U Sarajevu je sinoć u 78. godini preminuo istaknuti bosanskohercegovački književnik Marko Vešović, javlja Fena. Rođen je u selu Pape pored Bijelog Polja 1945. godine. U Bijelom Polju završio je gimnaziju, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Godine 1976. izabran je za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a mjesto napušta 1986. godine, kada postaje urednik u Izdavačkoj kući “Veselin Masleša”.
Na Filozofski fakultet vratio se 1992. godine. Cijeli rat proveo je u opkoljenom Sarajevu, pišući kritički intonirane kolumne koje su razobličavale velikosrpsku politiku. Najpoznatija je Vešovićeva knjiga, nastala tokom godina opsade Sarajeva, Smrt je majstor iz Srbije objavljena 1994. godine.
Iz tog perioda izdvaja se i knjiga Poljska konjica koja govorio o granatiranju glavnog grada BiH i svim ratnim strahotama koje su građani proživljavali. “Poezija Poljska konjica, posvećena jednoj ubijenoj sarajevskoj djevojčici, prijateljici pjesnikove kćeri, ostat će kao blistavi spomenik jednoj jezivoj pomrčini rođenoj u glavama provincijalne balkanske inteligencije na koncu dvadesetog stoljeća”, navodi se u opisu knjige.
Godinama je bio kolumnist bosanskohercegovačkih i crnogorskih medija. Marko Vešović objavio je preko 30 knjiga poezije i proze, pjesničkih prevoda, esejistike i polemika. Pored Poljske konjice, Vešović se izdvaja i po djelima Nedjelja, Osmatračnica, Rodonačelnik, Četvrti genije, Kralj i olupina. Dobitnik je više nagrada i priznanja.
Više o Marku
Ovakoo je povodom smrti Marka Darinkinog izvestila časna Aljazeera Balkans, ali mi se ovo, koliko god da korektno i dvoljno za vest o odlasku sa ovog sveta, učinilo sićušno za veliko Markovo delo i njegovu ljudskost.
Nisam ni slutio da ću ovog čestitog pobosančenog Crnogorca sresti i tokom rata, za zemana kada se ljudski stvor najbolje testira. Zbližili smo se tokom predigre, kada su viđeniji sarajevski pravoslavci predvođeni onim durmitorskim đilkošem sa rupico na bradi i Nikolom Koljevićem pokušavali da u Bosni i Hercegovini učine ono što je već uradio njegov „zemljak“ (Slobodan Milošević) rođen u Požarevcu.
Vešović se, dakle, našao „u kolu“ sa Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem, Vojom Maksimovićem, Veliborom Ostojićem, Todorom Dutinom…, s kojima mentalno i intelektualno nije imao ništa, koliko ni potpisnik ovih redova, recimo, sa Vojislavom Šeeljem recimo. Sve mu je bilo tada nejasno. Vodili su ga od mesta od mesta, ali kada je video za zagovaraju podele i klanja toj je tevabiji okrenuo leđa. „Bilo je veselo, pričali smo ljudima uglavnom na tribinama po domovima kulture, posle krkali meso, pili vino i pivo…“, rekao mi je čim je rečenim tipovima okrenuo zadnjicu.
Susret u ratnom, opkoljenom Sarajevu
Tek iz drgog pokušaja domogao sam se Sarajeva tokom rata. Putujući preko Budimpešte, Beča, Rima i Ankone i pokušaja da se sa obližnje Falkonare ukrcam za Sarajevo nisam primljen jer nisam imao pancit težak 14 kilograma koji se inače zadužuje je tom aerodromu, vojnom objektu UNPRPFOR-a. Vratio sam se za Beograd. U Borbi su bili sluđeni ali pomoć je usledila iz redakcije nedeljnika VREME gde smo kolega Miloš Vasić i ja ostavili dva pancira koji smo nosili prisustvujući NATO „bacanju“ pomoći stanovništvu Žepe i Srebrenice, čiji su svioni poletali iz neke baze sa terotorije Nemačke.
Posle redakcije „Oslobođenja“ gde sam ostavio na stotine pisama, lekova i, neka bude rečeno, kesa za usisivače „Slobode“ Čačak, otišao sam kod Vešovića. Šest posle podne.Ostajem do „sitnih sati“, pred ponoć, kada odlazim u razbucani Holiday Inn, u sobu do američkog ambasadora hrvatskog porekla…
„Đesi, čovječe, čitav svijet se slio u Sarajevo, jedino nikog iz Beograda nema. Predajem mu pismo od rođaka do kojeg „drži“. Čita. Supruga Gordana sedi za stolom, a kćerka Ivana leškari na kožici od košute ispred peći naftarice. U stanu smo Fincija. Prilikom svakog odlaska u Sarajevo a bilo ih je jedanaest do Dejtona i toliko nakon ovog mirovnog sporazuma. Pita jesam li išao kod Keme (Kemal Monteno – prim. D. B.) na Breku, „pominjao te je nedavno!“ Tu ćasku sam svojevremeno objavio u Borbi, sada nešto citata iz Markove knjige Smrt je majstor iz Srbije.
Odavde niše nemam kud
„Konačno sam i ja postao Sarajlija.
Nikad ovaj grad, što da krijem, nisam volio previše. O razlozima be big ovdje. Jednostavno, Sarajevo je odveć težak grad, i nikad nisam uspijevao kao sasvim svoje.
Doduše, otprije sedam godina, kad mi se rodila kćer, preko koje sam počeo da se za svijet vezujem na nove načine, stao se mijenjati i moj odnos prema Sarajevu. Šetam s njom vodeći je za ruku i, dok žuberi kao tičica, mislim vako: Ovo je njen grad. Ovdje je rođena ONA. Ovdje joj protiče djetinjstvo. Ovaj krajolik, kad odraste, biće joj čaroban, isto koliko i mnei moje ušljivo selo Pape iz sandžačkog nevidboga. Ti nemaš pravo da ne voliš njen zavičaj. Kao čovjek koji je po nacionalnosti otac, moraš biti odakle je i tvoje dijete“.
Otvoreno pismo Nikolici Koljeviću
Nikolica!
Nedavno, s aerdroma sarajevskog, gdje si dolazio pregovarati s bosanskim vlastima, poručio si mi da ću biti krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda.
„čuj – biću?“, začuđen rekoh donosiocu muštuluka. „Ali ja već jesam gonjen. Pa mene već 22 mjeseca po Sarajevu krivično gone Nikoline mine i kurđumi, a triput je već dlaka nedostajala da me krivično i stignu. Taj Nikola je, nedvojbeno opasan šaljivac: prijeti mi sudom, dok oko mene trešte njegovi projektili. Pa to je isto kao da bolesniku od raka prijeti kijavicom!“
…
Ispada, zapravo, da se meni uopšte ne isplati biti Srbin, i šta drugo da ti rečem? Ne isplati, prvo, zato što je, tvojim zaslugama, ta riječ, u ušima uljudnog svijeta, postala nešto kao naziv pilule za povraćanje. A ne isplati mi se ni istorijski: ošta mi je to da ja, kao pripadnik naroda koji je vazda bio slobodan, odjedno potrčim i postanem pripadnik naroda koji je pet stoljeća robovao? Pa ti moram oduzeti pravo – ne da me krivično goniš, eto vas tamo, radite šta znate, nego pravo da me krivično goniš kao Srbina! Upamtite za svagda: dokle god postoje 400.000 ljudi kji se pišu Crnogorci, ne bih nizašta na svijetu bio Srbin ni ja, ni moji komati! A inače, vama Srbima, svaka čast: vazda ste bili narod izabrani, i opet ćete, čim zafrljačite kame kroz pendžer“.
Autogrami
„Javljaju: Karadžić potpisao sedamdeset i osmo primirje po redu.
Mašala! – kažem. I mislim se ovako. Karadžić je, neosporno, kasapin, ali stasit. Krvopija je, ali zgodan. Kad bi takav konkurs bio raspisan, Karadžića bi nedvojbeno izabralo za ljepoticu među koljačima. Ili, bar, za prvu pratilju ljepotice. Stoga, nije čudo što svoje potpise shvata ko dijeljenje autograma obožavaocima“.
Nastaviće se…
Gordani i Ivani suza. Neka ti je la(h)ka sarajevska zemlja, prijatelju!
Dragan Banjac
