio bez obzira na to u kom sam gradu bila.
Idilični pejzaži za Kiša i Milišića
Tematskim cjelinama „Danilo Kiš i Lokrum i Milan Milišić“, „Lokrum i Pošip berba 1971“, kao da ste željeli, baš u Dubrovniku preko radova na ovoj izložbi, da iznova spojite dva velika pisca i prijatelja Danila Kiša i Milana Milišića?
Izložba „Atlas“ otvorena je u dubrovačkim Lazaretima (u vrijeme Dubrovačke republike karantenima kroz koji je morao proći svako ko bi dolazio u grad), sada su na tom mjestu kulturne radionice. Da postoji prozor na galeriji, vidio bi se Lokrum, otok koji je bio naš stalni dostojanstveni kompanjon u svakodnevnim pogledima prema pučini i čija ljepota nam je pružala svakodnevni mir, a i nemir da mu se nešto ne desi (ljeti, kada bi požari harali). Radove, „Milan Milišić, Lokrum“ i „Pošip, berba 7“ i „Danilo Kiš i Lokrum“ sam naciljano postavila, da još jednom spojim ili suprotstavim otok, koji mi je mnogo značio, sa ljudima koji su mi značili, a i sami između sebe bili vezani jezikom, literaturom i prijateljstvom.
Radovi su rađeni kombinovanim tehnikama, koristila sam i fotošop, pastel, olovke u boji, pokušavajući da postignem efekat opuštenosti, osunčanosti i odsjaja sunca na moru. Da smjestim Milana i Danila u idilične scene. Za rad „Danilo i Lokrum“, koristila sam fotografiju koju sam snimila ispod hotela „Argentina“ u Dubrovniku, gdje je Danilo provodio svoje odmore. (Izvor: Pobjeda)
