уторак, јул 16, 2024

IN MEMORIAM: Darinka Dara Janeković (1924 – 2021)

Slične objave

Podeli

Zdravko Bazdan

Koncem prošloga mjeseca je u Kliničkoj bolnici “Sveti Duh” preminula velika hrvatska i jugoslavenska novinarka i publicistkinja Darinka Dara Janeković. Od početka je aktivno sudjelovala u antifašističkom i oslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda. Kad je počeo rat, imala je šesnaest godina. Novinarstvom se počela baviti u partizanskim novinama 1942., kad joj je bilo sedamnaest godina. Kao partizanska novinarka, ponijela je čin kapetanice I. klase. Odmah nakon rata, uz novinarske dužnosti, posvetila se svome obrazovanju. Završava gimnaziju, koju je prekinula zbog rata, upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, uči strane jezike, daktilografiju i stenografiju.

OAS JE U PARIZU OSUDIO NA SMRT

Za novinsko-izdavačku kuću Vjesnik, kao inozemni dopisnik radila je dvadeset pet godina. Pretežno kao specijalna izvjestiteljica s različitih međunarodnih događaja u Europi, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Aziji. U svjetskim medijima, posebno su bili prenošeni njezini tekstovi u kojima je izvještavala o konferenciji UN-a o razoružanju u Genevi te konferencijama UN-a posvećenima ratu u Alžiru i Vijetnamu. Od Prve konferencije šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja, održane u Beogradu 1961. stalno je vezana za taj globalni pokret te je izvještava s brojnih summita (Alžir, Colombo itd). Od 1962. “Vjesnikova” je dopisnica za zemlje Sjeverne Afrike sa sjedištem u Alžiru. Zbog kritičkog pisanja o zločinima francuske vojske u Alžiru, francuska radikalna ekstremistička organizacija OAS (Organisation armeé secrete) u Parizu ju je osudila na smrt 1961. U kući u kojoj je stanovala, “nepoznati počinitelj” je postavio i aktivirao eksplozivnu napravu razorne snage. Samo slučaj ju je spasio od sigurne smrti. Na vlastiti prijedlog Vjesniku 1962., a nakon dva duža boravka u Parizu, postaje stalnom izvjestiteljicom te novinsko-izdavačke kuće za zemlje Sjeverne Afrike. Sjedište joj je u Alžiru, u državi koja se bila tek oslobodila francuskog kolonijalizma. Iz Alžira, putuje u mnoge tek oslobođene zemlje Afrike: Egipat, Sudan, Ugandu, Mali, Keniju, Tanzaniju, Zambiju itd. S tih posjete piše reportaže, feljtone, eseje. Kao specijalna izvjestiteljica Vjesnika, obišla je više desetaka zemalja s drugih kontinenata. I uvijek u Zagreb slala sjajne tekstove. Kao članica jugoslavenske delegacije sudjelovala je i nastupala je na Prvoj konferenciji Mediteranskih zemalja u Alžiru 1964. godine.

ZA L’HUMANITÉ JE BILA “JUGOSLAVENSKA ORIANA FALLACI”

Za vrijeme izraelsko-arapskog rata 1967. izvještava iz Tel Aviva, a zatim više puta iz Sirije, Jordana, Iraka, Libanona, Egipta, Libije i Kuvajtu. Aktivno sudjeluje u radu na Dvanaestoj generalnoj skupštini Svjetske federacije ratnih veterana antifašista u Den Haagu 1967. Boravila je i u Kurdistanu, s kurdskim borcima za slobodu (1970.) i tada, u šumama blizu iranske granice, razgovarala s njihovim vođom Mustafom el Barzanijem. Više puta je obišla sva ratišta Srednjeg i Bliskog istoka i sve zemlje toga područja. Neko vrijeme provela je s palestinskim borcima. Imala je i tri razgovora s vođom PLO-a Jaserom Arafatom. Nakon toga, iz redakcije pariškog L’Humanitéa su je 1976. nazvali “Jugoslavenskom Orianom Fallaci”. Izvještavala je i iz Španjolske, Poljske, Kine, Rumunjske, Grčke, SSSR-a, Velike Britanije itd. Boravila je i izvještavala je iz Paname, Meksika, Venezuele. Više puta je boravila u NR Kini i Južnoj Koreji. Njen razgovor s kineskim premijerom Zhou Enlaiem (1971.) prenijeli su mnogi svjetski listovi i najveće velike agencije. Što se tiče domaće, jugoslavenske scene, Darina tri razgovora s Josipom Brozom Titom o zabrinjavajućem stanju u zemlji 1972., 1973. i 1976., bila su osobito zapažena. Te razgovore su prenijele agencije sa svih strana svijeta. Godine 1974. nastupila je kao gošća u ime Jugoslavije na tribini UN-a na East Riveru u New Yorku o temi Informiranje i razvoj. Tom prilikom je razgovarala s generalnim tajnikom Kutrom Waldheimom. Nakon što je intervju objavljen u Vjesniku, prenijele su ga brojne svjetske agencije. Godinu dana poslije toga, 1975. predstavlja Jugoslaviju na Svjetskom kongresu žena u Berlinu. Gospođa Dara Janeković je pet godina bila predsjednica Društva novinara Hrvatske i šest godina (1972. – 1978.) potpredsjednica Saveza novinara Jugoslavije. U tom razdoblju uspjela je da se Društvu novinara Hrvatske vrati Novinarski dom u Zagrebu. Naime, taj problem je izložila Titu u jednom od tri spomenuta razgovora. Tito joj je dao podršku, zadužio nekoga iz protokola i ubrzo je Novinarski dom u Zagrebu vraćen Hrvatskom novinarskom društvo. Nakon toga, pokrenula je inicijativu da se novinarima prizna beneficirani radni staž, na osnovu istraživanja koja su pokazala da je život novinara, nakon života rudara, najkraći. No, u tome nije uspjela.

OD PARIZA DO NEW YORKA, OD PEKINGA DO MOSKVE

Za zasluge u NOB-u, uručene su joj brojne nagrade i priznanja. To su: “Spomenica 1941.”, “Orden za hrabrost”, “Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom”, “Orden jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem” (u obrazloženju je pisalo: “za naročite zasluge u novinarstvu jer je pridonijela širenju prijateljstva i razumijevanju među narodina.”), “Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem” i druga. Od novinarskih nagrada, tu je Međunarodna nagrada za reportažu o podjeljenoj Koreji Zaboravljena trideset i osma paralela, koju je primila u Pragu. Laureat je nagrade “Zlatno pero godine 1972.”. Tu je i nagrada “Otokar Keršovani”, najviša nagrada Društva novinara Hrvatske za životno djelo te nagrada “Moša Pijade” Saveza novinara Jugoslavije, također za životno djelo. Godine 1974. odlazi iz Vjesnika i djeluje kao nezavisna novinarka i spisateljica. Od tada, objavljuje djela: Veliki mir, Deveto nebo, Jošuini nasljednici, Kad mora uzavriju, Susreti s poviješću, Crni as i dvije grlice. Kako je napisao g. Božo Rudež, urednik Izdavačke kuće Prometej 2000., u povodu izdanja Darinog već spomenutog djela Susreti s poviješću: “Dara Janeković, nedvojbeno pripada plejadi naših najuglednijih novinarskih I publicističkih pera druge polovice XX. stoljeća. Svojim izvještajima i reportažama, sa svih kontinenata, hrvatsku i jugoslavensku javnost godinama je obavještavala s mjesta događaja, iz prve ruke – (…) Manje je poznato da je Dara Janeković sa svojim novinarskim zadacima (od Pariza do Pekinga, od New Yorka do Moskve) i reporterskim izazovima (od afričkih plemena do gudura Kurdistana, od bejrutskog baruta do susreta de Gaullea I Hrušćova) uza se uvijek imala i magnetofon i kameru. (…).” G. Tomislav Jakić, njezin veliki poštovatelj, u povodu njezine smrti na portalu “tačno.net” 7. kolovoza o. g. pod naslovom “Zaboravljeni (ipak) ostaju” zapisat će: “Dara Janeković danas je praktično zaboravljena. No, ona i njezin novinarski opus ostaju neizbrisivo upisani u povijest hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva. I svatko tko bude jednoga dana izučavao tu povijest, priđe li svojem poslu objektivno i profesionalno, neće moći zaobići Daru Janeković.” Na kraju opraštanja s gđom Darom Janeković, svojom dugogodišnjom prijateljicom, velikom novinarkom, ali i sjajnim čovjekom, moram posebno podvuči da joj je posljednjih petnaest godina uvijek bila pri ruci gđa Mira Šuvar. Supruga časnog prof. dr. sc. Stipe Šuvara. Darina intimna prijateljica. Gospođa Mira bila je snažno uz Daru. I kad je bila u dobroj formi i dok je bila bespomoćna, vezana za bolesnički krevet. Stoga moram zaključiti: hvala Vam draga Miro na svemu što ste učinili za – našu veliku Daru!

(Dubrovački Glas Grada, 20. kolovoza 2021)