RASELJEN
Sam, raseljen, sjedim na klupi u parku
gdje ni jedno drvo života mi nije
gdje je neko svaku poredao travku
gdje ništa ne zuji, glasa se, nit leti
gdje mirisa nema, samo sunce grije.
Sam, raseljenm sjedim na klupi u parku
pustim da me misli u djetinjstvo vode
pa raširim ruke i zabacim glavu
usne dok se suše i sjećanja gode
duboko udahnem i otpustim havu.
Pa sam načas opet u parku mladosti
čujem ljude, zbore, a sve riječi znane
čujem tramvaj kleca, česma se prelijeva
čujem zvona i čujem ezane.
U treptaju oka sabralo se sjete
nakupilo tuge u dubini duše
neko bi ustao da odagna varku
a ja neću
iz sve snage stišćem klupu
dok sam sjedim, raseljen, u tuđem parku.
EZAN
Ko je rođen tamo, a čiste je duše
opran onom vodom i napojem mlijekom
za njega će ezan uvijek pjesma biti
u akordu
muziku činiti.
Ko je rođen tamo, taj se ovdje sjeća
kom je duša tamo, ovdje prošlost sanja
ko u nadi zaspe, njega uvijek budi
u akordu
topla muzika ezana.
Ko je tamo rođen, a čiste je duše
ko je tamo rast’o
, a sad svijetom luta
za njega će pjesma uvijek ezan biti
u akordu
muziku činiti.
NON SPORGERSI ILI ŽELJEZNIČKA PJESMA
Nekada sam davno
kad smo skupa putovali
i šmrkali mirise vozova i dimova ružnih
kad smo hukom zagluvljeni
vjetrom utrunjeni
suzili zaslijepljeni
fasovao sindrom željezničkih stanica,
kolodvora i perona ružnih
Nekome nedostaju mladosti snovi
životi prošli i svjetovi bijeli
a meni fale mašine vučne
vagoni čađavi i vozovi cijeli
žao mi je otpravnika, ni njih nema više
utihnulo srce
usnule stanice
zaista sam volio crvenu im kapu
tablicu što stišću dok pušu u pišću
i dok viču glasom golim
ulaz molim
Već dosta dugo pokušavam da se sjetim
kad mi je otišao zadnji voz
mislim da me odnio na sjever gdje puno kiši i vlaži
iako su mi svi vozovi koji su išli jugu i suncu
bili srcu bliži i draži
život ide dalje
želja nije stala
samo neki blagi nemir
bez stanica i signala
ispod mene još klopara
više nisam ni putnički
ni brzi što fura
više nisam motorni ni šinobus
nit me vuče dizelka
nit me para gura
ne paše mi uskotračna
ni normalna pruga
nemam zupčanike
ne kočim nizbrdo
zapravo sam ono što sam uvijek bio
voz lokalni što na ćumur ide
il’ na neko drugo gorivo tvrdo
Jer ja sam u vlaku bez voznoga reda
što stanicu zadnju nema
samo čuješ sa kraja vagona
neko vikne svima
izać’ ima
voz uspori i zaškripi
lupnu vrata
duša nazor pisne
vidiš ljude kako vire
kako mašu
pa se smire
muk se desi
non sporgersi
gledaj na se
presjeda se.
BAKLAVA
Evo jedem bajramsku baklavu
sve korisu po koricu skidam
k’o da listam lijepu knjigu
ili zapis o našem životu
pa sve mislim
treba znati jest’ baklavu
nije lako
svaka kora svoju priču ima.
TREŠNJE
Vijest dana je bila
stigle trešnje
oči bi nevjericom zasjale
bale na usta krenule
mater bi pun fišek po stolu prosula
jeli bi ih neoprane
birali najveće
pleli po rukama
kačili za uši
ništa ne bi ostalo
ni špice, ni crvi, ni peteljke
ni sokovi na usnama
stigle trešnje
stigao miris ljeta.
RUŽA
Dubrovačkog davnog ljeta
šetajuć po Gružu
na pijaci cvjetnog stola
sretoh oči Kovaljanke
i upoznah ružu
Noćna neba parali smo
točkovima Velikih kola
i nebeskim đardinima
punim trnja tutnjali smo
dok me ruža nježno bola
I sad nebom uspomena
mirno brode kola laka
u svenulim đardinima
samo osta jedna ruža
cvjetna ruža Konavljanka
AUTOR O SEBI:
Kad bi me pitali ko sam sada
i ko ću vazda biti šta bih rekao našoj raji
Dragan Macanović
rodio se u Sarajevu
i napio sarajevske vode
marindvorska raja
djetinjstvo, mladost i najljepše životno doba
proveo na ulicama grada
prohodao u dvorištu
bio u obdaništu
išao u Vježbaonu
pohađao gimnaziju
studirao pravo
radio u unutrašnjim
i vanjskim poslovima
govori šatrovački
naučio plivati na Miljacki
skakao laste na Darivi
hvatao ribe
krao rano voće
čistio snjegove s krovova i kuća
gajio golubobe
planinario
izviđač bio
igrao rukomet i košarku u Fisu
plesao u Slogi
pjevao u Selji
snimao pjesme
svirao gitaru
obilazio kafiće
mezio po kafanama
osvitao sa tamburašima
Kad bi me neko pitao gdje sam sada
šta bih rekao našoj raji i
kako to mali marindvorski laufer
skita ulicama našega grada
i piše priče i pjesme
a živi u dalekoj Australiji
ma, zaborav nije moguć
samo otvorim pipu
od dušine česme…
D. B.
(Zbirku je 2019. godine izdalo Oslobođenje d.o.o. Sarajevo, a u Beograd je stigla zahvaljujući autorovom australijskom prijatelju Kerimu Šehoviću koji je kao i Macanović prognan iz bivše Jugoslavije i „mir“ našao u dalekom Melburnu)
