Ibrahim Hadžić

Kažem poznaniku nakon saznanja da je umro moj dugogodišnji prijatelj, prijatelj od studentskih dana, Voja, Voki, izgledom grčki tip Apola, Vojislav Donić: Sve je manje osoba ispred mene, a sve više iza mene.
E, pa, šta da se radi, kako je kazao Černiševski? Evo u proteklih desetak-petnaestak dana umrla su četiri moja prijatelja i jedna prijateljica: Fetahović, Stefanović, Pejović, Sabljaković, evo i juče moj kum, kolega, pisac Voja Donić.
Voja je na samom početku studija svetske književnosti kao gradsko dete odabrao nas nekoliko došljaka, provincijalaca. Podučavali smo jedni druge, družili se na raznim poljima, odnosno takmičili se u skoku u dalj (antička književnost), skok u vis (savremene svetska poezija), skok u ponor (nacionalistička književnost). I sve smo to proživeli.
A mi smo za njega imali pitanja: koliko ovca ima sisa i kako se muze, sa strane ili otpozadi. A koliko krava? A gde se nalaze sise kod slonice, a koliko kod krmače? Smejali smo se mi ispitivači, i ispitanik.
Moj najdraži prijatelj iz studentskih dana, Sivčanin Radoslav Mirosavljev, jedan semestar smo stanovali u Vojinom staklenom sobičku – kavezu. Tu smo dovlačili još pet-šest takođe studenata svetske književnosti, mladih pisaca i osnovali književnu grupu nazvanu „Arijadnina nit“, no Arijadni je ponestalo konca i ova grupa brže se raspala nego što se osnovala. Nekoliko godina potom osnovali smo drugu književnu grupu koja je bila dužeg veka. Zvala se „Književna radionica 9“. Ove dve, i još nekoliko drugih, bile su deca ruskih avangardnih književne družina.
Vredan podatak o aktivnosti današnjeg pokojnika je unošenje na katedru Svetske književnosti koja se nalazila u Takovskoj u Beogradu na spratu iznad katedre za rudarstvo, cementni ženski torzo koji je kao uvaženi gledalac bez glave i donjih ekstremiteta prisustvovao književnoj večeri koja je održavana u čast pesnika Milana Milišića) povreatnika iz Engleske.
Voja je bio tih, i odan prijatelj. Nedavno me je pitao za Voju i Radoslava košarkaš i trener, naš fakultetski drug, i divan čovek, Bogdan Tanjević.
Voja je bio vrlo nadaren primenješ pa je sa suprugom Žanom radio raznorazne rukotvorine.
Bio je član gljivarske grupe koja se zvala „Tvrdo jezgro“. Uvažavao je sve prideve koji krase predstavnice ovog čudnog carstva. Bio je oprezan berač. Učestvovao je u izradi časopisa za gljive koji se zvao „Svet gljiva.“
Bio sam mu venčani kum.
Voja Donić je rođen u Beogradu. Diplomirao je Svetsku književnost. Objavio je znatan broj zapaženih knjiga za odrasle i decu. Jedno vreme bio je slobodni umetnik, da bi kasnije zasnovao radni odnos u Radio Beogradu gde je ostao do penzionisanja.