Piše: Zija Dizdarević
Prvo konkretno izjašnjavanje visokog predstavnika Christiana Schmidta (Kristijan Šmit) o gorućim bh. problemima, s hrvatskim izbornim pitanjem u središtu, izazvalo je upite, nedoumice, pa i ironične i dešperatne kritike. Žestoko je reagovao predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji se prethodno i videolinkom obratio skupu pod nazivom “Evroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine” u Njemačkoj.
Dramatici povodom istupa Schmidta doprinio je i današnji sastanak ambasadora članica Evropske unije u Bosni i Hercegovini s Komšićem u zgradi državnog Predsjedništva (8. 9. 2021.). Ključne teme su bile (de)blokada državne vlasti i izborni zakon. O dijelu koji se odnosio na visokog predstavnika, Komšić je rekao kako su jučer putem Ureda kancelarke Angele Merkel postavili konkretno pitanje: “Da li izjava Christiana Schmidta predstavlja promjenu politike Njemačke u odnosu na izjavu od 6. maja ove godine koju je dala Vlada Njemačke? Komšić je naveo da u odgovoru stoji da “njemačka vlada nije promijenila politiku niti milimetar”.
Tumačeći istup Schmidta hrvatski politolog Davor Gjenero smatra da taj istup ne prejudicira koncept nacionalne zastupljenosti. Gjenero navodi (radiosarajevo.ba) da je Schmidt “ovo govorio u svojoj izbornoj jedinici u Bavarskoj, na skupu organizacije svoje stranke /CSU/, a poznato je da naturalizovani Nijemci hrvatskog porijekla u Bavarskoj glasaju za njega i njegovu stranku i da ga doživljavaju kao hrvatskog prijatelja”.
Sporne teze – Prvo, mada ne i najvažnije, ako je Schmidt s temom o budućnosti BiH bio u službi kampanje za izbore u Njemačkoj, koji su na pragu, to se kosi s njegovom funkcijom međunarodnog autoriteta u BiH. Sada prima platu u OHR-u.
Drugo, odrednica “hrvatski prijatelj” ne može se zadržati u bavarskim okvirima, neminovno se projicira na Hrvate u BiH i Hrvatsku. S tom “hipotekom” je i prije nominacije dovođena u pitanje Schmidtova neutralnost i objektivnost.
Treće, naglašavajući da su više Bošnjaci nego Hrvati birali Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, visoki predstavnik zaobilazi drugo, jednako važno pitanje. Zašto Hrvati nisu izabrali Dragana Čovića, a mogli su, i zašto Bošnjaci nisu glasali za Čovića već za Komšića?
Četvrto, Schmidt kaže: “Hrvatima se mora dati mogućnost da se osjećaju zastupljenim, a ne da sve skupa završi, recimo, nekim oblikom bojkota izbora.” Komšić je Hrvat, a hrvatski izabranici su shodno ustavima zastupljeni kako treba na svim nivoima vlasti. Od (ne)izbora Čovića problem se generalizuje na ukupnu ustavnu poziciju Hrvata i to visoki predstavnik prihvata. Kao što, nerazumno, uvažava mogućnost bojkota izbora, tačnije ucjenu povodom priče o izbornim normama.
Visoki predstavnik ušao je u bh. izborni labirint s hrvatskim opterećenjem. U tom i drugim poslovima nije korisno kod Schmidta razviti otpor prema demokratskoj opoziciji. S druge strane, friški visoki predstavnik mora uzimati u obzir više datosti i činjenica važnih za oblikovanje slike o stanju u BiH i platforme za akciju. Dakako, ne treba zanemariti da su se na bavarskom skupu CSU čuli ispravni i ohrabrujući, ali i uznemirujući stavovi, koji se odnose na Bošnjake muslimane.
Brojke protiv Čovića – Opštepoznato je da su izbori Komšića za člana kolektivnog šefa države ustavno neupitni i zakonski osnovani. Ta činjenica može se staviti pod upit sa stanovišta političkog ferpleja, međuetničke osjetljivosti, društvene solidarnosti.
Osjećanje uskraćenosti i nametanja među bh. Hrvatima (od tvrdih hadezeovaca do njihovih ogorčenih protivnika) je politička i društvena činjenica i ne smije se ignorisati, šta god mislili o HDZBiH i Čoviću. To pitanje traži demokratski odgovor.
U razmatranju ovog krajnje delikatnog problema, vrijedi se vratiti malo unatrag, uz pomoć brojki. Na izborima od prije tri godine Komšić je dobio impresivnih 225.500 glasova, najviše od svih, pa i Šefika Džaferovića iz SDA.
Za Čovića je bilo 158.819 glasača. Diana Zelenika imala je 25.890, Boriša Falatar 16.036, a Jerko Ivanković Lijanović 6.099 glasova. Dakle, Čović je imao oponente i mimo Komšića, koji su mu odnijeli ne mali dio glasova. Da su Čovića htjeli i Hrvati koji nisu izašli na glasanje (izlaznost glasača na razini BiH bila je oko 54 odsto) – pobijedio bi. Dakle, jednako kako stoji da su brojni bošnjački glasovi učestvovali u izboru Komšića (ali i hrvatski, srpski…), tako je vidno da je Čović mogao biti na njegovom mjestu da ga je htjelo hrvatsko biračko tijelo.
Bošnjaci su glasali za Komšića zainat Čoviću i HDZ-u zbog dvoličnosti, ucjenjivanja i blokade države u strateškoj sprezi sa Miloradom Dodikom i SNSD-om, neustavnog djelovanja, oživljavanja ideje “Hrvatska Republika Herceg-Bosna”… Kod čelnika HDZ-a nema ni ferpleja ni međuetničke osjetljivosti ni društvene solidarnosti. Istina, uvijek su mogli računati na partnerstvo SDA, Bošnjaci su glasali i jer im je Komšić lider ili, jednostavno, simpatičan. A i zbog toga što među bošnjačkim kandidatima nisu vidjeli nekog ko je zaslužio njihovo povjerenje.
Namjere i realnost – Gjenero ukazuje da “Njemačka insistira na takvoj reformi izbornog zakonodavstva, koja će osigurati provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, kao i da “mogućnost da se svi u Federaciji osjećaju reprezentativnim treba tražiti u decentralizaciji države”.
Provođenje svih presuda Evropskog suda ne bi značilo samo otklanjanje diskriminatorskih normi u Ustavu BiH, već bi mijenjalo karakter najvišeg državnog zakona. Umjesto kolektivističkog, u prvi plan bi došao status pojedinca, etničkom načelu snažno bi bio suprotstavljen građanski. U datom odnosu snaga čini se nemogućim da se uspostavi parlamentarna većina za takvu reformu.
Nejasno je šta Gjenero podrazumijeva pod decentralizacijom ionako dekomponovane države. Federacija je razuđena na deset kantona koji imaju i neke ovlasti državnog karaktera. Republika Srpska je, s druge strane, unitarna i jednonacionalno imenovana. I braniće to i tekuća vlast i tamošnja opozicija.
Gjenero procjenjuje: “Pitanje statusa Predsjedništva BiH, pak, vjerojatno će se tražiti u okviru Aprilskoga paketa, a ne u modelu ‘legitimne reprezentacije’”. Prema Aprilskom paketu to bi značilo izbor predsjednika i dva potpredsjednika države u Parlamentu BiH. Republika Srpska je oštro protiv tog modela.
Elem, niz otvorenih strateških pitanja za koja je krajnje teško naći pravi odgovor u datim domaćim, regionalnim i širim međunarodnim okolnostima.
“Muslimansko ostrvo” – A šta ćemo s ovim? Predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble: “Razmišljanje u kategorijama etničke pripadnosti kod Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata sve više dominira, centrifugalne sile djeluju pod uticajem susjednih zemalja i prijete da rastrgnu fragilnu državnu tvorevinu. U tom slučaju bi ostalo muslimansko ostrvo sa znatnim konfliktnim potencijalom i kao stalni izvor nemira – tim prije što je tu i samoproklamovana zaštitnica Turska.”
Schäuble ne uočava bitno u tvrđenju o “muslimanskom ostrvu”. Politička mapa i rezultati svih izbora do sada pokazuju da je bošnjačko političko i glasačko biće ideološki, politički, i time stranački, izrazito pluralno – u rasponu od kleronacionalne opcije (tu jeste i marginalna skupina s rigidnim tumačenjem islama) do građanskog opredjeljenja ljevičarskih ciljeva. Mnogo je razloga što je SDA dobijala najviše glasova, ali ispod broja koje su bošnjački glasači ukupno davali drugim strankama. O tome svjedoče i posljednji opšti, pa i lokalni izbori. Kanton i grad Sarajevo su ohrabrujući primjer koji nije usamljen. Uz to, među Bošnjacima uvjerljivo dominira težnja za očuvanjem bh. države, njenom stabilizacijom, međunarodnom integracijom i razvojnom perspektivom.
Za njemačku historičarku i profesoricu sa Univerziteta u Minhenu Marie-Janine Calic genocid u Srebrenici je nesporna činjenica koju bi svi morali priznati. Ali potom je ustvrdila da “nacionalistički orijentiranim Bošnjacima” Srebrenica “služi kao argument da kategorički isključe podjelu vlasti i pomirenje sa Srbima”?! Ovo se može tumačiti da su svi Bošnjaci nacionalisti, a potpuno je nejasno na osnovu čega je zaključila da su Bošnjaci protiv podjele vlasti (praksa je demantuje od 1990. godine) i da ne žele pomirenje sa Srbima.
S obzirom na to da ovakva viđenja Bošnjaka dolaze iz najmoćnije države Evropske unije i da je njen čovjek sada visoki predstavnik, to se mora uzeti sasma ozbiljno. Pri tome je nemoguće izbjeći pitanje koliko je SDA svojim ideološkim i političkim postupcima i međunarodnim afinitetima doprinijela ovoj iskrivljenoj percepciji.
Greške, iznenađenja, iščekivanja – Konkretizujući prioritete svoje misije, Schmidt se na startu pokliznuo u bh. međunacionalnoj vrleti. I on i njegovo njemačko zaleđe tragaju za tim šta i kako treba (u)raditi. Govoreći na skupu “Evroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine” Schäuble ističe da je EU napravila velike greške geostrateške prirode, dodajući da je sada na potezu Evropa, “jer skretati pogled više ne može”. To je važno priznanje na koje se nastavlja stav: “Nedostajalo je političke volje da se riješe političke blokade u BiH. Kratkovidna politika EU nije olakšala rad ni visokog predstavnika. Sada bi EU te greške morala, koliko je to moguće, korigovati. Mi moramo biti bolji čuvari na Balkanu i bolje dorasti svojim zadacima i odgovornosti i to u interesu sopstvene stabilnosti i blagostanja”, rekao je Schäuble podvukavši kako “politička stabilnost na periferiji Evrope zahtijeva dug i istrajan angažman”. Ovdje je bitno ukazivanje na vitalni interes Njemačke i EU za stabilnost u regiji.
U ocjenjivanje (ne)stabilnosti na ovim prostorima ukazano je i na uticaj Rusije i prisustvo Turske. I sad iznenađenje – za Schmidta je zamislivo da Turska i Rusija u BiH postanu dio rješenja: “Njihovo prisustvo ne mora neizostavno biti problem”, podvukao je novi šef OHR-a, a u tome ga je podržao i Schäuble. Schmidt je pomenuo i kako ga je Recep Tayyip Erdogan pozvao da posjeti Anka. Nije baš jasno kako bi to Rusija mogla biti dio rješenja, a i ako bi kojim čudom bila, s kakvom cijenom? Pitanje je i šta to nudi Turska?
U međuvremenu se iščekuju ishodi njemačkih opštih, pa francuskih predsjedničkih izbora. U EU je ionako teško postići produktivan dogovor za stabilizaciju i osposobljavanje bh. države za ubrzan nastavak evroatlantskih integracija. A gdje se u ovoj priči izgubi Vašington? Američki vladajući vrh zauzet je globalnim nadmetanjima i hrve se sa novim problemima. Vidjećemo šta će donijeti imenovanje Gabriela Escobara za novog izaslanika State Departmenta za Zapadni Balkan. Dakle, još nemamo ni preciznu agendu SAD-a za regiju i BiH.
Zbog lohotnog stanja u zemlji i prijetećeg u okruženju, te nepostojanja jasnog transatlantskog koncepta za Zapadni Balkan i BiH – do punog izražaja dolazi poražavajuća činjenica da od rata naovamo ništa nije urađeno da se uspostavi bosanskohercegovačka politika iza koje bi stajale produktivne i odgovorne demokratske snage evroatlantskog opredjeljenja. Sada imamo samo tzv. Trojku čije će domete provjeriti naredni izbori. Ali od nečega treba početi i krenuti odlučno kako bi se pojavio uvjerljiv alternativni faktor kojeg će uvažavati međunarodni mentori.
Zaključno, za Bosnu i Hercegovinu je primarno da nakon opštih izbora naredne godine dođe do promjene odnosa političkih snaga, kako bi zloćudna vladajuća trojka SNSD-HDZ-SDA otišla u drugi plan. Visoki predstavnik, uz udruženu i odlučnu podršku EU i SAD-a, može doprinijeti ostvarenju tog temeljnog cilja.
(Tačno.net)
