недеља, мај 26, 2024

Dubrovačke ljetne igre: Poetsko veče Milanu Milišiću

Slične objave

Podeli

DUBROVNIK, 15. kolovoza 2022. – U okviru programa ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara upriličeno je veče poezije posvećena dubrovačkom pesniku Milanu Milišiću. Predstava je održana u ljetnikovcu Sorkočević na Lapadskoj obali, a izbor iz dela Milana Milišića koji je pripremio Hrvoje Ivanković, izveli su pred mnogobrojnom festivalskom publikom Doris Šarić-Kukuljica, Gloria Dubelj i Maro Martinović.

Emotivnoj večeri koju su glumci dostojanstveno iznijeli u sjećanje na velikog Milana Milišića, prisustvovala je i njegova udovica Jelena Trpković. U ispunjenom vrtu Sorkočevićeva ljetnikovca tražilo se mjesto više, a kraj četrdesetominutne izvedbe okupljeni su ispratili višeminutnim pljeskom koji je glumce, i same ganute programom, vraćao na poklon više puta.

Život i rad književnika i prevoditelja Milana Milišića, koji je kao slobodni umjetnik radio i kao dramaturg u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku te urednik, novinar i prevoditelj s engleskog jezika, obilježili su, navodi se u pres-centru DLJI, antimilitarizam i nonkonformizam. Milišićevo književničko stvaralaštvo temelji se prvenstveno na pjesništvu čija je glavna odrednica kontrastiranje male i velike povijesti, zavičajnosti i
kozmopolitizma, lokalnoga i univerzalnoga, filozofičnosti i humora, kolokvijalnosti i metafizičnosti, urbanosti i insularnosti. Svoj nonkonformizam i pobunu protiv institucija i malograđanskog pogleda na svijet stilski je usidrio u poeziju američke beat generacije te jezičnu kreativnost i humor Ivana Slamniga. Pjesnik kojeg je Miljenko Jergović nazvao najvećim pjesnikom Dubrovnika, pišući da je on nedodirljiv i neprisutan povlašteni njegov posjednik i gospodar u plemenitom smislu ovih riječi, u svom je stvaralaštvu prerano zaustavljen prije trideset i jednu godinu kad je tragično poginuo u svojoj kući za vrijeme granatiranja Dubrovnika.

Hrvoje Ivanković

Reditelj večeri poezije Hrvoje Ivanković za portalforum.rs je rekao: “Oreolu simboličkog već je odavno dobila tragična činjenica da je Milan Milišić (1941.-1991.), bio jedna od prvih civilnih žrtava napada na Dubrovnik, na Grad čija je paradigma, kao mjera stvari i polazna postaja na putu prema univerzalnom, itekako obilježila njegovu poeziju. Od tada do danas umnogome  je revalorizirano Milišićevo mjesto u kontekstu suvremene hrvatske književnosti, velikim dijelom zahvaljujući i nizu novoobjavljenih pjesama i proznih zapisa iz njegove zaostavštine, a beskompromisni mu životni stavovi, zbog kojih je tako često ispaštao, i sami su postali paradigmom građanske hrabrosti u jednom od mnogih nesklonih joj vremena. Među uglednim književnim kritičarima i teoretičarima koji su, svojim esejističkim prinosima, sudjelovali u repozicioniranju Milišićeva opusa, našao se i Tonko Maroević koji ga je svojedobno opisao kao autora „koji je umio povezati gotovo nespojive krajnosti suptilne introspekcije i ekstrovertne provokacije, lokalne ukorijenjenosti i kozmopolitske otvorenosti, hermetičarske pročišćenosti i kolokvijalne mješavine svih jezičnih registara.“ Kroz izbor iz Milišićeva opusa –  njegove poezije, ali i proznih fragmenata – pokušali smo dobiti upravo tu raznolikost o kojoj govori Maroević, pri čemu nije samo riječ o stilskom, žanrovskom i tematskom pluralizmu, nego i o množini ugođaja i stavova, od melankoličnog pasatizma i lirske dokumentarnosti do ludizma u službi kritičkog stava i ironije.

Maro Martinović, Doris Šarić Kukuljica i Gloria Dubelj (foto: Hrvoje Ivanković)

Svjesni činjenice da taj izbor, kolikogod reprezentativan, ipak nije više od suženog pogleda na izniman opus jednog od najvećih pjesnika „novog Dubrovnika“, usudili smo se ponadati da će njegova scenska prezentacija bar malo doprinijeti sprečavanju mogućnosti da se „prah… odsustva njegovog“ počne taložiti „u tih stalaktit il’ u stećak“. Jer Milišićevo djelo, pogotovo u onom svom krucijalnom segmentu vezanom uz doživljaj i fenomenologiju Grada, čini se danas još prodornijim i aktualnijim nego u trenutku svog postanja”.

foto: DLJI

“Pretprošlo ljeto sam s redateljicama Marinom Pejnović i Dorom Ruždjak Podolski, intendanticom Dubrovačkih ljetnih igara, radio trodijelnu ambijentalnu predstavu Dubrovačka zrcala. Bio je to ad hoc projekt, osmišljen doslovno dva mjeseca prije premijere, u trenutku kada se shvatilo da će se usprkos lockdownu Dubrovačke ljetne igre u nekom suženom formatu ipak moći održati”.

“Jedan dio te predstave”, kaže Ivanković, “svojevrsnog poetskog performansa, bio je napravljen na arheološkom nalazištu na Pustijerni, na kojem je prije pedesetak godina otkopan djelić starog Dubrovnika, porušenog u velikom potresu 1667. godine. Taj dio predstave u potpunosti je bio zasnovan na stvaralaštvu Milana Milišića, i to prije svega na njegovim pjesmama i esejima s dubrovačkom tematikom, pri čemu nam je kao okosnica poslužila virtuozna, britkom ironijom oplemenjena poema Kad je Bog stvarao Dubrovnik. Većina glumaca i članova autorske ekipe tada se prvi put susrela s Milanovom poezijom koja ih je namah osvojila, potvrdivši mi još jednom da je njegov opus još nedovoljno valoriziran i da će tek u godinama koje dolaze dobiti svoje pravo mjesto u kontekstu hrvatske i jugoslavenske književnosti”.

“Sjećanje na tu predstavu”, navodi Ivanković, “potaklo je Doru da mi ove godine predloži da se zajedno s njom i direktorom dramskog programa Ljetnih igara, Sašom Božićem, ponovno vratimo Milanovu opusu, i to u obliku scenski malo razvedenije večeri poezije. Priredili smo je u ljetnikovcu Sorkočević u Lapadu, uz sudjelovanje troje dubrovačkih glumaca, Doris Šarić Kukuljice, Mara Martinovića i Glorije Dubelj, no izbor je ovoga puta podrazumijevao širi žanrovski i tematski spektar Milanove poezije, uključujući čak i nekoliko njegovih pjesama za djecu. Pokušali smo kroz taj izbor istodobno dobiti i skicu Milanove tragično okončane životne priče, i po emotivnim reakcijama publike – a bili su tu mnogi Milanovi prijatelji ili poštovatelji njegova djela – čini mi se da smo u tome i uspjeli”, zaključio je Ivanković.

foto: DLJI

“U Sorkočeviću je predstava počela u 21:30, a već u 21:15 tu su bili svi svi Milanovi prijatelji”, rekla je Jelena Trpković, pesnikova udovica koja je za ovu priliku doputovala iz Beograda. “Atmosfera je bila povišena, uzvišena, tako sam je doživela. Glumci su bili obučeni u belo a po pločama je bio posut pesak. Gledla sam mnogo sličnih ali mi se čini da nisam videla bolju poetsku veče. Glumci su stihove znali napamet, odaber je bio lucidan. Trajalo je školski čas ali se činilo da nije ni pola sata. U jednom trenutku glumci su se popeli na zid i podsetili publiku na Milanovu pesmu Kada je Bog stvarao Dubrovnik… Glumac Maro Marojević se kao sv. Petar razljutio: ‘Imaćete mora, ali ribe nećete imati…” Sve što je sv. Petar rekao – obistinilo se. Bilo je veličanstveno, rekla je Jelena i prisetila se Milanovog stradanja. Tog dana imala je snage da pozove Radio Dubrovnik. Dežurni urednik Davor Mojaš, kao Milišićev prijatelj požalio se na sudbinu da mora da javi tu vest. Kakva je to sudbina, rekao je Mojaš, da moram da pročitam ovu vijest, rekao je, što se tonski čulo i na ovoj poetskoj večeri.

foto: DLJI

Bili su tu Davor Mojaš, Zdravko Bazdan, Vlaho Bogišić…, svi koji su trebalo da tu budu, Milanovi i moji prijatelji, rekla je Jelena.

Dragan Banjac

 

Prethodni tekst
Sledeći tekst