Problem je kad se nacionalni identitet postavi iznad svih drugih čovjekovih identiteta, kaže za Al Jazeeru bosanski franjevac Drago Bojić
Armin Aljović
Centar za kritičko mišljenje iz Mostara objavio je novu knjigu Drage Bojića Zaljubljeni u propast, u kojem se ovaj bosanski franjevac, teolog, publicist bavi uzorcima i posljedicama teške krize u Bosni i Hercegovini, koja građane grupa prema ivici siromaštava, ili još i dalje, u nove sukobe.
Balkanski narodi su taoci prošlosti, piše fra Bojić, dodajući da što je ona „nesigurnija, nepouzdanija i maglovitija, to više vjeruju u nju“. „Ni činjenica da i takav odnos prema prošlosti konstantno donosi sukobe i stradanja u sadašnjosti, ne uspijeva ih urazumiti da je konačno ostave ne miru…“.
U intervjuu za Al Jazeeru fra Drago Bojić govorio je o štetnosti nacionalizma kakvog vidimo u Bosni i Hercegovini, uključujući i bošnjački nacionalizam, za kojeg je ranije rekao čak i ako je „reakcija iz očaja“, jednako je štetan kao i srpski i hrvatski nacionalizam.
Knjigu otvarate tekstom ‘Narod jedne stranke – stranka jednog lica’. Hoćete reći da tri etnička naroda u BiH u najdirektnijem smislu zavise od Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića?
– Taj tekst se odnosi na HDZ BiH i Dragana Čovića, ali može stajati i uz druge stranke i njihove lidere. Lideri stranaka ponašaju se kao vlasnici svojih stranaka. Ne postoji unutarstranačka demokracija. O svemu odlučuje jedan čovjek i nekoliko njegovih najposlušnijih suradnika. Političke stranke najčešće funkcioniraju kao sekte. Vođa stranke je neupitni autoritet, njemu se svi klanjaju i njega svi slušaju. Što su lideri lukaviji politički opsjenari i veće moralne ništarije, to im se više klanjaju pripadnici stranke i njihovi birači. Čak je i u bivšem jednopartijskom jugoslavenskom sustavu bilo više različitih mišljenja nego što je to slučaj sa današnjim takozvanim demokratskim partijama.
Gdje nacionalisti crpe toliku moć u BiH?
– Njihova moć proizlazi iz volje naroda koji predstavljaju. Nacionalisti nisu došli na vlast nikakvim prevratom. Devedesetih godina su gotovo svi podržali nacionalne stranke. Njihove politike podržava najveći broj pripadnika određenog naroda. To što polovica bosansko-hercegovačkih građana ne izlazi na izbore, nikako ne znači da i većina njih ne podržava nacionalnu politiku naroda kojem pripadaju. Nacionalistima i njihovim politikama ide u prilog i činjenica što nemaju nikakvu političku konkurenciju i alternativu. I stranke koje se nominalno nazivaju građanskim uglavnom su nacionalno obojene. Politički pluralizam u BiH najčešće je privid ili prevara. Nema nikakvih bitnih razlika među političkim stranakama u Republici Srpskoj. Nema ni unutar bošnjačkog naroda jer su nominalno građanske stranke gotovo u cijelosti preuzele bošnjačke nacionalne i državotvorne narative. Još gore je kod Hrvata koji zbog malobrojnosti misle da će propasti ako svi ne glasaju za HDZ. Pritom ne uviđaju da propadaju upravo zbog toga što su svi, ili gotovo svi, uz HDZ.
Zašto mislite da je nacionalizam negacija čovjekovih prava, kako često tvrdite, pa i u vašoj posljednjoj knjizi?
– Pripadnost određenom narodu, naciji ili etniji, nije po sebi nešto negativno. To je takozvani zadani ili naslijeđeni identitet koji čovjek ne bira i koji mu je ponekad i teret. Problem nastaje onda kad se nacionalni identitet postavi iznad svih drugih čovjekovih identiteta. Iz toga nužno nastaje nacionalizam koji ne podnosi pripadnike drugih naroda, ali ni vlastite koji ne slijede nacionalne mitove i ideologije. Da, nacionalizam je uvijek negacija čovjekovih prava jer čovjeka svodi isključivo na pripadnika nacije, depersonalizira ga i uskraćuje mu pravo na druge identitete, na ljudsko dostojanstvo, individualne slobode i prava.
U jednom ranijem intervju ste rekli da bošnjački nacionalizam, premda nastao kao „reakcija iz očaja“, ipak u potpunosti slijedi srpski i hrvatski nacionalizam. Priželjkuju li srpski i hrvatski nacionalizam na neki način još snažnije buđenje bošnjačkog nacionalizma? Šta bošnjački nacionalizam može donijeti samim Bošnjacima?
– Svi nacionalizmi nalikuju jedan drugom. Bošnjački se skriva iza patriotizma, države, ljubavi prema domovini. Kao takav on je jednako poguban za ovu državu kao i druga dva koja se naslanjaju na nacionalizme susjednih zemalja. Bošnjački nacionalizam ne može i neće donijeti ništa dobro Bošnjacima. On samo sluđuje taj narod. Poziva se na prošlost koja je velikim dijelom ideologizirana i izmaštana. Obećava narodu ono što mu ne može dati – cijelu državu. Političke aspiracije bošnjačkog nacionalizma završavaju na granici Republike Srpske i granicama nekadašnje Herceg-Bosne. Dalje od toga ne može dobaciti niti će to dopustiti druga dva nacionalizma. U dijelovima zemlje u kojima je dominantan bošnjački nacionalizam sve je manje pripadnika druga dva naroda o čemu bošnjački inetelektualci koji kritiziraju srpski i hrvatski nacionalizam uglavnom šute. Nije to samo posljedica rata, mnogi su otišli nakon rata upravo zbog sve agresivnijeg i goropadnijeg bošnjačkog nacionalizma. Dakle, bošnjački nacionalizam radi isto što i druga dva – čisti teritorij od drugih.
Jedan ste od rijetkih koji beskompromisno kritikuje anomalije u bh. društvu. Ne libite se kritikovati ni samu Crkvu. Jeste li razočarani u šutnju intelektualaca u BiH?
– Intelektualci su najvećim dijelom sluge vlasti. Mnogi od njih su upregnuti u nekakve projekte – nacionalne, entitetske, državotvorne, patriotske. Uglavnom funkcioniraju kao ideološki, politički ili stranački aktivisti. Rijetki su intelektualci koji u javnom prostoru nastupaju kritički i prosvetiteljski, ili teološkim rječnikom kazano – proročki. Zadaća intelektualaca sastoji se u tome da ljude prosvjetljuju, ali oni ih u pravilu još više zatupljuju i zasljepljuju.
(Izvor: Aljazeera Balkans)
