Treba se samo prisjetiti 2016. kada se Milanović kao premijer sastao s veteranskim bukačima koji su godinu dana blokirali zagrebačke ceste plinskim bocama, i kada je, ne znajući da ga „heroji“ snimaju, lupetao o BiH. Jako zabrinut zbog suđenja vođama hrvatske paradržave u BiH iz 1993., osuđene za teške ratne zločine nad Bošnjacima, rekao je kako Bosna nije država, nego „big shit“, te da u slučaju odcjepljenja entiteta Republike Srpske, neće ostaviti Hrvate u zajednici s Bošnjacima. Nego će, hrabro, baš kao i premijer Plenković, 1991. navući uniformu, pardon odijelo, i zbrisati u Brisel. Zato nije Bosna, nego vam je big shit Hrvatska koju vam je kao u nasljedno leno ostavio onaj ludi diktator.
Država je to u kojoj premijer i predsjednik komuniciraju jedino uvredama, jedan podlo umiveno, drugi agresivno i divlje, ali evo konačno su se ipak našli oko jedne besramne točke, to jest istovjetnom odnosu prema BiH, što govori sve o nacionalističkim karakterima prvih ljudi Hrvatske i opet razotkriva dubinski nesporazum u biću takozvanog ljevičara Zorana Milanovića.
Njegov posjet BiH, točnije trodnevno tulumarenje po tamošnjim gradićima u kojima žive „ugroženi“ Hrvati – jer on u Sarajevo neće sve dok u predsjedništvu te države sjedi hrvatski član, „nelegalno“ izabran i glasovima Bošnjaka, a ne samo Hrvata – zbio se, da li slučajno?, baš na dan pada Srebrenice, pa je u Potočare na skup obilježavanja genocida u Srebrenici poslao tek glupavu poruku kako je „istina jedino važna“. Dakako kada se odnosi na srpske zločine, ne i na one hrvatske nad bošnjačkim civilima. Zanimljiv itinerer šefa države koji prvi put odlazi u BiH uključio je i posjet sveučilištu u Mostaru, sve u društvu lokalnih velikohrvata, a mogao je samo da je htio obići recimo radnike tvornice aluminija u Mostaru koji su i godinu dana nakon propasti nekadašnjeg proizvodnog giganta i dalje zakinuti za plaću. Mostarski Aluminij nekada je brojio na tisuće radnike, da bi u ratu direktoru tvornice i vječnom šefu tamošnjeg HDZ-a Draganu Čoviću služio kao logor za Bošnjake koje je odatle slao na često smrtonosno kopanje rovova, potom je tvornica uništena, a država Hrvatska u njoj ima čak 12 posto udjela.
No ne zanima Milanovića to bizarno vlasništvo i kriminalno uništenje tvornice koja je hranila Mostarce, i Hrvate dakle, radije se s desničarima družio po krčmama Viteza, Duvna, Livna… pa u Vitezu ostavio cvijeće na mjestu pogibije osmoro djece u napadu armije BiH, a nekako mu je baš na ruku bio i Dretelj, hrvatski logor za mučenje Bošnjaka, ili selo Ahmići čije je sve stanovnike, njih 116, pobila hrvatska vojska u etničkom čišćenju srednje Bosne. Mogao je u ime istine koja mu je jedino važna staviti cvijeće i na grobove Ahmićana, ali kako? Kada je nema tome davno konačno saznao „pravu istinu“ o masakru u Ahmićima u „otvorenom i prijateljskom“ razgovoru s ratnim zapovjednikom jedinica koje su ubile čak i najmlađeg stanovnika Ahmića, šestomjesečnu bebu. I bio posve impresioniran bajkama čovjeka osuđenog u Haagu jer je „za zločin znao, a nije ga spriječio“, proglasio ga nevino osuđenim, i od njega „puno naučio“.
Tužno je bilo gledati hrvatskog šefa države po bosanskim birtijama i dociranje o ugroženosti Hrvata, o njegovoj nakani da, na tragu hrvatske i srpske nacionalističke politike, bude čuvar konstrukta o konstitutivnosti naroda i protivnik BiH kao građanske države. Iako građansko i nacionalno nisu nespojivi, ali za njega kao izvornog tuđmanista upravo je građanska BiH nepodnošljiva, pa zato, kao bartljak hrvatskih vladajućih nacionalista, čini sve da Bosna ostane nestabilna etnokracija.
Vođa države koji je više od godinu dana mandata potrošio u besmislenim svađama i vrijeđanju lijevih aktivista, intelektualaca… onih koji su mu i dali glas, birajući manje zlo, potom odlikovao razne zlikovce, opet se eto miješa u unutrašnje stvari susjedne države. Ovoga puta turnejom po bivšoj zlokobnoj Herceg-Bosni, promovirajući time Tuđmanovu politiku Velike Hrvatske, bivajući megafon HDZ-a i zastupajući stavove o promjeni izbornog zakona koji bi hrvatskim nacionalistima osigurao trajno učešće u vlasti.
Milanović je svakako korijenski tuđmanist čija će vlada svojevremeno čak i zagrebački aerodrom nazvati po prvom predsjedniku Tuđmanu, pa on stoga i Bosnu doživljava tek kao simplificirani zbir tri etničke zajednice na teritorijima nastalim ratnim linijama razgraničenja, grozeći se svake pomisli o ustroju građanske države BiH u kojoj su Bošnjaci većina. I tako postaje džoker hrvatske desnice, ne vidi ništa sporno u Tuđmanovom komadanju Bosne, ne priznaje ni presude u Haagu za udruženi hrvatski zločinački poduhvat čiji je konačni rezultat, između ostalog zla, bilo i masovno iseljavanje Hrvata iz Bosne i njihovo svođenje na povijesni minimum.
Milanovićev prezir prema Bosni dio je destruktivnosti hrvatske politike u toj državi, pa ministar vanjskih poslova, jedna ordinarna hadezeova budaletina, posjećuje nedavno bajkoviti Stolac u zapadnoj Hercegovini i na mjestu kulturocida i progona Bošnjaka od strane hrvatske vojske blebeće o ugroženosti Hrvata.
Uostalom, treba se samo prisjetiti 2016. kada se Milanović kao premijer sastao s veteranskim bukačima koji su godinu dana blokirali zagrebačke ceste plinskim bocama, i kada je, ne znajući da ga „heroji“ snimaju, lupetao o BiH. Jako zabrinut zbog suđenja vođama hrvatske paradržave u BiH iz 1993., osuđene za teške ratne zločine nad Bošnjacima, rekao je kako Bosna nije država, nego „big shit“, te da u slučaju odcjepljenja entiteta Republike Srpske, neće ostaviti Hrvate u zajednici s Bošnjacima.
Nego će, hrabro, baš kao i premijer Plenković, 1991. navući uniformu, pardon odijelo, i zbrisati u Brisel. Zato nije Bosna, nego vam je big shit Hrvatska koju vam je kao u nasljedno leno ostavio onaj ludi diktator.
(Mladina/Tačno.net)
