Ne, nijesam se plašio jer sam bio uvjeren onda kao i sada da je ta malobrojna grupa protivnika režima, kojoj sam pripadao, sačuvala obraz one časne, poštene Srbije…
Vujica Ognjenović
Filip David (1940, Kragujevac), pisac i dramaturg, diplomirao je na Filološkom fakultetu (Jugoslovenska i svetska književnost) i na Akademiji za pozorište, film, radio i TV (grupa Dramaturgija). Književnik, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd i profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Jedan od osnivača “Nezavisnih pisaca”, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznačajnije pisce iz svih djelova bivše Jugoslavije, osnivač “Beogradskog kruga” (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca, “Foruma pisaca” i član međunarodne književne asocijacije “Grupa 99” osnovane na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu.
Napisao je više TV drama i filmskih scenarija. Objavio knjige pripovijedaka: “Bunar u tamnoj šumi”, “Zapisi o stvarnom i nestvarnom”, “Princ vatre”, “Sabrane i nove priče”; romane: “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi i smrti” i “Kuća sećanja i zaborava”; knjige eseja: “Fragmenti iz mračnih vremena”, “Jesmo li čudovišta”, “Svetovi u haosu”. Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio “Knjigu pisama 1992-1995.” Dobitnik je Ninove nagrade za roman “Kuća sećanja i zaborava” 2014. godine, a za svoja djela dobio je i nagrade: Mladosti, “Milan Rakić”, BIGZ-ovu i Prosvetinu nagradu za knjigu godine, kao i Andrićevu nagradu. Knjige su mu prevedene na švedski, francuski, poljski, mađarski, italijanski, albanski, esperanto, makedonski, slovenački, objavljene u Hrvatskoj, a pripovijetke se nalaze u dvadesetak antologija. Kao dramaturg, koscenarista ili scenarista radio je, između ostalog, i na filmovima: “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Ko to tamo peva”, “Bure baruta” (nagrada kritike u Veneciji, nagarada Feliks za najbolji evropski film godine), “Poseban tretman” (nagrada u Kanu), “Paviljon 6”, “San zimske noći” (Gran pri filmskog festivala u San Sebastijanu), “Optimisti” (Gran pri u Valjadoidu i Ženevi).
Za jubilarni broj ART-a, Filip David se rado odazvao i govorio je iz Beograda gdje živi.
Već je dvadeset godina kako izlazi ART, podlistak podgoričkih Vijesti za kulturu i umjetnost. Time je postignut kontinuitet, što je značajan uspjeh crnogorskog novinarstva u današnjim uslovima rada štampanih medija. Kako Vi gledate na to?
– Veoma cijenim ono što je ART predstavljao u kulturnom prostoru naše nekadašnje zajedničke domovine a i kasnije. Čestitam na tome. Imao sam zadovoljstvo da sarađujem.
U kakve nas vode može odnijeti brod kojim kormilare pretežno oni koji žive na podjelama?
– Naše vrijeme mnogih podjela, pa i kulturnih, dovelo je do velikih netrpeljivosti i netolerncije koje su zatrovale ne samo politički nego i kulturnih prostor. Što se mene tiče važnije mi je da li je neko dobar pisac, a manje kojoj kulturi pripada. Pripadnost nije bez značaja ali ne čini ni izdaleka vrijednost književnog djela. Ovdje kod nas, na Balkanu, situacija, može se slobodno reći katastrofalna je, u kulturi se vode bitke koje su najmanje kulturne, kriteriji su često sasvim izopačeni, pa je važnije kojem političkom i nacionalnom stadu pripadate, a ne ono što pišete. Posebno poštujem one koji nijesu podlegli prtiscima i sačuvali svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje profesije. Sa žaljenjem i neprihvatanjem komentarišem političke pritiske iz Srbije na političke i kulturne identitete Crne Gore, Bosne, i Makedonije.
Na našim prostorima danas se književnošću bavi više ljudi nego ikad ranije. Objavljuju se mnoge knjige, i vjerovatno je to dobro. Međutim, ima i oprečnih stavova. Kako biste Vi ovo komentarisali?
– Pojava kompjutera, interneta, širenje takozvanih društvenih mreža dovela je do nevjerovatnog uvećanja književne produkcije. Nikada se više nije pisalo, a manje čitalo. Svako može da objavi ono što je napisao, a brzina pisanja se uvećala. Neki to nazivaju demokratizacijom umjetnosti, a ta “demokratizacija” veoma je snizila kriterije onoga što se objavljuje. Samo u Srbiji za Ninovu nagradu konkuriše svake godine blizu dvije stotine romana. U čitavoj nekadašnjoj Jugoslaviji taj broj nije prelazio pedesetak romana ali je konkurencija kvalitetnih djela bila neuporedivo veća. To je apsurd, u umjetnosti važe drugačiji kriteriji koji nemaju veze sa populizmom i demokratizacijom koja obećava neko idealno vrijeme kada će svi pisati poeziju, svi slikati i pjevati na opšte zadovoljstvo. Ipak postoje neke ljudske djelatnosti za koje su potrebni posebni talenti.
Jednom ste rekli da je Srbija zalutala među sopstvenim zabludama. Vjerujem da Vam je dobro poznata društvena i politička situacija i u Crnoj Gori, pa biste možda mogli reći koje su najčešće zablude kojima su podležni čelni ljudi ove države?
– Probuđeni nacionalizam na čijem su čelu u mnogim slučajevima našli razočarani komunisti prihvatio je ono što se moglo nazvati ideologijom nacionalizma o kojoj je Danilo Kiš proročki pisao kao o totalitarnoj ideologiji, ideologoiji banalnosti i kiča koja u sebi sadrži netoleranciju, revanšizam, etničke podjele. Nacionalne elite izgubljene u prostoru i vremenu, raspirivale su etničku netoleranciju što je bio neumitan uvod u krvavi i zločinački raspad. Jugoslovenska armija premetnula se gotovo preko noći u srpsku armiju. Generali su skidali petokrake i stavljali kokarde. Ovo je pojednostavljena i uprošćena slika onoga što nas je zadesilo. Jedna totalitarna ideologija zamijenjena je drugom totlitarnom ideologijom, komunizam nacionalizmom, to je u osnovi onoga što se dogodilo i što traje do dana današnjeg. A koliko je opasno jačanje nacionalizma u nekoj multinacionalnoj i multietničkoj državi na to nas i istorija upozorava. Svaki fanatizam a naročito taj nacionalistički amok lako zapali ljudske glave i čini da se gubi moć normalnog rasuđivanja, nekada inteligentne ljude pretvara u zanesene glupake. Njemački esejista i pjesnik Hans Magnus Encerberger koji je početkom devedesetih bio gost Beograskog kruga, čudom se nije mogao načuditi poslije posjete Udruženju književnika u Francuskoj 7, šta se dogodilo nekim od njegovih nekada dobrih prijatelja. To više nijesu bili isti ljudi koje je poznavao, sada se sa njima više nije moglo razgovarati, postali su isključivi, neprepoznatljivi, netolerantni. U njih se uselilo nekakvo ludilo. Crna Gora je uz sva početna iskušenja dugo uspijevala da gradi i očuva svoj građanski program. Ono što se sada događa u Crnoj Gori posmatram sa zebnjom i zbunjujućim utiscima nekoga ko je prijatelj Crne Gore. Uznemiruje jačanje antievropskih i proruskih stavova i posebno veliki uticaj Srpske pravoslavne crkve, uticaj crkvenih litija na građansku Crnu Goru. Uticaj i miješanje religije sa politikom, iskustvo nam potvrđuje, obično ima zlosretne posljedice. SPC u svojoj istoriji krije neka tamna mjesta o kojima se nikada nije javno izjasnila, a trebalo je. Godine 1935. uticajni vladika i kasnije svetac Nikolaj Velimirović u predavanju na Kolarčevom univerzitetu ističe kako je veliki vođa njemačkog Rajha Adolf Hitler jedini na pravi način razumio učenje Svetoga Save. Dvije godine kasnije u Službenom glasniku SPC patrijarh Varnava preko njemačkog novinara poručuje “kako veliki firer njemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist čitavom čovječanstvu”. Već spominjani Nikolaj koji je danas duhovna vertikala SPC piše kako je kultura “nula ispod jedinice… Jevreji i njihov otac đavo uspjeli su dugotrajnim laganim trvenjem duha i srca evropskog čovječanstva odvoje od pravog bogosluženja”… U knjizi “Kroz zatvorski prozor” veli da su “pronalasci evropski čovječanstvo doveli na obronak propasti, doveli ga u duhovni mrak i u mračnu kvarež kakva se ne pamti u istoriji čovječanstva…” SPC se nikada nije ogradila od ovakvih mudrovanja svoga sveca. A to su samo neki ne posebno birani citati od mnogo sličnih iz knjige svetog vladike, objavljene poslije Drugog svjetskog rata. Sa sličnim žarom Crkva danas podržava i slavi putinovsku Rusiju i mračne mistične teorije njegovog doskorašnjeg savjetnika Aleksandra Dugina o Evroaziji čiji početak se ostvaruje napadom na Ukrajinu. Evroazijski savez, što je drugi naziv za obnovu ruske imperije treba da zada smrtni udarac Evropskoj uniji. Takav kontinuitet anticivilzacijskog antievropskog razmišljanja u najmanju ruku pokazuje ozbiljan nedostatak političkog sluha, realnog uvida u svjetsku politiku i štetnog politikanstva. Crkva, po mom uvjerenju treba da se brine o duhovnom zdravlju svoje pastve, a mnogo manje ili nikako da uređuje državu, bavi se revizijom istorije i izaziva međuetničke sukobe.
Vi ste jedan je od osnivača Beogradskog kruga i veliki borac protiv velikosrpskog nacionalizma. Kako na to doba gledate iz današnje perspektive?
– Osnivanju Beogradskog kruga, prethodilo je osnivanje Nezavisnih pisaca početkom devedesetih u Sarajevu. Tridesetak uglednih pisaca iz svih djelova Jugoslavije osnovali su svoje novo Udruženje kao odgovor na stanje u nacionalnim udruženjima i na stanje u društvu sa namjerom da se zaustavi ratna propaganda i ratni sunovrat, da se utiče na političare o mirnom dogovoru kako će izgledati Jugoslavija, hoće li reformisati ili će se narodi udruženi u Jugoslaviju mirno razići. Jedan od dogovora na osnivačkom sastanaku Nezavisnih pisaca bio je da se nezavisni pisci u svojim sredinama suprotstave velikom zlu koje se slutilo, otporom takvom stanju između ostalog osnivanjem nezavisnih sindikata i nevladinih organizacija, pa i organizovanjem generalnog štrajka koji bi zaustavio neodgovornu i opasnu politiku rješavanja problema i nesuglasica oružanim sukobima. Upravo na takvim osnovama stvarali su se nezavisni sindikati a osnovan je i Beogradski krug, udruženje nezavisnih intelektualaca. Radomir Konstantinović je jasno predstavio program Beogradskog kruga. “To je ona Srbija koja se ne miri sa zločinima””. Blizu 300 članova Beogradskog kruga gotovo svakodnevno je učestvovalo u radu protestne antiratne tribine i antiratnim akcijama. Izlaganja sa tribine su kasnije objavljena u dvije knjige “Druga Srbija”i “Intelektualci i rat”. Otpor Miloševićevoj ratnoj politici postojao je, ali je istina da je većinska Srbija slijedila i podržala opasnu politiku mržnje, nasilja, demagogije, laži i poluistina, predvođena svojim političarima i vojskovođama, od kojih su oni najvažniji na kraju suđeni i osuđeni u Hagu kao ratni zločinci. Pokazalo se, nažalost, da manjina nije mogla da bitno utiče na ludilo nacionalizma koje se širilo kao epidemija.Taj duh zločina i zločnaca koje je zvanična politika prihvatila i udomiila osuđene zločince kao nacionalne heroje nadvija se nad Srbijom poput ukletstva koga nikako da se oslobodi.
Devedesetih godina prošlog vijeka doživljavali ste mnoge neugodnosti zbog vaših aktivnosti…
– Nemam prava da se žalim – to je bio moj izbor. Bio sam jedan od osnivača Nezavisnih pisaca, kasnije Beogradskog kruga, prvih Nezavisnih sindikata u Srbiji, Foruma pisaca. O “neugodnostima” nemam šta posebno da kažem. Svakodnevne prijetnje likvidacijom, noćni uznemirujući telefonski pozivi, izbacivanje sa posla, prijetnje porodici, proglašavanje izdajnikom. Ne, nijesam se plašio jer sam bio uvjeren onda kao i sada da je ta malobrojna grupa protivnika režima, kojoj sam pripadao, sačuvala obraz one časne, poštene Srbije. Da li je to mnogo ili malo, ali je svakako bilo nedovoljno, sudiće oni koji dolaze poslije nas.
Čovjek ste bogatog životnog iskustva. Iskusili ste mnoge režime. Kao dječak čudom ste se spasili i preživjeli rat u kome su brojni članovi vaše šire porodice stradali… Da ne duljim, kada je vama bilo najbolje, i koji je to period od Drugog svjetskog rata naovamo bio najbolji za običnog čovjeka?
– Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih bile su godine kada se činilo da sazrijevamo kao društvo, da se događaju značajne stvari u kulturi, posebno u književnosti, na filmu, u slikarstvu. I televizija je osvajala svoje mjesto u kulturi, nove mogućnosti koje su se samo naslućivale.
Niko tada jođ nije razmišljao niti slutio u šta će se taj novi medij pretvoriti. Takva mogućnost je pripadala orvelovskoj negativnoj utopiji. Vjerovao sam kao i moji prijatelji u otvaranje Jugoslavije prema svijetu, u snagu književne riječi, u “osvajanje slobode” u ljepšu budućnost. Dobio sam posao kao dramaturg u Savremenom pozorištu, a potom po pozivu prešao na televiziju u osnivanju kao urednik Dramskog programa. Pripadao sam književnoj “grupi” u kojoj su bili i Kiš, Pekić, Kovač. Sastajai smo se, čitali svoje tekstove, razgovarali o književnosti. Književne večeri koje su se tada održavale bile su pune naboja, s dubokom ali naivnom vjerom da se preko knjiga može mijenjati svijet u kojem smo živjeli. Postojali su ozbiljni izdavači poput Prosvete, Nolita, Bigza. Objaviti knjigu kod takvih izdavača značilo je da ozbiljno ulazite u književnost. Ukratko, burno vrijeme, vrijeme nade u promjene.
Danas su mladima uzor rijaliti zvijezde, sve se svelo na mulj pornografije i primitivizma. Da li je moguć povratak na prave vrijednosti, a opet ne skliznuti u tradicionalizam koji propovijeda crkva?
– Srbija je danas “zarobljena država” u kojoj su mediji sa nacionalnom frekvencijom, gledani širom Srbije, pod patronatom i kontrolom države i od države finansijski pomognuti šire mržnju prema susjedima ali i prema manjinama u samoj Srbiji. Zaštitni znak savremene Srbije su Pink i Hepi sa svojim rijaliti programima. Ovi programi puni nasilja, tuča, vrijeđanja dobrog ukusa, na ivici najgore pornografije i sramotnog primitivizma, sa odabranim učesnicima koji u većini pripadaju kriminalnim krugovima sa ulice, pojedincima iz javnih kuća, šalju preko medija poruke o poželjnom ponašanju, postali su i metafora ukupnog političkog života. Predsjednik Vučić punu podršku daje televizijama koje emituju ove programe i u pauzama rijaliti programa javlja se iz njihovih studija. A potom, neki od njegovih omiljenih ministara dodatno “prevode” njegove riječi u čemu se posebno ističe ministar unutrašnjih poslova Vulin, retorikom koja je nastavak opasne i zločinačke retorike iz ratnih devedesetih. A i ostali ministri mahom, izabrani zbog lojalnosti a ne naročitih sposobnosti svesrdno se trude da doprinesu stvaranju kulta ličnosti Aleksandra Vučića.
Do sada smo pravili mnoge intervjue, ali vas nikad nijesam pitao kako ste se zapravo upoznali sa Danilom Kišom?
– Upoznali smo se davne 1960. godine kada smo dobili nagrade na književnom konkursu Saveza jevrejskih opština. Sačuvana je i fotografija sa tog susreta. Koju godinu kasnije Danilo postaje urednik uglednog studentskog časopisa “Vidici” i u jednom broju objavljuje kratke priče Mirka Kovača, Filipa Davida i tajanstevenog Adama Petrovića, što je bio pseudonim Borislava Pekića koji je upravo izašao sa robije zbog pripadnosti zabranjenoj Grolovoj demokratskoj omladini. Pojavljuju se i naše knjige u Prosvetinoj ediciji Jugoslovnska proza. Počinjemo da se družimo, uočavamo bliskost naših književnih pogleda i uzora i to je početak naše neformalne knjževne grupe. Ostali smo prijatelji do kraja i onda kada je Kiš otišao u Francusku, Pekić u London, a Mirko Kovač pod prijetnjama Miloševićevog režima likvidacijom, napustio Srbju.
Tragična je činjenica da su i Kiš i Pekić umrli daleko od domovine, a predstavljaju nešto najbolje u eks jugoslovenskoj književnosti.
Iz vaše grupe Kiš, Pekić, Kovač, jedino ste vi ostali u Beogradu. Jeste li ikada imali dilemu da odete, pa i onda kada ste izgubili radno mjesto?
– Ne, nijesam. Iako sam uvjeren da je ponekad potrebna veća hrabrost otići nego ostati. Odlazak u neizvesnost nekog drugog jezika i druge sredine velika je i opasna avantura. Moji razlozi za ostanak ipak su bili druge prirode. Nijesam želio da me neko svojim prijetnjama otjera, htio sam da dokažem da je ovo ipak moja domovina i da je sve što činim u interesu odbrane časti i slobode te domovine. Istina, povremeno sam se pitao imam li prava da ugrozim svoju djecu i suprugu, ali sam kod njih naišao na razumijevanje i podršku za svoj angažman i javne kritičke stavove.
Kakav je Vaš stav prema formiranju Otvorenog Balkana?
– U principu treba podržati različite oblike saradnje i otvaranja granica. Ali ne znam koliko se može vjerovati u iskrenost te inicijative, ako se istovremeno govori o Otvorenom Balkanu i “srpskom svetu”, što je ništa drugo nego preformulisana stara priča o Velikoj Srbiji. Jednostavno, jedno sa drugim ne ide.
Kako tumačite današnja zbivanja na političkoj sceni zapadnog Balkana?
– U trenutku dok razgovaramo traje agresija Rusije na Ukrajinu. Svjetski mir je ugrožen. Bosna nikako ne uspijeva da se konstituiše kao jedinstvena država. Crna Gora je u opasnom previranju. Srbija ne želi da prizna nezvisnost Kosova, očekujući neka “bolja” vremena kada će silom vrati Kosovo u sastav Srbije. Mnogo je opasnih žaršta sukoba, a premalo razuma i dobre volje za rješavanje sporova. Iako sam po prirodi optimista, ponekad mi se čini da nas samo neko čudo može spasti novih sukoba i novih katastrofa.
