U okviru projekta REKOM mreža pomirenja, Fond za humanitarno pravo organizovao je debatu o politikama sećanja u postjugoslovenskim zemljama pod nazivom Decenija sećanja. U debati su svoja istraživanja predstavili istraživači koji su u periodu jul 2022 – jul 2023. godine pratili kako su političke vlasti i državne institucije obeležavale pet ratnih događaja tokom poslednjih 10 godina. O zločinima u Ahmićima, na Kazanu, Markalama, Srebrenici, etničkom čišćenju u Prijedoru, Medačkom džepu, Oluji, Bljesku, logoru Morinj, Vukovaru, Škabrnji, Račku, Prekazu… govorili su Nataša Kandić, Samir Beharić, Branka Vierda, Jora Lumazi, Nikola Zečević, Elena Stavrevska, Edin Ramulić, Vesna Teršalić, Venera Cocaj, Olga Manojlović Pintar, Naum Trajanovski i Sonja Biserko.
Decenija sjećanja u Bosni i Hercegovini
Samir Beharić
Nakon Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina postala je jedna od šest republika koje su činile Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, osnovanu 1943. Bila je dom Hrvatima katolicima, Srbima pravoslavcima i Bošnjacima muslimanima, kao i brojnim nacionalnim i vjerskim manjinama. Do 1971. godine, muslimani su bili najbrojniji u sastavu stanovništva. Devedesetih godina, termin „Musliman po nacionalnosti“ zamijenjen je imenom Bošnjaci, koje ta etnička grupa nije smjela koristiti tokom jugoslavenske ere zbog širih srpskih i hrvatskih hegemonističkih težnji u Bosni i Hercegovini.]
Godine 1991. zemlja je počela da se raspada duž etničkih linija. Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske u junu 1991. godine, situacija u Bosni i Hercegovini počela se brzo pogoršavati.
Ubrzo potom, rat je izbio s intenzivnim nasiljem. Snage bosanskih Srba, pod vodstvom Radovana Karadžića i uz podršku Jugoslovenske narodne armije (JNA), započele su kampanju etničkog čišćenja.
Jugoslovenska narodna armija, a kasnije i Vojska Republike Srpske, držala je Sarajevo pod opsadom od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, što se do danas smatra najdužom opsadom glavnog grada u historiji modernog ratovanja te je dovelo do najvećeg raseljavanja u Evropi od Drugog svjetskog rata.[2] Za to vrijeme, stanovnici Sarajeva bili su izloženi stalnom teroru usljed kojeg su hiljade civila, uključujući djecu, ubijene ili ranjene.
Tokom rata, političko i vojno vodstvo bosanskih Srba koristilo se svim sredstvima, od propagande do brutalne sile, u nastojanju da etnički očisti nesrpsko stanovništvo iz velikih dijelova Bosne i Hercegovine. Nakon protjerivanja bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice i Žepe, enklava u istočnoj Bosni, snage bosanskih Srba nastavile su s još jednom kampanjom etničkog čišćenja koja je kulminirala genocidom u Srebrenici.[3] Tokom nekoliko dana u julu 1995. godine, Vojska Republike Srpske, pod komandom generala Ratka Mladića, ubila je više od 8.000 muškaraca i dječaka u „zaštićenoj zoni“ UN Srebrenica. Genocid u Srebrenici do danas se smatra najtežim zločinom u Evropi od Holokausta i jedinim priznatim genocidom u Evropi od Drugog svjetskog rata.[4]
Međunarodna zajednica odgovorila je na rat u Bosni i Hercegovini nametanjem sankcija Saveznoj Republici Jugoslaviji i pružanjem humanitarne pomoći bosanskim izbjeglicama. NATO je izveo zračne udare na položaje bosanskih Srba, a Ujedinjene nacije su na teren poslale mirovne snage. Međutim, u slučaju Srebrenice, umesto da bude spriječen, genocid se odvijao u prisustvu UN vojnika.[5]
Rat u Bosni i Hercegovini okončan je Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je formalno potpisan u Parizu, 14. decembra 1995. Prema tom sporazumu, Bosna i Hercegovina je jedinstvena suverena država sastavljena od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom, i Republike Srpske, većinski naseljene Srbima. Do danas, Daytonski mirovni sporazum kritikovan je kao neučinkovit pravni okvir koji diskriminira nacionalne manjine, a istovremeno ga razni akteri zloupotrebljavaju u političke svrhe.[6]
Gotovo tri decenije nakon što je rat završen, tenzije i podjele između Bošnjaka, Hrvata i Srba i dalje postoje. To je direktno utjecalo na političku scenu u Bosni i Hercegovini, ometajući napredak ka miru, pomirenju i stabilnosti u regiji. Negiranje genocida, glorifikacija ratnih zločinaca i promocija ultranacionalističkih ideja koje su i izazvale rat predstavljaju značajnu prepreku mirnoj budućnosti zemlje. Naslijeđe rata i danas oblikuje politiku i društvo ove zemlje, pri čemu brojni donosioci odluka eksploatišu ratna zbivanja kako bi politički profitirali od njih.
Izbor događaja
Tokom rata, u Bosni i Hercegovini počinjeni su brojni ratni zločini, od pojedinačnih ubistava do genocida. Stoga nije bio lak zadatak istaknuti pet zločina koji bi na najbolji mogući način pokazali kako društvo u Bosni i Hercegovini pamti svoje žrtve i suočava se s počiniocima. Nije bilo važno samo usmjeriti se na ratne zločine s najvećim brojem žrtava, već i ispitati kako različite etničke grupe postupaju s ratnim zločinima koje su počinile različite vojske.
Izvještaj se fokusira na sljedećih pet događaja: etničko čišćenje u Prijedoru, masakr u Ahmićima, ubistva na Kazanima, masakr na Markalama i genocid u Srebrenici. S obzirom na to da je tih pet ratnih zločina oblikovalo javni diskurs u Bosni i Hercegovini od kraja rata, to će značajno kontekstualizirati stanje stvari u pogledu politike sjećanja u Bosni i Hercegovini danas.
Metodologija korištena u ovom istraživanju uključuje sekundarno istraživanje, analizu medija i analizu sadržaja govora tokom komemorativnih događaja u posljednjem desetljeću. Sekundarno istraživanje predstavlja primarnu metodu prikupljanja podataka, uključujući iscrpno ispitivanje postojeće akademske literature, sudskih izvještaja, službenih dokumenata i drugog relevantnog materijala vezanog za politiku sjećanja u Bosni i Hercegovini. Ova metodološka komponenta služi kao temelj za razumijevanje historijskog konteksta, ključnih događaja i postojećih akademskih debata povodom pet odabranih zločina.
Da bi se dopunili nalazi sekundarnog istraživanja i stekao uvid u suvremene komemorativne prakse, provedena je analiza online medijskih izvještaja. Sakupljen je i pregledan širok raspon medijskih članaka objavljenih na uglednim i kredibilnim online izvorima na bosanskom, srpskom, hrvatskom, crnogorskom ili engleskom jeziku kako bi se identificirali obrasci i trendovi u tome kako su ti događaji prikazani i komemorirani u javnom prostoru. Analiza medija također omogućava istraživanje načina na koji su različiti politički i društveni akteri oblikovali narative oko određenog događaja u posljednjih deset godina.
Dodatno, provedena je analiza sadržaja govora i obraćanja tokom komemoracija kako bi se zabilježila svjedočanstva iz prve ruke i perspektive preživjelih, članova porodica žrtava, lokalnih funkcionera i stranih diplomata. U slučajevima kada takvi transkripti nisu bili dostupni, kao komplementarni resurs korištena su javna saopštenja nevladinih organizacija.
Kombiniranjem te tri metode, ovo istraživanje osigurava multidimenzionalno istraživanje politike sjećanja uočljive u Bosni i Hercegovini između 2013. i 2023. godine. Integracija sekundarnog istraživanja, analize medija i analize sadržaja govora omogućava sveobuhvatno ispitivanje historijske pozadine, suvremenih komemorativnih praksi i sociopolitičkih implikacija oko pet odabranih događaja, omogućujući nijansiranu i naučno utemeljenu analizu.
Naslijeđe rata u Bosni i Hercegovini trajno je utjecalo na kolektivno sjećanje Bošnjaka, Srba i Hrvata, triju etničkih grupa koje predstavljaju često različite i konfliktne narative o ratnim događajima.
Usljed toga, komemorativne prakse se znatno razlikuju od zajednice do zajednice. S narativima koji sežu od odavanja počasti žrtvama ratnih zločina do slavljenja ratnih zločinaca, politika sjećanja u Bosni i Hercegovini ostaje dinamično i osporavano područje koje nije uspjelo pružiti bosanskom društvu prijeko potreban poticaj ka pomirenju.
Međutim, jedan od najsvjetlijih izuzetaka u ovom kontekstu su nevladine organizacije koje nastavljaju da vrše pritisak na donosioce odluka, zahtijevajući od njih da odaju počast žrtvama kako dolikuje i nudeći siguran prostor za preživjele. S obzirom na trenutni kontekst, jasno je da je borba za uspostavljanje ujedinjenog i inkluzivnog sjećanja značajan izazov ne samo za one koji su prošli kroz rat već, što je još važnije, za mladu generaciju rođenu za vrijeme i nakon rata.
Etničko čišćenje u Prijedoru
Prema popisu iz 1991. godine, opština Prijedor imala je 112.470 stanovnika, od kojih su 44% činili Bošnjaci (Muslimani), 42,5% Srbi, 5,5% Hrvati, 5,7% Jugoslaveni i 2,2% pripadnici nacionalnih manjina kao što su Ukrajinci, Rusi i Italijani.[7] Tri decenije kasnije, Prijedor je poznat kao područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini.[8] To je također grad s drugom najvišom stopom civilnih žrtava tokom rata u Bosni, odmah nakon Srebrenice.
U maju i junu 1992. godine, srpski zvaničnici su koristili Radio Prijedor kao platformu da stanovnicima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su živjeli u etnički mješovitim područjima narede da svoje domove, u znak predaje, označe bijelim čaršavom.[10] Bošnjacima i Hrvatima naređeno je da nose bijele trake oko ruke kako bi se identifikovali.
U Prijedoru su ubijene ukupno 3.173 osobe, među njima 256 žena i 102 djece.[12] Do danas se stotine žrtava i dalje smatraju nestalim. Posmrtni ostaci ubijenih u Prijedoru pronađeni su na gotovo 500 različitih lokacija, uključujući 79 masovnih grobnica rasprostranjenih na teritoriji deset opština u tri države.
U januaru 1992. godine, Skupština opštine Prijedor i opštinski odbori Srpske demokratske stranke (SDS) proglasili su Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Milomir Stakić, koji je pred MKSJ osuđen po komandnoj odgovornosti, izabran je za predsjednika te skupštine. Uspostavljanje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje se dogodila većina – ali ne svi – ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom, bilo je tajna sve do 6. augusta 1992. godine, kada su britanski novinari iz ITN-a i Guardiana dobili pristup da istraže navode o kršenjima ljudskih prava na području Prijedora. Duško Tadić, ratni lider SDS-a u Prijedoru, bio je prva osoba koju je MKSJ proglasio krivom za okrutno postupanje i nehumana djela prema zaštićenim osobama, te ga osudio na 20 godina zatvora. Čuvari logora Omarska, Miroslav Kvočka, Mlađo Radić, Milojica Kos, Dragoljub Prcać i Zoran Žigić, također su osuđeni za zločine počinjene u tim logorima.
Dušan Sikirica, Damir Došen i Dragan Kolundžija su sklopili sporazum o priznanju krivice, priznajući dokaze da su zatvorenici bili izloženi nehumanim uvjetima u logoru Keraterm. Predrag Banović, bivši stražar u tom logoru, priznao je sudjelovanje u pet ubistava, premlaćivanje 27 zatvorenika i pucanje u dvojicu drugih. Osuđen je na osam godina zatvora.
Darko Mrđa, pripadnik interventnog voda prijedorske policije, priznao je učešće u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama, 21. avgusta 1992. godine. Osim 12 muškaraca koji su preživjeli pokolj, svi muškarci su poubijani. MKSJ ga je osudio na 17 godina zatvora 2001. godine, a Sud Bosne i Hercegovine osudio je još deset bivših policajaca, bosanskih Srba, zbog sudjelovanja u ovom zločinu.
Tri decenije nakon završetka rata, neke grupe i pojedinci, uključujući lokalne srpske političke predstavnike, negiraju i umanjuju ratne zločine. Oni propagiraju alternativne narative koji nastoje da prebace krivicu na Bošnjake ili Hrvate. S druge strane, razne međunarodne organizacije, organizacije za ljudska prava, brojni akteri civilnog društva i određene političke stranke priznaju što se dogodilo u Prijedoru i odaju počast žrtvama. Iako lokalne vlasti i dalje odbijaju da preživjelima i porodicama žrtava dopuste da podignu spomenik koji odaje počast djeci ubijenoj od strane snaga bosanskih Srba, svake godine se u Prijedoru održavaju komemorativni događaji.
Od 2012. godine, aktivisti za ljudska prava odaju počast žrtvama etničkog čišćenja komemoracijom poznatom kao „Dan bijelih traka“. Simbolika bijele trake proizlazi iz naređenja vlasti bosanskih Srba nesrpskim civilima da ne napuštaju svoje domove bez bijele trake oko ruke koja služi za identifikaciju. Svake godine, 31. maja, inicijativa „Jer me se tiče“ organizuje centralnu komemoraciju Dana bijelih traka u Prijedoru. Tog dana, ljudi u Prijedoru, Bosni i Hercegovini i širom svijeta podstiču se da nose bijele trake kako bi istakli opasnost diskriminacije i izrazili solidarnost sa žrtvama kršenja ljudskih prava i ratnih zločina počinjenih u Prijedoru.
Zabrana Dana bijelih traka
Prvih nekoliko komemoracija bilo je zabranjeno od strane lokalnih vlasti, što nije spriječilo aktiviste civilnog društva i obične građane iz Prijedora i drugih gradova BiH da se sjećaju žrtava u Prijedoru. Policija je 2012. godine zabranila „Dan bijelih traka“ u Prijedoru tvrdeći da bi takva komemoracija mogla „izazvati nasilje zbog različitih nacionalnih osjećanja u lokalnoj zajednici“.[13] Međutim, organizatori su pozvali građane Prijedora da nose bijele trake i izvjese bijele plahte na svojim kućama u znak sjećanja na ubijene.
Sljedeće godine je službena komemoracija također bila zabranjena, ali stotine građana, uključujući preživjele i aktiviste za ljudska prava iz Prijedora i drugih gradova BiH, okupile su se u gradu. Fikret Alić, zatočenik logora Trnopolje koji se pojavio na naslovnici časopisa Time[14] 1992. godine, prisustvovao je komemoraciji 2013. godine u Prijedoru. Zabrinut zbog onoga što budućnost nosi, zazvao je sjećanja koja ga i dalje progone:
„Svaki tren u Keratermu što sam preživio, ovdje u Trnopolju, to je ostala meni noćna mora. Bukvalno ne mogu se pomiriti sa tim da su to mogli uraditi ljudi. I dalje smo u strahu, živimo kao da će ponovo doći taj prokleti rat i da ćemo ponovo bježati odavde. Pa što smo se vraćali i što obećavamo jedni drugima bolji život ako nije tako?“[15]
Mejra Dautović izgubila je dvoje djece 1992. godine. Njen sin Edin ubijen je u logoru Omarska, a kći Edna deportovana je u autobusu punom zatočenika u julu 1992. godine i kasnije ekshumirana iz jame Lisac u Donjem Duboviku. Sjetila se dana kada je bila prisiljena hodati s bijelom trakom, izražavajući nadu da mladi ljudi neće morati proći kroz ono što je ona morala preživjeti:
„To nikad čovjek ne može zaboraviti. Morao si staviti bijelu traku kad izlaziš napolje, a bijelu zastavu na kuću. Živim za onu budućnost naraštaja u kojoj se prošlost moje djece nikada više neće ponoviti. Šta bih poručila mladima? Da ne zaborave, ali da ne mrze.“[16]
Većina ljudi koji su se okupili u centru Prijedora 2013. godine bili su mladi aktivisti za ljudska prava, mnogi od njih stigli su autobusima iz drugih gradova BiH. Marko Šormaz iz Gradiške podijelio je svoj optimizam i veliku nadu dok je hodao ulicama Prijedora sa svojim vršnjacima:
„Povod za moj dolazak ovdje su moja lična uvjerenja jer smatram da su ljudske žrtve jednostavno ljudske žrtve, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ovo je bila jedna od rijetkih prilika da odamo počast žrtvama Prijedora. Pozdravljam ovaj čin i za mene to znači da ipak postoji mali tračak svijesti kod ljudi.“[17]
Upitan o događaju u Prijedoru, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić javno je nazvao okupljanje „slavljem“ i „gej paradom“.[18] Helsinški odbor za ljudska prava u Republici Srpskoj odmah je pozvao Pavića da se izvini preživjelima i porodicama žrtava.[19] Mnogi aktivisti reagovali su na Pavićeve riječi, uključujući građanina Prijedora Refika Hodžića, koji je rekao da je gradonačelnikova uvreda porodica žrtava i preživjelih u Prijedoru „degutantna, ali nije neočekivana“:
„Ove skandalozne uvrede samo potvrđuju da on ne smatra sve građane Prijedora jednakim, čak ni u smrti, osim kada mu trebaju njihovi glasovi i novac dijaspore. Stidim se što moj grad ima takvog gradonačelnika.
Još jedan građanin Prijedora, aktivist Emir Hodžić, jedan od pokretača inicijative „Jer me se tiče“, rekao je da su vlasti namjerno ciljale aktiviste:
„Vlasti Prijedora, gradonačelnik, jednostavno su ljudi koji nisu spremni promijeniti svoju politiku i [umjesto toga] vide aktiviste iz Prijedora i drugih gradova kao provokatore, bošnjačke ekstremiste itd. Činjenica je da većina naših aktivista uopšte nisu Bošnjaci. Ali vlasti imaju odgovor i na to. Kažu: ’To nisu pravi Srbi. To su izdajnici.’ Uvijek se svodi na to.
U narednim godinama, preživjeli, porodice žrtava i brojni aktivisti za ljudska prava uputili su svoje zahtjeve gradonačelniku i lokalnoj skupštini grada, pozivajući ih da podignu spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Godine 2014, oko 500 ljudi učestvovalo je u komemoraciji hodom kroz centar grada i polaganjem 102 cvijeta na centralnom trgu, što je simboliziralo 102 ubijena djeteta. Fikret Bačić, otac dvoje ubijene djece, obratio se prisutnima, tražeći podršku za inicijativu roditelja za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora:
„Obraćam vam se i u ime moje kćerke Nermine i mog sina Nermina, koji su imali sedam i četrnaest godina kad su ubijeni pred našom kućom u Zecovima. Obraćam vam se u ime sjećanja na njih, u ime njihovih sjena i našega dostojanstva. Dragi moji Prijedorčani, mi ne pozivamo na mržnju, mi ne tražimo osvetu, mi ne tražimo ništa osim priznanja, pravde i istine. Pomozite nam svojim potpisom, da natjeramo Skupštinu grada da odluči o izgradnji spomenika našoj djeci. Za to nam treba hiljadu vaših potpisa. A oni neka se zapitaju da li žele ući u istoriju Prijedora kao ljudi koji su omogućili javno sjećanje na najnevinije žrtve, ili kao oni koji su zabranili sjećanje na njih i tako ih još jednom ubili.“[22]
U 2015. i 2016. godini, aktivisti su iznijeli identične zahtjeve kao i prethodnih godina. Ključni zahtjev i dalje se ticao podizanja centralnog spomenika u čast stotinu dvoje ubijene djece u Prijedoru. Iako su hiljade potpisa prikupljene peticijama koje su dostavljene lokalnim vlastima, skupština grada nikada nije reagovala na to. Aktivistkinja inicijative „Jer me se tiče“ Dražena Lepir rekla je da organizacije za ljudska prava neće odustati od svojih zahtjeva:
„Zadnje dvije godine mi se borimo za spomenik ubijena 102 djeteta. Ove godine simbolično ćemo napraviti spomenik i pokazati vlastima da je to jedna lekcija iz humanosti i da pružimo ovim činom nadu roditeljima ubijene djece koji i danas traže njihove posmrtne ostatke.“[23]
U Banjoj Luci, aktivisti su iskoristili već postojeći spomenik iz Drugog svjetskog rata, koji komemorira partizane ubijene u borbi protiv nacističkih saveznika, da bi okačili bijelu plahtu s imenima 102 djeteta ubijena u Prijedoru.[24] Tokom komemoracije 2016. godine u Prijedoru, preživjeli iz logora Trnopolje Sudbin Musić izrazio je zabrinutost da komemoracija žrtvama Prijedora postaje još jedna inicijativa kojom se malo postiže:
„Iako se Dan bijelih traka obilježava godinama, ne mijenja se ništa, povratnicima je sve teže i ja ne vidim da to vodi igdje osim na početak, a to je kultivisanje tuge i traume bez efekata na našu stvarnost i realnost. Ja se upravo bojim da bijela traka ne postane neki Facebook event ili nešto slično. Jer prošle godine smo imali najmanje Prijedorčana na ovom obilježavanju.“
Peti Dan bijelih traka obilježen je u centru Prijedora, gdje su učesnici prošli glavnom ulicom, održali komemorativni skup i položili 102 ruže u znak sjećanja na ubijenu djecu. Baš te godine, 2017, Kozarski vjesnik, medij koji se u ratu koristio kao dio srpske propagandne mašinerije, odlučio je objaviti osmrtnicu u znak sjećanja na ubijenu djecu. Za neke aktiviste, na primjer za Gorana Zorića iz inicijative „Jer me se tiče“, taj potez se može smatrati napretkom jer je urednički tim tog medija odbijao učiniti nešto slično prethodnih godina.[26] Sudbin Musić smatra da su ti koraci premali i nedovoljno značajni, ističući koliko je teško živjeti na mjestu gdje su počinjeni takvi zločini bez imalo volje lokalnih vlasti da pokažu empatiju prema ubijenoj djeci Prijedora.
„Sama činjenica da lokalna vlast ne pokazuje empatiju prema smrti jednog djeteta… je zastrašujuća, poražavajuća. To je jedna prava slika Prijedora danas. Ako vi [Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj] godinama pružate ruku pomirenja, ako ste vi tolike godine uložili novce i u ekonomiju manjeg bh. entiteta (Republika Srpska), kroz izgradnju i obnovu kuća, ako vi imate grad sa više od 3.000 ubijenih nesrpskih žrtava, bez ijednog osvetničkog gesta, bez ijednog incidenta imate jednu takvu situaciju… zaista je brutalno i moram reći da je sve teže i sve bolnije nositi se sa svakodnevnicom u Prijedoru.“[27]
Pandemija COVID-19 znatno je uticala na komemoracije održane 2020. i 2021. godine. U Danu bijelih traka 2020. godine u Prijedoru učestvovalo je samo 50 ljudi, i to uz sve mere zaštite. Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Prijedora Fikret Bačić rekao je da lokalne vlasti sada razmatraju lokaciju gdje će podići spomenik u čast stotinu dvoje djece ubijene u Prijedoru za vrijeme rata. Edin Ramulić, preživjeli iz logora Trnopolje i aktivista inicijative „Jer me se tiče“, kazao je da lokalne vlasti razmatraju sedam potencijalnih lokacija za podizanje spomenika:
„Naše zalaganje za jednakost i pravo svih žrtava na dostojanstvo i sjećanje napokon je dalo rezultat. Predstavnici lokalne vlasti su prihvatili zahtjev roditelja ubijene djece i na redu je odabir lokacije i idejnog rješenja za budući spomenik. To je početak ostvarenja jednog od prvih ciljeva koji smo pred sebe postavili.“[28]
Kao i prethodnih godina, cvjetovi s imenima 102 ubijena prijedorska djeteta postavljeni su ukrug na glavnom trgu, koji je jedna od sedam predloženih lokacija za budući spomenik ubijenoj djeci Prijedora. Godine 2021., policija je dopustila aktivistima da organizuju komemorativnu šetnju u centru grada, ali je sljedeće godine ta odluka poništena i objavljena tek dan uoči komemoracije. Umjesto dozvole za komemorativnu šetnju kroz Prijedor, lokalne vlasti dozvolile su samo jednosatno okupljanje na trgu. Međutim, brojni aktivisti su prošetali do lokacije i položili 102 cvijeta na centralnom trgu. Edin Ramulić, aktivista inicijative „Jer me se tiče“, koji je također jedan od organizatora događaja, kaže da je takvo ponašanje vlasti neprihvatljivo i da je to samo nastavak onoga što je počelo 1992. godine:
„Policija i dalje u svojim redovima nije utvrdila odgovornost onih koji su činili zločine. I to je razlog zašto su oni zainteresovani da se ovo sjećanje na civilne žrtve Prijedora zatire i na ove načine.“[29]
Za razliku od prethodnih godina, komemoraciji 2022. godine u Prijedoru prisustvovao je premijer Federacije Bosne i Hercegovine Fadil Novalić, zvaničnik SDA, najveće i najuticajnije bošnjačke partije. Već po njegovom dolasku, neki učesnici su protestovali zbog politizacije događaja. Podržan od nekoliko učesnika komemoracije, Edin Ramulić iz inicijative „Jer me se tiče“ odbio je dati dozvolu Novaliću da govori na komemoraciji, tražeći od njega da se suzdrži od izjava za medije na gradskom trgu, te je stoga Novalić napustio komemoraciju.[30] Na internetu su zvaničnici i članovi SDA, koji nisu mogli prihvatiti da na Danu bijelih traka u Prijedoru ne govore političari, napali Ramulića. On je kasnije u jednom intervjuu rekao da je već bio na meti ne samo bošnjačkih članova SDA već i srpske nacionalističke propagande:
„Za jedan nacionalizam sam bošnjački ekstremista, a za drugi velikosrpski redar. Meni ta pozicija odgovara sve dok sam podjednako udaljen od oba ta nacionalizma koja razaraju moju zemlju.
Najskorija komemoracija održana je 31. maja 2023. godine u Prijedoru, a prisustvovale su joj stotine ljudi uprkos jakoj kiši. Polaganjem ukrug 102 bijele ruže, koje predstavljaju čistotu, nevinost i skromnost, pri čemu svaka nosi po jedno ime ubijenog djeteta iz Prijedora, roditelji ubijene djece i aktivisti za ljudska prava obilježili su Dan bijelih traka u centru grada. Devet godina pošto je inicijativa za podizanje spomenika u čast 102 djeteta ubijena tokom rata upućena lokalnim vlastima Prijedora, dugo traženi spomenik još nije podignut. Umjesto toga, gradonačelnik Prijedora nastavlja izbjegavati izgradnju spomenika, što je potaknulo aktiviste predvođene Edinom Ramulićem da obustave svaki dijalog s gradonačelnikom Prijedora Slobodanom Javorom:
„Do sada smo ostvarili neki napredak, sada je to zaustavljeno. Ali pozitivno je da se nijedan političar iz Prijedora nije izjasnio da je protiv. Smatramo da je inicijativa ipak moguća i da će spomenik biti izgrađen, već da samo kupuju vrijeme.“[32]
Sporenja o etničkom čišćenju i poslije trideset godina
Politika sjećanja na etničko čišćenje u Prijedoru ostaje predmet spora više od trideset godina po završetku rata. Lokalna politička elita, predvođena donosiocima odluka iz redova bosanskih Srba, aktivno poriče ratne zločine počinjene nad nesrbima u Prijedoru. Pored donosilaca odluka, i njihovi birači i pristalice i dalje odbijaju da njeguju sjećanje na hiljade nevinih Bošnjaka i Hrvata, uključujući više od 100 djece, ubijenih u etničkom čišćenju u Prijedoru. Međutim, porodice žrtava, preživjeli i organizacije civilnog društva svake se godine okupljaju kako bi se sjećali nevinih žrtava. Tokom posljednjih deset godina, policija u Prijedoru u nekoliko navrata je preživjelima i njihovim porodicama, kao i organizacijama civilnog društva, zabranila da se povodom komemoracije žrtvama okupe u centru grada. Međutim, važno je napomenuti da još uvijek postoji prostor za razvoj politike sjećanja, posebno ako lokalni političari dozvole da se podigne spomenik u znak sjećanja na stotinu dvoje djece, što su do danas odbijali učiniti.
Masakr u Ahmićima
Masakr u Ahmićima je najveći ratni zločin koji su hrvatske snage počinile nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ukupno 116 bošnjačkih civila, uključujući 11 djece i 32 žene, ubijeno je od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i pripadnika „Jokera“, antiterorističkog voda u sastavu 4. bojne vojne policije HVO. Najmlađa žrtva bio je troipomjesečni Sead Ahmić, a najstarija – osamdesetjednogodišnja Fatima Harčević.
U poslijeratnom periodu, politika sjećanja na žrtve ubijene u Ahmićima krenula je u dva pravca, pri čemu je jedan blok pokušavao umanjiti, negirati, a u posljednjim godinama i glorificirati zločin počinjen u centralnoj Bosni. U nastojanju da promovišu svoju političku i nacionalističku agendu, brojni hrvatski nacionalisti, uključujući čelnike vodeće hrvatske nacionalističke stranke, Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), angažirali su se u opravdavanju uloge hrvatskih snaga u tom ratnom zločinu. Najviši državni zvaničnici iz susjedne Hrvatske dolazili su u Ahmiće kako bi odali počast žrtvama tog ratnog zločina kada je politički rizik bio minimalan i kada su političke okolnosti to dozvoljavale. Istovremeno, vodeći hrvatski zvaničnici iz BiH nikada nisu bili u zvaničnoj posjeti Ahmićima. Umjesto toga, neki od njih su odavali počast ratnim zločincima odgovornim za taj zločin. Kao što će ovo poglavlje pokazati, politika sjećanja vezana za masakr u Ahmićima često je bila predmet političkog manevrisanja, ali ipak je, tokom proteklih desetljeća, taj zločin vidljivo obilježavan od strane vjerskih predstavnika, političkih aktera i aktivista civilnog društva.
Komemoracija žrtvama Ahmića tradicionalno se održava svake godine 16. aprila. Do 2010. godine, nijedan zvaničnik iz Hrvatske nije prisustvovao komemoraciji. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović posjetio je Ahmiće u aprilu 2010. godine i položio cvijeće na spomenik podignut ispred džamije u selu, koja je uništena tokom napada HVO-a i obnovljena nakon rata. On je bio prvi visoki zvaničnik iz Hrvatske koji je posjetio selo i odao počast žrtvama masakra.
U pratnji vjerskih poglavara bosanskih katolika i muslimana, kardinala Vinka Puljića i reis-ul-uleme Mustafe Cerića, Josipović se sastao s nekima od preživjelih iz masakra u Ahmićima, koji su izrazili zahvalnost za posjetu. Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja „16. april“, zahvalio je hrvatskom predsjedniku na posjeti Ahmićima:
„Bilo kakvo izvinjenje u Ahmićima ne može vratiti naše žrtve, ali sama vaša posjeta, mi je doživljavamo jednim vidom izvinjenja i željom da se nikada i nikome ovakvo zlo koje se desilo u Ahmićima ne ponovi.“
Dan ranije u Sarajevu, Ivo Josipović je izrazio svoje žaljenje žrtvama rata u govoru održanom u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Obraćajući se zastupnicima oba doma državnog parlamenta, Josipović je rekao da mu je žao zbog uloge Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, koja je, prema njegovim riječima, doprinijela etničkoj fragmentaciji i političkoj blokadi Bosne i Hercegovine.
„Politike devedesetih… koje su vjerovale da je podjela Bosne i Hercegovine jedino rješenje za zemlju, posijale su sjeme nesreće i u Bosni i u našim zemljama. Duboko mi je žao što je i Republika Hrvatska doprinijela ovoj katastrofi i podjelama koje nas i dalje muče. (…) Došlo je novo doba koje zahtijeva novu politiku.“[34]
Iako su neki mediji interpretirali njegov govor kao ispriku[35], Josipović je rekao da se nije ispričao, već izrazio žaljenje za ono što se dogodilo tokom rata u Bosni i Hercegovini.[36] Mada nije bila zamišljena kao isprika, Josipovićeva posjeta pozdravljena je od strane bosanskohercegovačkih zastupnika, a međunarodni akteri u zemlji opisali su je kao pozitivnu. Međutim, Hrvatska demokratska zajednica u Hrvatskoj (HDZ) izrazila je žaljenje zbog toga što se hrvatski predsjednik „ponašao suprotno Ustavu“ i nije se konsultirao s vladom i premijerkom Jadrankom Kosor o sadržaju govora koji je održao u Parlamentu Bosne i Hercegovine.[37]
Proći će osam godina dok drugi visoki zvaničnik iz Hrvatske ne posjeti Ahmiće i ne oda počast žrtvama masakra. U narednim godinama, komemoracija za žrtve masakra u Ahmićima održavala se uglavnom s političarima iz Bosne i Hercegovine koji su prisustvovali događaju s muslimanskim vjerskim vođama i predstavnicima stranih ambasada i međunarodnih organizacija sa sjedištem u Sarajevu.
Dvadeseta godišnjica masakra obilježena je 16. aprila 2013. godine, uz prisustvo preživjelih, porodica žrtava i brojnih gostiju koji su se okupili u Ahmićima. Bošnjački član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović i sin jedne od žrtava ubijenih u Ahmićima Zaim Ahmić zajedno su otkrili spomenik u čast žrtvama. Tokom komemoracije, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, kao i dva potpredsjednika, Mirsad Kebo i Svetozar Pudarić, položili su cvijeće na spomenik. U svom govoru, Bakir Izetbegović je rekao da žrtve Ahmića nikada neće biti zaboravljene:
„Naše ubijene sestre, majke, kćerke, djedovi, braća i očevi, nevino ubijeni dječaci, i najmlađa žrtva, tromjesečno dijete u kolijevci, danas su u našim mislima i molitvama, a naše najdublje saosjećanje je sa njihovim najbližima, njihovim porodicama, susjedima i prijateljima. Naša istina je uklesana krvlju nevinih, i ona je trajna i neuništiva, kao i naša stoljetna Bosna i Hercegovina. Bez obzira koliko se njeni neprijatelji trude da je unište.“
Tokom komemoracije, Habiba Pjanić, svjedokinja pred MKSJ i majka dvadesetdvogodišnjeg Muamera Pjanića, kojeg su vojnici HVO-a ubili pred njenim očima, podijelila je svoja sjećanja na ono što se dogodilo prije tačno 20 godina, 16. aprila 1993. godine:
„Pripadnici HVO-a su opkolili našu kuću. (…) Bila sam na balkonu i vojnici HVO-a su me provocirali da skočim. Nisam htjela, jer sam znala da će me sigurno ubiti. Onda su izveli mog sina Muamera. Oborili su ga na koljena i pucali u njega pred mojim očima. Sjećam se kako su mu stavili oružje iznad desnog oka i onda sam vidjela krv svuda. (…) Onda su odveli mog drugog sina. Tada je imao samo 13 godina, bio je samo dječak. Srećom, uspio je pobjeći. Međutim, nisam ga vidjela devet dana nakon toga. Nisam znala da li je živ. On je jedini sin koji mi je ostao.“
Sljedeće godine, komemoracija je ponovo održana i brojni politički predstavnici i mještani prisustvovali su događaju. I predsjednik i potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine izrazili su saučešće, naglašavajući da se užas Ahmića više nikada ne smije dogoditi.
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Svetozar Pudarić naglasio je da je došao u Ahmiće „da se sjeti onih koji su ubijeni na svom pragu i odvedeni od svojih porodica dok su pokušavali preživjeti i živjeti običan život u vrijeme zla“:
„Danas odajemo počast žrtvama tog zla koje je oživjelo, koje se probudilo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Kažu da ratovi izvuku najbolje i najgore u ljudima. Danas se sjećamo posljedica najgoreg što su ta vremena izvukla iz ljudi. Podsjećaju nas da nećemo dozvoliti da se to ponovi.“[40]
Do komemoracije 2014. godine, ukupno je identificirano i sahranjeno ili čeka sahranu 86 osoba, dok se 30 osoba smatralo nestalima. Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja „16. april“, pozvao je svoje susjede u Ahmićima da podijele lokacije grobnih mjesta nestalih žrtava, kako bi oni mogli pronaći spokoj:
„Javno pozivam naše komšije Hrvate, ako nemaju snage i volje da kažu ko je ubio naše najmilije, neka nam barem kažu gdje su ukopani kako bismo ih dostojanstveno ukopali. Mi znamo da oni čuvaju tajnu i kriju istinu, pa ih s pravom pitamo da li ih nakon 21 godine grize savjest, kakvi su to vjernici, zašto ne kažu gdje su naši najmiliji ukopani? Neka olakšaju i nama i sebi.“
Manje od dva mjeseca kasnije, početkom juna 2014. godine, dok su porodice žrtava još uvijek tražile ostatke svojih najmilijih, Dario Kordić, koji je pred MKSJ osuđen na 25 godina zatvora zbog svoje uloge u masakru u Ahmićima, oslobođen je nakon što je odslužio dvije trećine, ili 17 godina, svoje kazne za ratne zločine.
Preživjeli masakra i porodice žrtava posebno su povrijeđeni i razočarani ranim puštanjem Darija Kordića iz zatvora i načinom na koji je dočekan u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja „16. april“, koji je preživio masakr, objavio je otvoreno pismo Kordiću u kojem se „izvinjava“ što je ostao živ:
„Izvinjavam ti se što sam ostao živ, a valjda nisam trebao, po tvojim uzusima. Primi moju ispriku što nisam ubijen tog 16. aprila 1993. godine u Ahmićima jer da sam ubijen tada onda ti ovo ne bih pisao. Oprosti svim mojim Ahmićanima koji su preživjeli tvoj pokolj, a po tebi nisu trebali. Izvini što su te rastezali po haaškom sudu, što su te razvlačili i na kraju osudili. Oprosti zbog toga! Ti znaš da si nevin i niko drugi ne mora u to vjerovati.“[42]
Šestog juna 2014. godine, Kordića je na aerodromu u Zagrebu dočekalo oko 200 ljudi. Među njima su bili obični ljudi, nekadašnji političari, kao i nekoliko katoličkih svećenika, uključujući Vladu Košića, prvog biskupa Sisačke biskupije. Košić je predvodio molitvu za Kordića kada je ratni zločinac stigao na dolazni terminal zagrebačkog aerodroma.[43]
To je odjeknulo i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, s tim što je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini uputila protestnu notu Ambasadi Vatikana u Bosni i Hercegovini izražavajući svoju „zapanjenost“ postupcima visokih dužnosnika Katoličke crkve i tražeći objašnjenje od Svete stolice.[44] Međutim, bila je to samo uvertira u ono što će uslijediti.
Nekoliko dana nakon dobrodošlice na zagrebačkom aerodromu, grupa od 116 aktivista civilnog društva organizovala je protest ispred zagrebačke katedrale držeći transparente s imenima 116 bošnjačkih žrtava ubijenih u Ahmićima. Eugen Jakovčić, jedan od demonstranata, koji je predstavljao Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću, rekao je da je došao ispred katedrale kako bi protestovao protiv uloge Katoličke crkve u slavljenju Darija Kordića i također se sjetio nevinih žrtava Ahmića, zanemarenih od strane crkvenih dužnosnika:
„Osuđeni ratni zločinac dočekan je po nama potpuno neprimjereno – sa ovacijama, povicima da je vitez i da je moralna vertikala, a ono što je zapravo bilo najproblematičnije je prisutnost određenog broja katoličkih svećenika, i tu prije svega mislimo na sisačkog biskupa Vladu Košića, koji je ujedno poveo i molitvu za Darija Kordića, a da pritom nitko – ni Dario Kordić, ni biskup – nisu spomenuli ili se pomolili za žrtve zločina u Ahmićima.“[45]
Nakon protesta, više od 50 intelektualaca i aktivista iz Hrvatske napisalo je otvoreno pismo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK), biskupskoj konferenciji Katoličke crkve u Hrvatskoj. Supotpisnici su upozorili Biskupsku konferenciju da, budući da njeni biskupi uspoređuju Darija Kordića, osuđenog ratnog zločinca, sa Isusom Kristom, Katolička crkva u Hrvatskoj „ima razloga da brine za svoju budućnost“:
„Od HBK tražimo da se Crkva u Hrvatskoj vrati s puta nacionalističke ostrašćenosti i isključivosti na put kršćanske tolerancije i skromnosti, ekumenizma i dijaloga. Smatramo da bi to bilo važno i za Hrvatsku i za Katoličku crkvu. Tražimo i da se zabrinutost prenese i papi Franji, čija skromnost, dobronamjernost i mudrost budi nadu kod svih ljudi dobre volje.“
Međutim, ni otvorena pisma ni protest ispred zagrebačke katedrale nisu spriječili Darija Kordića da nastavi svoju turneju. Dvadeset drugog juna 2014. godine, Kordić je stigao u Busovaču, ovog puta dočekan od hiljada ljudi. Među njima je bilo i vodstvo HDZ BiH, čiji su se članovi fotografisali s Kordićem.[47] Prisustvo Dragana Čovića, predsjedavajućeg Doma naroda Bosne i Hercegovine, Borjane Krišto, delegatkinje Doma naroda Bosne i Hercegovine, Marinka Čavare, zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH i predsjednika kluba HDZ-a u Parlamentu, kao i drugih zvaničnika HDZ BiH u Busovači, izazvalo je oštre reakcije i osude kako političkih stranaka tako i civilnog društva u Bosni i Hercegovini.
U javnom saopštenju koje je HDZ izdao na dan dolaska Kordića u Busovaču navedeno je da se delegacija HDZ BiH prvo srela s njim u župnom uredu u Busovači. Zatim su se pridružili Kordiću na svetoj misi u mjesnoj crkvi i konačno učestvovali u paradi u Kordićevu čast na ulicama Busovače. U saopštenju za medije, HDZ je tvrdio da Kordić nije odgovoran za svoje zločine u Ahmićima. Dapače, opisan je kao „heroj“:
„Hrvati BiH presudu Kordiću smatraju političkom i nepravednom. Darija Kordića dočekali su kao heroja koji u 17 godina nije pokleknuo niti je pristao svojim iskazom teretiti hrvatski i vojni i politički vrh na čelu s bivšim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom. Sam Kordić okupljenima na njegovu dočeku potvrdio je da se iz zatvora vraća kao novi čovjek, čovjek osnažen vjerom.“
Reagujući na doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića od strane zvaničnika HDZ-a u Busovači, 28 organizacija civilnog društva izrazilo je protest protiv javnog dočeka i proslave puštanja Darija Kordića na slobodu. Nevladine organizacije su naglasile da građani Bosne i Hercegovine ne zaslužuju da ih u njihovim najvišim institucijama predstavljaju ljudi koji slave ratne zločince i pozvale Ured visokog predstavnika da ukloni političare HDZ-a sa funkcija:
„Pozivamo Dragana Čovića, Borjanu Krišto i Marinka Čavaru da podnesu ostavke sa pozicija u Domu naroda Bosne i Hercegovine i Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, i da se izvine narodu Bosne i Hercegovine zbog svojih postupaka. Ako se to ne dogodi, pozivamo Ured visokog predstavnika da ukloni Dragana Čovića, Borjanu Krišto i Marinka Čavaru sa funkcija koje obavljaju i time pošalje jasnu poruku da nosioci javnih funkcija koji podržavaju osuđene ratne zločince nisu i ne mogu biti sposobni donositi odluke o sadašnjosti i budućnosti ove zemlje i njenih građana.“
Anes Makul, potpisnik iz nevladine organizacije ACIPS, rekao je da su postupci rukovodstva HDZ-a neprihvatljivi:
„Nedopustivo je da jedna stranka, koja se makar deklarativno zalaže za bolje odnose i demokratsko društvo, organizuje doček za osuđenog ratnog zločinca, a samim tim i svojim izjavama dovodi u pitanje pravosnažnu sudsku presudu. Na taj način HDZ omalovažava 116 žrtava u Ahmićima.“
Međutim, zvaničnici HDZ-a nisu se izvinili, a nisu ni smijenjeni. Umjesto toga, slavljenje Darija Kordića i iskazivanje počasti nastavili su se i u narednim godinama i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. To je izazvalo napetost u odnosima Bošnjaka i Hrvata, posebno u danima komemoracije masakra u Ahmićima, ali i u drugim oblastima političkog života do današnjeg dana.
Komemoraciji 2015. godine u Ahmićima prisustvovali su preživjeli, porodice žrtava i lokalni političari, a uz njih i nekoliko političara na entitetskom nivou. Načelnik Općine Vitez Advan Akeljić rekao je da je komemoracija žrtvama masakra u Ahmićima prilika za pomirenje:
„Ovo predstavlja tužno sjećanje na zločin u Ahmićima, a danas je prilika da nakon 22 godine imamo i svečanost povodom Dana logoraša, koji se prvi put obilježava u Vitezu. Ovo je korisno za prošlost i budućnost koja je pred nama jer samo pomirenje na bazi istine i bez tjeranja u zaborav stvari iz prošlosti bit će preduslov za naš kvalitetan suživot na ovim prostorima.“[51]
Sljedeće dvije godine, dan uoči komemoracije, u nastojanju da se njeguje sjećanje na žrtve masakra u Ahmićima, održan je čas historije za učenike dviju osnovnih škola u Vitezu.[52] Ukupno 116 školske djece pustilo je 116 bijelih balona koji su simbolizirali 116 ljudi ubijenih od strane pripadnika HVO-a.
Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja „16. april“, rekao je da, dok hrvatsko političko rukovodstvo slavi ratne zločince, preživjeli još uvijek traže tijela 30 žrtava masakra. Prilikom komemoracije, Kermo je kazao da su presude MKSJ „sramotne“, kao i činjenica da je osuđeni ratni zločinac Dario Kordić pušten nakon što je odslužio dvije trećine kazne:
„Nijedna izrečena kazna ne može nadomjestiti izgubljenu žrtvu, jecaj i progon, a pogotovo gubitak naših najmilijih. Ovo u Hagu je cirkus, a svi znamo šta je bilo u Srebrenici, ali i u Ahmićima. Naše komšije zločince nakon kazne veličaju kao heroje, a niko se u Ahmićima nije izvinio za počinjeni zločin. Ne govore ni ko je počinio zločine, a civili su ginuli.“
U siječnju 2018. godine, posljednjeg dana posjete Bosni i Hercegovini, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nenajavljeno je posjetila Ahmiće kako bi odala počast žrtvama masakra. Osim Ahmića, Grabar-Kitarović je posjetila i Križančevo Selo, gdje su 1993. godine, u napadu Armije RBiH, ubijeni deseci ratnih zarobljenika i hrvatskih civila. Predsjednica Hrvatske rekla je da je izabrala posjetiti oba mjesta ne obavještavajući medije jer je to najbolji način da oda počast nevinim žrtvama rata:
„U Ahmićima i Križančevom Selu iskazala sam pijetet žrtvama rata u srednjoj Bosni. Moramo učiniti sve da nijedna majka više nikada ne oplakuje dijete ili supruga izgubljenog u ratu na ovim prostorima. To je trajna zadaća nas i svih budućih generacija.“[54]
Uoči njene posjete Bosni i Hercegovini, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) pozvala je Grabar-Kitarović da oduzme državna odlikovanja osuđenim ratnim zločincima Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Dariju Kordiću:
„Propustivši dosad oduzeti odličja ratnim zločincima, Predsjednica je pred svoj službeni posjet Bosni i Hercegovini propustila simbolički iskazati prekid s agresivnom politikom hrvatskog vodstva prema toj državi devedesetih godina. Grabar-Kitarović pokazala je kako nije spremna uputiti minimum solidarnosti žrtvama zločina niti pružiti ruku pomirenja i suradnje građanima Bosne i Hercegovine i njenim političkim predstavnicima.“
Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pohvalio je, kao i bosanska javnost, Grabar-Kitarović zbog posjete Ahmićima i Križančevom Selu, izražavajući nadu u rad na pomirenju u regiji.
Šesnaestog aprila 2018. godine, pri obilježavanju 25. godišnjice masakra u Ahmićima, Bakir Izetbegović je govorio o potrebi pomirenja naroda u Bosni i Hercegovini. Podsjetio je da je istog dana Armija RBiH počinila ratni zločin u Trusini kod Konjica, na jugu zemlje. Nekoliko sati nakon masakra u Ahmićima, pripadnici Armije RBiH ubili su 18 civila i četiri člana HVO-a u Trusini. Za taj zločin je Edinu Džeki izrečena kazna od 13 godina zatvora, a Rasemi Handanović, koja se izjasnila krivom, kazna od pet i pol godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Nihada Bojadžića na 15 godina za taj zločin, Nedžadu Hodžiću izrečena je kazna od 12 godina, a Mensuru Memiću kazna od 10 godina zatvora.[56] Obraćajući se okupljenima, Izetbegović je pozvao sve da zajedno rade na jačanju zemlje, zaustavljanju zla i sprečavanju onih koji žele da destabilizuju Bosnu i Hercegovinu:
„Moramo pomiriti ljude jer nema naroda u BiH koji u posljednjih stotinu godina nije bio desetkovan. Nema ratova ni za kakve sile. Moramo se boriti samo za cjelovitu BiH, mir, jasnu perspektivu omladine, smirenu BiH koja garantuje ljudima da se zla neće desiti. Bit će zlih ljudi, ali dobri ljudi moraju biti aktivni da se to ne bi dogodilo. Puno je veća šansa da će BiH za deset godina postati prosperitetna zemlja nego ono što loši ljudi žele da postane.“
Početkom 2019. godine, Sud Bosne i Hercegovine otvorio je novi slučaj optužujući osam bivših pripadnika Armije RBiH za ratne zločine počinjene u Križančevom Selu. Optuženi su za ubistvo najmanje 12 vojnika HVO-a i dva civila – dvije žene – u Vitezu u decembru 1993. godine.
U aprilu 2019. godine, pri obilježavanju 26. godišnjice, 32 ratna veterana iz regije i aktivisti iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd učestvovali su u komemoraciji žrtvama u Ahmićima. Dan uoči komemoracije, grupa ratnih veterana i aktivista posjetila je spomen-sobu i održala sastanak s organizatorima komemoracije u obližnjoj osnovnoj školi.
Pandemija COVID-19 uticala je na komemoraciju 2020. godine spriječivši stotine ljudi da dođu u Ahmiće. Umjesto toga, samo nekoliko zvaničnika i nekoliko imama Islamske zajednice Bosne i Hercegovine prisustvovalo je komemoraciji i čitalo stihove iz Kur’ana. Samo nekoliko dana prije 16. aprila 2020. godine, cijela porodica je sahranjena na groblju, uključujući najmlađu žrtvu ubijenu od strane vojnika HVO-a, tromjesečnog Seada (Seju) Ahmića. Ahmed-ef. Adilović, muftija travnički, podsjetio je da tijela 24 žrtve još uvijek nisu nađena. Naglasio je da se ubistvo tromjesečnog djeteta nikada ne smije zaboraviti:
„Moramo se zapitati šta je skrivilo dijete od tri mjeseca Sejo Ahmić, njegov brat i sestra od 6 i 8 godina i njihova majka, pa i otac koji je bio civil, da su morali biti tako stravično ubijeni. Koristimo priliku da kažemo da sve što se dešavalo 16. aprila treba da bude na pameti svim generacijama koje dolaze i da se nikom ne ponovi.“
Pandemija COVID-19 nije dozvolila masovniju komemoraciju ni 2021. godine. Godišnjica masakra obilježena je skromno, predvođena imamima koji su učili dijelove iz Kur’ana. Imam džamije u Ahmićima, Mahir-ef. Husić, rekao je da se nada da će porodice uskoro pronaći svoje najmilije:
„Svake godine šaljemo poruku da se zločin u Ahmićima ne zaboravi i ne ponovi nikome. Ne želimo da se ikome desi ono što se desilo nama. Nadam se da će naši susjedi, koji znaju gdje su naši ubijeni, pokazati svoju ljudskost i podijeliti s nama ono što znaju.“[60]
U martu 2023. godine, Udruženje „16. april“ iz Ahmića osudilo je Lidiju Bradaru, predsjednicu Federacije Bosne i Hercegovine, zbog odavanja počasti Dariju Kordiću na televiziji. Bradara, visokopozicionirana članica HDZ BiH, rekla je u TV intervjuu uživo da se „neće odreći prijatelja“, misleći na Kordića, i dodala da on „prestaje biti osuđenik za ratni zločin“ nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne.
Prilikom 30. godišnjice masakra u Ahmićima, novoizabrani bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović kritizirao je negiranje i slavljenje ratnih zločina. Bećirović je naglasio da je Bosna i Hercegovina još uvijek izložena napadu političara koji se ne smiju potcijeniti jer žele vidjeti njen raspad. Uprkos tim upozorenjima, rekao je da je optimističan u vezi s budućnošću Bosne:
„Bez obzira na sve patnje i stradanja, vjerujem u sigurnu budućnost države Bosne i Hercegovine. Budućnost imamo ako budemo učili našu djecu da budu pametnija i jača, da vole svoje i poštuju drugačije. Moramo stvarati demokratsko i civilizovano društvo u kojem će se ljudi mjeriti prema ljudskim vrlinama. Izgradnja takvog društva je obaveza i moralno-historijski dug i nas u Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice.“
Istom prilikom, reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović pozvao je muslimane u Bosni i Hercegovini da kritički preispitaju šta ih je dovelo u stanje u kojem su bili tokom rata, kao i u trenutnu situaciju:
„Upozoravam vas, često čujemo lijepe riječi, nemojte da nas to zavara. Mi moramo gledati šta nas je dovelo u ovu situaciju u kojoj smo bili od 1992. do 1995. godine i gdje smo danas, i možemo li to uopće komparirati. To je ključna stvar za ovu našu zajednicu. (…) Zato je jako važno da ne budemo servilni prema onima koji nam ne žele dobro. Moramo biti odlučni ljudi, moramo naspram njih odlučno nastupati, to je Božiji zahtjev prema nama. Dakle, sloga, jedinstvo i zajednički nastup, ako hoćemo da spasimo sebe i generacije koje dolaze poslije nas.“
Zaključak
Kako je navedeno u ovoj analizi, masakr u Ahmićima je sporan događaj u pogledu načina na koje različite grupe komemoriraju njegove žrtve. Na prvom mjestu, bošnjački i probosanski akteri, uključujući međunarodnu zajednicu u Bosni i Hercegovini, učestvuju u godišnjim komemoracijama tražeći od pravosudnih institucija da uhapse počinitelje, od kojih su mnogi još uvijek na slobodi. Istovremeno, porodice žrtava i dalje traže ostatke svojih voljenih koji su ubijeni prije 30 godina i javno pozivaju svoje hrvatske susjede da podijele s njima bilo kakve informacije o posljednjem počivalištu njihovih bližnjih. Paralelno s tim, hrvatsko političko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini učestvuje u aktivnostima koje negiraju ratne zločine pripadnikâ HVO-a i slave ratne zločince osuđene pred MKSJ.
Predvodnik u odavanju počasti ratnim zločincima osuđenim za masakr u Ahmićima je HDZ BiH, čiji su članovi dočekali osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića u Bosni i Hercegovini pošto je pušten iz zatvora 2014. godine. Ta stranka je nastavila slaviti Kordića i opravdavati njegova ratna nedjela sve do danas. Slično se može primijetiti u dijelovima društva u susjednoj Hrvatskoj, gdje Katolička crkva, dijelom podržana od političkog establišmenta, pruža podršku i platformu Dariju Kordiću dijeljenjem njegovih narativa koji negiraju ratne zločine. Iako su Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović posjetili Ahmiće 2010. i 2018. godine, Republika Hrvatska nikada se nije ispričala za svoju ulogu u masakru u Ahmićima.
Kao što je izloženo u ovom poglavlju, politika sjećanja u vezi s ovim ratnim zločinom ostaje otvoreno pitanje u godinama koje dolaze. Ostaju značajne prepreke na putu prevazilaženja politike podjela i njegovanja kolektivnog sjećanja na ratne događaje, kao i načina na koji se treba sjećati žrtava i ratnih zločina.
Ubistva na Kazanima
Gotovo četiri godine, od aprila 1992. do februara 1996. godine, Sarajevo je bilo pod opsadom JNA i Vojske Republike Srpske. Za to vrijeme, snage bosanskih Srba su ubile hiljade ljudi, uključujući djecu. U prvoj godini rata, dok je Armija RBiH organizovala odbranu grada s drugim naoružanim grupacijama, kao što je Teritorijalna odbrana Republike Bosne i Hercegovine (TO RBiH), neki pojedinci su stekli uticaj koji im je omogućio da djeluju kao lokalni gospodari rata.
Jedan od najozloglašenijih bio je Mušan Topalović, poznat kao Caco, komandant 10. brdske brigade Armije RBiH. Mnoge njegove žrtve su dovedene do jame Kazani, prirodne jame na planini Trebević, i tu ubijene. On je bio odgovoran za ubistvo desetina nevinih ljudi, civila koji su ostali u Sarajevu tokom opsade. Neke od Cacinih žrtava bili su bosanski Srbi koji su učestvovali u odbrani grada od JNA i Vojske Republike Srpske.
Dvadeset šestog oktobra 1993. godine, Predsjedništvo RBiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Armija RBiH organizovali su operaciju „Trebević-2“, udruženu akciju protiv „kriminalaca u sopstvenim redovima“. Glavne mete su bile komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović Caco i komandant 9. motorizovane brigade Ramiz Delalić Ćelo. Tokom akcije hapšenja, Caco i njegovi ljudi ubili su devetoricu vojnika i policajaca, koji su u toj akciji učestvovali. Ukupno 14 vojnika 10. brdske brigade Armije RBiH bilo je pod istragom, proglašeno odgovornima i poslano u zatvor.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), do sada su iz jame Kazani ekshumirane 23 žrtve, od kojih je 15 identifikovano. Od tih 15, dvije žrtve su ukrajinske nacionalnosti, dvije hrvatske, jedna bošnjačke i deset srpske. Među identifikovanim žrtvama, pet su žene a deset muškarci, starosti između 27 i 66 godina. Konačan broj žrtava još uvijek nije utvrđen.
Do 2011. godine, nijedan politički predstavnik nije ni posjetio Kazane niti odao počast žrtvama.[65] Inicijativa za odavanje počasti građanima Sarajeva ubijenim na Kazanima potekla je od Svetozara Pudarića, potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, koji je posjetio tu lokaciju u oktobru 2011. godine. Pokrenuvši inicijativu za podizanje spomenika žrtvama ubijenim na Kazanima, Pudarić, sam etnički Srbin i član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine (SDP BiH), postao je pionir u obilježavanju žrtava Kazana.[66] Nakon posjete Kazanima, Pudarić je podrobnije objasnio svoju inicijativu naglašavajući da duguje posjetu žrtvama ubijenim u toj jami, ali također je istaknuo da su ubistva na Kazanima djelo pojedinaca i kao takva izuzetak u borbi Armije RBiH:
„Te žrtve i te zločine upravo zbog borbe ostalih, zbog duboke povezanosti koju su građani osjećali jedni sa drugima za vrijeme opsade, treba odvojiti. Treba pokazati i dokazati da ti zločini nisu odbrana Sarajeva, nego su bili pod tim prikrivani.“
Njegova posjeta Kazanima i polaganje vijenca u oktobru 2011. godine, kao i istovremeno objavljena inicijativa za podizanje spomen-ploče, bili su izuzetno značajni. Prvi put, mjesto Kazani fizički je stavljeno u centar pažnje i diskusije, i to stvarnom posjetom i inicijativom za podizanje spomenika.[68] Štaviše, bio je to prvi put da se visokorangirani političar iz Federacije Bosne i Hercegovine posvetio aktivnom odavanju počasti žrtvama ubijenim na Kazanima.
U naredne dvije godine nije bilo posjeta s državnog vrha, iako je Svetozar Pudarić samostalno posjećivao Kazane. Tek 2014. godine, predstavnici civilnog društva i ambasador Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi u Bosni i Hercegovini (OSCE) Jonathan Moore sudjelovali su u komemorativnoj ceremoniji. Ponovo je inicijator događaja bio potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić. Tokom posjete, izrazio je razočaranje zbog toga što pravi spomenik još uvijek nije podignut, uprkos njegovoj inicijativi iz 2011. godine:
„Ako se Sarajevo smatra skupom političkih struktura, onda će Kazani ostati mrlja na obrazu Sarajeva. Međutim, ako se Sarajevo vidi kao društvo, u kojem karakter ovog grada ne određuju samo političke strukture, onda će ta mrlja ostati samo na tim strukturama. Preduslov za to je da preostali elementi civilnog društva preuzmu svoju ulogu, prihvate odgovornost onih koji su počinili zločine i jasno se distanciraju od njih.“
Do 2014. godine, jedini političar koji je službeno posjećivao Kazane bio je Svetozar Pudarić. Međutim, on je u jesen 2014. godine odstupio s pozicije potpredsjednika Federacije BiH. Njegova inicijativa za podizanje spomenika na Kazanima naišla je na odziv kod liberalne Naše stranke u septembru 2015. Članica Gradskog vijeća Sarajeva Sanja Lazar pozvala je Gradsko vijeće i gradonačelnika da odaju počast građanima Sarajeva ubijenim na Kazanima:
„To je naša dužnost, tu pokazujemo svoju odgovornost, jer jedino tako možemo pokazati da smo svjesni nedjela koja su počinjena u ’naše’ ime, jer jedino tako možemo odbaciti kolektivnu odgovornost za nedjela počinjena od strane pojedinaca. Hoću da vjerujem da mi, prije svega kao ljudi, a onda i kao predstavnici građana, nikada, pa evo ni sada, nećemo stati na stranu zločina, da nećemo ni riječju ni prećutno odobriti postupke zločinaca.“
Kako je inicijativa uzimala maha, sektor civilnog društva se pridružio pritiscima na vlast da se dolično oda počast žrtvama ubijenim na Kazanima. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) obilježilo je 25. oktobra 2015. godine godišnjicu zločina na Kazanima. Događaj koji je organizovao UDIK održao se na Trgu fra Grge Martića, ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu. U saopštenju za javnost, ta NVO je opisala Kazane kao mjesto gdje su mučeni, ubijani i bacani u jamu Srbi i Hrvati iz Sarajeva:
„Grad Sarajevo ima političku i moralnu odgovornost da se suoči s ovim zločinom i nedostojno je negirati ga ili šutjeti o njemu. Zbog zaborava i negiranja, zločin u Kazanima čini se još većim. Grad Sarajevo je također grad bošnjačkih žrtava tokom opsade i trebao bi dostojno izraziti najdublje poštovanje prema žrtvama. Pokušaj opravdanja ovog zločina vrijeđa nevine žrtve.“
Intenzivan pritisak javnosti urodio je plodom otprilike osam mjeseci kasnije. U junu 2016. godine, bošnjački član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović službeno je posjetio Kazane. Pratila ga je visoka stranačka delegacija koju su činili Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Fadil Novalić, premijer Federacije Bosne i Hercegovine, i Elmedin Konaković, premijer Kantona Sarajevo.
Prilikom te posjete, Izetbegović je rekao da se „osjeća obaveznim“ da posjeti Kazane i da je „trebao doći ovdje ranije“, dodajući da je spreman učiniti više u okviru napora da dođe do povjerenja i pomirenja među narodima Bosne i Hercegovine:
„Spreman sam uložiti posebne napore u to. Pozivam sve Srbe, Bošnjake i Hrvate da prijave lokacije [ubistava] i pomognu ljudima koji još uvijek nisu sahranili članove svoje porodice. Ali to nije glavni cilj moje posjete. Jednostavno sam imao osjećaj i obavezu da to učinim.“
Ta posjeta bila je važna jer nije bila samo posjeta ma kojeg bošnjačkog zvaničnika, već bošnjačkog političara najvišeg ranga. Kao takva, dobila je međunarodnu pažnju, uprkos činjenici da zločin na Kazanima nije široko poznat izvan Bosne i Hercegovine i regije.[73] Osim toga, važno je napomenuti da Izetbegović nije posjetio Kazane sam. Pratilo ga je nekoliko drugih visokorangiranih zvaničnika SDA koji su u isto vrijeme obnašali i visoke funkcije na različitim nivoima vlasti.
Saopštenje za javnost koje je istog dana objavila SDA, a mediji naširoko prenijeli, bilo je jasno i nedvosmisleno: „Na Kazanima su ubijeni srpski civili“, a posjetom Kazanima Izetbegović je „odao počast ubijenim sarajevskim Srbima“.[74] Takvo saopštenje označilo je napredak u odnosu na ranije formulacije kako od strane SDA, tako i od strane mnogih drugih bošnjačkih zvaničnika. U ranijim javnim izjavama, bošnjački donosioci odluka radije su na žrtve nejasno referirali kao na „ubijene civile“ ili „ubijene civile svih nacionalnosti“. Iako nisu sve žrtve bile Srbi, većina jeste bila srpske nacionalnosti.
Sljedeće godine, 26. oktobra 2016, novi potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović prvi put je posjetio Kazane kako bi odao počast žrtvama. Tokom te posjete, Dunović je pozvao na potrebu da se prošlosti pristupi strukturalno:
„Danas se navršava 23 godine od stravičnog zločina gdje su ubijeni građani srpske nacionalnosti, građani Sarajeva. Smatram da Sarajevu treba malo više priče o Kazanima, da treba spomenik ovdje, jer to je nešto što su uradili pojedinci u redovima Armije RBiH. Istina je da je među ubijenima bilo i pripadnika Armije RBiH, građana koji su branili grad. Zato smatram da o tome treba pričati otvoreno i da ne treba niko da štiti zločince. Treba se ograditi od te priče na način da se jasno kaže da to nije bila zvanična politika koja se u Sarajevu provodila 1993. godine.“
Tokom te posjete, Dunovića je pratio gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić; bila je to prva službena posjeta gradonačelnika Sarajeva Kazanima. Komšić je naglasio da ono što se dogodilo na Kazanima opterećuje savjest svih građana Sarajeva:
„Ovo je jedan tužan i težak dan jer se podsjećamo na žrtve zločina. Zločini u ratu motivirani su ili osvetom ili politikom na koju se oni pozivaju, nema rata u kojem nema zločina. Problem je za nas Sarajlije da su se u toj odbrani i opsadi grada desili zločini, mislim da je to grižnja savjesti svih građana Sarajeva.“
U narednim godinama, rasprava o podizanju spomenika na Kazanima se intenzivirala, posebno pošto se saznalo da je Cacino ime ispisano na spomen-ploči jedne osnovne škole u Sarajevu. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) kritikovalo je gradske vlasti zbog toga što nisu podigle spomenik žrtvama Kazana dok istovremeno tolerišu spomen-ploče u čast odgovornih za smrt sarajevskih civila:
„Možemo reći da su Kazani najveća mrlja Sarajeva u opsadi, ali i grada koji je u poslijeratnom periodu dozvolio podizanje spomen-ploče ratnom zločincu Caci na zidu zgrade Osnovne škole ’Edhem Mulabdić’ u Starom Gradu.“
UDIK je pozvao odgovorne u Sarajevu da uklone spomen-ploču sa zida škole, ali i „da održe svoja obećanja i izgrade spomenik u gradu Sarajevu kako zaborav, negiranje i neobilježavanje zločina na Kazanima ne bi ovaj zločin učinili još većim i strašnijim“.
Za vrijeme pandemije COVID-19, na Kazanima uslijed epidemioloških mjera nisu organizovana velika okupljanja. Umjesto toga, u oktobru 2020. godine, predstavnici četiri nevladine organizacije odali su počast žrtvama Kazana kod Vječne vatre u Sarajevu i izdali zajedničko saopštenje u kojem zahtijevaju od vlasti da što prije podignu spomenik na Kazanima.
Dva mjeseca kasnije, u decembru 2020. godine, Gradsko vijeće Sarajeva najavilo je da će 2021. godine biti podignut spomenik žrtvama Kazana. Prema zvaničnom dokumentu koji ukazuje na plan izgradnje spomenika, svrha podizanja spomenika je da se oda počast civilima Sarajeva koji su, u opsadi Sarajeva, tokom 1992. i 1993. godine odvedeni na lokalitet Kazani na Trebeviću i tamo ubijeni.[79] U narednim mjesecima uslijedio je niz javnih rasprava i političkih debata o tome kako i kada obilježiti žrtve Kazana te o natpisu na spomeniku. Najprije je, u oktobru 2021. godine, Gradsko vijeće Sarajeva odredilo 9. novembar kao dan sjećanja na žrtve Kazana, budući da je tada započela ekshumacija njihovih ostataka.[80] Nakon opsežnih razmatranja, Gradsko vijeće je odlučilo postaviti spomenik u čast ubijenih na Kazanima, ali bez spominjanja imenâ počinitelja i isticanja njihove pripadnosti Armiji RBiH.
Natpis na spomeniku, koji glasi „Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana“ i navodi imena poznatih žrtava, oštro je kritikovala liberalna Naša stranka, kao i porodice žrtava, tvrdeći da treba navesti ko ih je ubio.[81] Taj prijedlog je odbila većina u Gradskom vijeću Sarajeva, uključujući socijaldemokrate (SDP), koji su tvrdili da takva formulacija implicira relativizaciju i omalovažava borbu Armije RBiH. Socijaldemokratska partija, nacionalistička SDA i građanski orijentirani Demokratski front (DF) tvrdili su da su taj zločin počinili naoružani odmetnici kojima je suđeno, te da nije počinjen po naredbi Armije RBiH.
Petnaestog novembra 2021. godine, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, u pratnji visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta i potpredsjednika Federacije BiH Milana Dunovića, otkrila je spomen obilježje na Kazanima.
U svom pisanom saopštenju, Benjamina Karić je naglasila da je to važan dan za Sarajevo, njegove građane i za „sve one koji su hrabro i časno branili grad“:
„Namjera nam je da prenosimo istinu, učimo generacije koje dolaze o onome što se dešavalo kako se takvi nemili i tragični događaji ne bi više nikada ponovili. Svim srcem saosjećam sa porodicama ubijenih na Kazanima.“
Mnogi su, međutim, bili skeptični povodom toga da li spomenik prenosi istinu u potpunosti. Među njima je bio američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy, koji je posjetio Kazane u aprilu 2022. godine i pohvalio Gradsko vijeće zbog postavljanja spomen obilježja. U izjavi za javnost, Murphy je rekao da „pomirenje zahtijeva priznavanje svih teških istina iz prošlosti“, posebno se osvrnuvši na odsustvo imena počinitelja.
Odluku gradonačelnice da podigne spomenik koji ne navodi ko je ubio građane Sarajeva kritikovali su i članovi porodica žrtava i predstavnici civilnog društva. U oktobru 2022. godine, porodice ubijenih na Kazanima izrazile su nadu da će se podići novi spomenik jer postojeći posjetiocima koji nisu upoznati sa zločinom ne objašnjava šta se tu tačno dogodilo. Benjamina Karić, međutim, odbacila je takve kritike tvrdeći da je „ponosna“ na spomenik na Kazanima.
Sljedećeg mjeseca, Karić je na taj spomenik položila cvijeće u pratnji nekih članova porodica žrtava, aktivista civilnog društva, izabranih zvaničnika i predstavnika međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Nakon što je odala počast žrtvama ubijenim na Kazanima, Karić je rekla da će historija najbolje suditi procesu koji je kulminirao postavljanjem spomenika.
Rajko Živković iz Srpskog građanskog vijeća Bosne i Hercegovine, koji je također prisustvovao ceremoniji, naglasio je važnost sjećanja na žrtve Kazana, dodajući da postoji „stalna obaveza da se odaje počast nevino ubijenim građanima Sarajeva“.
Zaključak
Kada je riječ o komemoracijama za građane Sarajeva ubijene na Kazanima, važno je naglasiti da takvi događaji gotovo da nisu postojali do 2014. godine, uprkos činjenici da su vlasti Republike Bosne i Hercegovine, uključujući pravosuđe, već za vrijeme rata postupale protiv zločina Mušana Topalovića Cace i njegovih ljudi.
Stoga analiza komemoracija na Kazanima znači, zapravo, da se uglavnom fokusiramo na posljednjih deset godina, s bivšim potpredsjednikom Federacije BiH Svetozarom Pudarićem kao prvim političarem koji je posjetio to mjesto 2014. godine. Od tada, pojavila su se dva glavna bloka. Prvi blok, civilno društvo i angažovani intelektualci, zahtijevao je od političara bošnjačke i probosanske provenijencije ne samo da javno osude mračno naslijeđe Mušana Topalovića Cace već i da dolično pamte i komemoriraju građane Sarajeva ubijene na Kazanima. Važno je napomenuti da je taj blok angažovanih građana stalno naglašavao činjenicu da su ljudi ubijeni na Kazanima većinom bili bosanski Srbi. Iako su brojne NVO bile odlučne u svojim naporima da utiču na drugi blok – naime, na političare u glavnom gradu BiH – da se na ispravan način suoči s prošlošću, angažman bošnjačkog i probosanskog rukovodstva u Sarajevu godinama je bio nedostatan. Izabrani zvaničnici u Sarajevu uglavnom su zanemarivali potrebu za komemoracijom žrtvama Kazana. Kada je javni pritisak postao odveć snažan da bi se ignorisao, vlasti su odlučile da se poduhvate podizanja spomenika, čiji natpis nije u potpunosti zadovoljio nikoga osim zastupnika koji su ga odobrili u Gradskom vijeću Sarajeva.
Iako je ubijenima na Kazanima odata počast spomen obilježjem, ovo poglavlje po svemu sudeći nije zatvoreno jer ni civilno društvo, ni porodice žrtava, ni međunarodni zvaničnici ne smatraju da postavljeni spomenik dolično komemorira građane Sarajeva koje su ubili pripadnici Armije RBiH – važan podatak koji tom spomeniku nedostaje. S obzirom na širi kontekst Bosne i Hercegovine, odavanje počasti žrtvama ubistava na Kazanima i dalje se može smatrati pozitivnim pomakom u politici sjećanja. To se može tvrditi posebno ako imamo u vidu to da se zvanične komemoracije nisu održavale do početka druge decenije 21. stoljeća i da se o tom ratnom zločinu nije adekvatno govorilo u javnosti. Uprkos tome, i dalje je važno naglasiti da način na koji su žrtve pomenute na spomen-ploči, bez navođenja imena i vojne pripadnosti počinilaca, baca sjenu na politiku sjećanja Bosne i Hercegovine u vezi s tim zločinom.
Masakr na Markalama
Opsada Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, smatra se najdužom vojnom opsadom u modernoj historiji. Od 6. aprila 1992. do 29. februara 1996. godine, oko 400.000 stanovnika glavnog grada BiH bilo je izloženo kampanji granatiranja i snajperskog terora od strane JNA i Vojske Republike Srpske. U prosjeku, na Sarajevo je svakog dana padalo 329 granata, a 2. jula 1993. godine zabilježen je rekordan broj od 3.777 granata ispaljenih na grad s okolnih brda i planina. Tačan broj ubijenih varira od izvora do izvora i kreće se od 9.500 do gotovo 14.000.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je četvoricu zvaničnika bosanskih Srba, uključujući tri visokorangirana komandanta Vojske Republike Srpske, za opsadu Sarajeva i druge počinjene zločine. Stanislav Galić[91] je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, a Dragomir Milošević[92] na 29 godina zatvora. Pored njih, njihovi nadređeni Radovan Karadžić[93] i Ratko Mladić[94] osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora zbog uspostavljanja i provođenja „kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, sa ciljem širenja terora među stanovništvom“.
Najkrvaviji zločin tokom opsade Sarajeva poznat je kao granatiranje pijace Markale ili masakr na Markalama.[96] Riječ je o dva različita bombardovanja u srcu grada. Prvo se zbilo 5. februara 1994. godine, kada je minobacačka granata pogodila pijacu Markale, usmrtivši najmanje 67 i ranivši više od 140 civila. Sljedeće godine, 28. avgusta 1995. godine, još jedna granata pala je ispred glavnog ulaza iste pijace, ubivši 43 i ranivši najmanje 70 civila.
Taj masakr nad civilima Sarajeva izazvao je snažne međunarodne reakcije. Između 30. avgusta i 14. septembra 1995. godine, NATO je ciljao položaje bosanskih Srba tokom bombardovanja u okviru operacije „Namjerna sila“, što je rezultiralo povlačenjem teškog naoružanja sa srpskih položaja oko Sarajeva.
Kako ćemo prikazati u ovom poglavlju, politika sjećanja u kontekstu masakra na Markalama tiče se pokušaja donosilaca odluka među bosanskim Srbima da poreknu ono što je dokazano pred međunarodnim sudovima i probosanskih aktera koji nastoje da podstaknu sjećanje na civilne žrtve Sarajeva.
Komemoracija se održava svake godine 5. februara u Narodnom pozorištu u Sarajevu i na pijaci Markale, gdje se nalazi spomenik od bijelog mermera podignut u čast žrtava masakra.[98] Iza spomenika je postavljen zid od stakla sa ispisanim imenima žrtava.
Pored lokacije, i sam datum je historijski značajan gotovo tri decenije kasnije. Zbog toga se 5. februar obilježava i kao Dan sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Grada Sarajeva od agresora u periodu opsade 1992–1995. godine.[99] Stoga komemoracija na Markalama preživjelima opsade Sarajeva pruža priliku da govore o svom iskustvu i zagovaraju očuvanje mira i rada na pomirenju.
Obraćajući se prisutnima pri obilježavanju 19. godišnjice masakra na Markalama, 5. februara 2014. godine, Silvana Marić, jedna od preživjelih opsade Sarajeva, rekla je da je važno podići svijest o hrabrosti i otporu koje su građani Sarajeva pokazali pod neprijateljskom opsadom:
„U danima kao što je ovaj, ja ponovo proživim taj dan.“ Naglasila je da se osjeća kao da govori u ime svih žrtava, ali istovremeno istakla da „iza svakog imena i prezimena poginule i ranjene osobe stoji jedna duša, priča, a iza nje još priča“.
Oni koji obično poriču odgovornost Vojske Republike Srpske za ovaj ratni zločin ne zaustavljaju se tu, već poriču i iskustvo preživjelih koji su bili svjedoci i masakra na Markalama i opsade Sarajeva. Takvo poricanje ne dolazi samo iz Republike Srpske, već i iz susjedne Srbije. Govoreći na komemoraciji masakra na Markalama održanoj 5. februara 2014. godine, hrvatski član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić rekao je da ne očekuje od Srbije da prizna masakr na Markalama:
„Srbija će to [masakr na Markalama] negirati i narednih sto godina, zar ikome u Sarajevu to nije jasno? Stalno se sučavamo s tim stvarima. Malo predah pa onda opet… Maksimum koji mi možemo ’korektnosti’ dobiti iz Beograda jeste da kažu ’svi su isti’. Nismo svi isti. Prije svega, mi smo se branili, mi nismo nikoga napadali… Dakle, nismo isti.“
Tokom sljedeće godišnje komemoracije, održane 5. februara 2015. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu, predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo Sabahudin Delalić upozorio je da je grijeh zaboraviti masakr na Markalama. Tom prilikom, kako je objasnio, Skupština Kantona Sarajevo odlučila je da proglasi 5. februar Danom sjećanja na sve žrtve koje su dale svoj život za slobodu i domovinu.[102] Gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić rekao je da je siguran da pravda neće stići sve one koji su odgovorni za patnje građana Sarajeva, pozivajući Bosance da uče iz svoje historije:
„Mi se trebamo prisjećati tih dana jer treba uvijek imati na umu da se neke stvari mogu i ponoviti. Nažalost, povijest se ponavlja, a mi ne izvlačimo dovoljno iskustva iz tragedija kroz koje prolazimo. Sjećanje ne treba da nam smeta da izgradimo bolju budućnost i da uradimo sve da vratimo vrijednosti života na kojima smo živjeli prije toga.“
Na 22. godišnjicu masakra na Markalama, mnogo preživjelih, političara i filmskih stvaralaca okupilo se na komemoraciji održanoj u Narodnom pozorištu u Sarajevu 5. februara 2016. godine. Za Avdu Huseinovića, bosanskog novinara i publicistu, to je bila prilika da predstavi dijelove svog dokumentarnog filma o ratu u Bosni i Hercegovini. Obraćajući se okupljenima, naglasio je da je imperativ da pravosudne institucije pronađu i osude sve odgovorne za masakr na Markalama:
„Mnogo je fenomena borbe za opstanak Sarajeva. Mene uvijek iznova proganja činjenica da je opsada Sarajeva još uvijek nekažnjeni zločin.“
Elmedin Konaković, premijer Kantona Sarajevo, naglasio je da je, pored pronalaženja i procesuiranja odgovornih za taj ratni zločin, jednako važno i odati počast žrtvama, budući da sama komemoracija prenosi duboku poruku:
„Meni, personalno, obilježavanje ovog datuma znači slanje poruke u dva pravca. Prije svega, slanje poruke onima koji iskrivljuju istinu o agresiji na BiH i stradanje našeg grada. Druga poruka je važnija za nas koji obnašamo funkcije, da dostojanstvo ljudi i žrtva koju su prinijeli mora biti moralna obaveza za sve nas koji radimo ovaj posao i da svi ti životi ne mogu biti uzaludni.“
Pored javnog okupljanja na pijaci Markale i službene komemoracije koja se obično održava u Narodnom pozorištu, obilježavanje masakra na Markalama ima i izražen politički segment. Prije polaganja cvijeća na spomenik na pijaci Markale, obično se održavaju zajedničke komemorativne sjednice Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo. Tokom komemoracije 2017. godine, Ana Babić, predsjednica Skupštine Kantona Sarajevo, govorila je o potrebi sjećanja na žrtve opsade Sarajeva, naglašavajući da je masakr na Markalama bio „stravičan zločin“:
„Skupština Kantona Sarajevo je 2007. godine donijela odluku da se 5. februara proglasi Danom sjećanja na sve stradale građane tokom perioda opsade 1992–1995. Sarajevo se danas sjeća svih onih koji su dali život za slobodu.“
Sljedeće godine, premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković izjavio je da datumi poput 5. februara inspirišu na ponovno preispitivanje svega što se dogodilo tokom agresije u Bosni i Hercegovini.[107] Prilikom obraćanja na komemoraciji 2018. godine, Konaković je posebno istakao rasprostranjeno negiranje genocida, dodajući da se oni koji su dali život za slobodu danas sve manje cijene u Bosni i Hercegovini:
„U ovom današnjem vremenu s lijeve i desne strane jačaju horde koje veličaju presude i ratne zločince, daju imena domovima po ratnim zločincima, uručuju im se nagrade za životna djela u Narodnoj skupštini RS-a i drugo.“
Odajući počast žrtvama masakra na Markalama o 25. godišnjici tog zločina, koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) Edvin Kanka Ćudić rekao je da vjeruje da su Markale simbol nehumanosti i varvarstva u opsadi Sarajeva te da za to nema pravde:
„Posljednja dešavanja na političkoj sceni Bosne i Hercegovine pokazuju da se prema Markalama, ali i drugim stratištima, oni koji su pucali i dijelili Sarajevo i danas nastavljaju ponašati necivilizacijski. Iz tog razloga, obilježavanje Markala treba biti pouka i nauk za sve one koji negiraju ratne zločine, jer negiranjem ratnog zločina vrijeđaju ne samo žrtve nego i one koje predstavljaju.“
Komemorativni događaji koji su se održavali tokom pandemije imali su manje posjetilaca zbog epidemioloških mjera, ali poruke su bile jednako uticajne kao prethodnih godina. Na komemoraciji 2021. godine, Elvedin Okerić, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo, naglasio je da se strašan zločin na Markalama ne smije zaboraviti:
„Danas smo ovdje okupljeni sa istim ciljem, ne dozvoliti da veo zaborava prekrije nedužne žrtve Sarajeva i počinjene zločine agresora. (…) Najveći masakr građana Sarajeva u proteklom ratu je odabran kao simbol i obilježavamo ga kao dan sjećanja na sve nevine građane Sarajeva ubijene tokom opsade Sarajeva.“
Na istoj komemoraciji, petog februara 2021. godine, Mirko Pejanović, ratni član Predsjedništva RBiH, oštro je kritikovao ideologiju Velike Srbije zbog zamisli da se uništi Bosna i Hercegovina i naglasio važnost kulture sjećanja. Pejanović je podsjetio da se „najveće stradanje građana Sarajeva u jednom danu dogodilo 5. februara 1994. godine“:
„Ovom sjednicom njeguje se kultura sjećanja na građane koji su izgubili živote za današnju slobodu grada Sarajeva. I više od toga, sjećanjem na sve žrtve tokom opsade 1992–1995. godine uspostavlja se etički odnos svih živih Sarajlija prema žrtvama u ratu i njihovim porodicama.“
Međutim, neke organizacije civilnog društva izrazile su zabrinutost zbog toga što se masakr na Markalama obilježava samo u Sarajevu. U saopštenju iz 2022. godine, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) naglasilo je da proces pomirenja neće početi dok Republika Srpska ne počne obilježavati masakr na Markalama. Masakr na Markalama je u tom saopštenju nazvan „paradigmom svih srpskih zločina u opsadi Sarajeva“.
„Samo istina, koja je u ovom slučaju gorka, može dovesti do napretka u procesu pomirenja. Ne za nas, već za buduće generacije. Tako se gradi demokratsko društvo zasnovano na povjerenju i međusobnom poštovanju. Obilježavanje godišnjice masakra na Markalama treba da bude, i ostaje, pravi čin borbe protiv neljudskosti, ali i protiv zaborava sveg zla koje se dogodilo tokom opsade Sarajeva.“
Na posljednju komemoraciju, održanu 5. februara 2023. godine u Narodnom pozorištu, sjenu je bacila ispodprosječna posjećenost. Brojni zvaničnici su izostali te je sala Narodnog pozorišta izgledala prazno, uprkos važnosti 29. godišnjice masakra na Markalama.[114] Kao dio komemoracije, načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić najavio je podizanje novog spomenika na pijaci Markale, koji će biti osmišljen kao „ dostojanstven spomenik žrtvama i mjesto na koje će se svakodnevno dolaziti i odavati počast, a ne samo jednom godišnje“.
Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidtrekao je da je 29 godina nakon masakra Bosna i Hercegovina drugačije mjesto, „okrenuto ka sigurnijoj budućnosti u evropskoj porodici“:
„Ali nikada ne smijemo zaboraviti one koji su ubijeni i ranjeni dok su pokušavali kupiti osnovne namirnice za svoje porodice, kao podsjetnik da se takvi zločini nikada više ne smiju dogoditi. Svi mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na svoje porijeklo, trebali bi vidjeti kao svoj zadatak da se takve scene nikada više ne dogode.“
Nekoliko sati po završetku komemoracije 2023. godine u Sarajevu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na Twitteru je negirao odgovornost Vojske Republike Srpske, uprkos presudama MKSJ. Ustvrdio je da su Srbi „lažno optuženi“ za masakr na Markalama. Uz to, Dodik je kritikovao visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta, optužujući ga za „podršku bombardovanju Republike Srpske“:
„Lažni visoki predstavnik na obilježavanju lažima opisanog zločina. Jedina istina Markala su nevine žrtve, čije ubice će biti poznate kad-tad. Markale su zločin za koji su dva puta lažno optuženi Srbi i upotrijebljene su kao povod za NATO bombardovanje RS-a. To je istina koju niko ne može negirati. Christian Schmidt je tada podržao bombardovanje RS-a, koje je sprovedeno bez odluke Savjeta sigurnosti UN-a.“
Zaključak
Kao što je prikazano u ovom poglavlju, protekla dekada obilježavanja masakra na Markalama uokvirena je dvjema temama koje su oblikovali oni koji su prisustvovali komemorativnim sjednicama i odavali počast žrtvama ubijenim 5. februara 1994. i 28. avgusta 1995.
Prva tema, i najvidljivija, tiče se sjećanja na nevine civile ubijene na pijaci Markale. Kako su govornici na komemoracijama više puta naglasili, komemoracije ne služe samo odavanju počasti žrtvama, već i sprečavanju da se slični zločini ponove.
Druga tema koja se izdvojila prilikom analize govora donosilaca odluka, političara, intelektualaca i preživjelih ukazuje na nezadovoljenu i neispunjenu pravdu. S obzirom na činjenicu da je samo jedna osoba, general Stanislav Galić, osuđena za ovaj ratni zločin, mnogi govori sadrže pozive pravosudnim institucijama da pronađu i procesuiraju odgovorne za oba bombardovanja na Markalama.
Vapaj preživjelih za pravdom redovno nailazi na negiranje i teorije zavjere koje dijele političari iz redova bosanskih Srba u entitetu Republika Srpska, kao i brojni istaknuti političari u susjednoj Srbiji. Takva nastojanja gotovo uvijek imaju podršku medijskih kuća, uključujući javne servise koji otvoreno negiraju presude MKSJ i iskazuju počast osuđenim ratnim zločincima.
Važno je napomenuti da je sjećanje na masakr na Markalama također bilo izloženo utjecaju šireg geopolitičkog konteksta i zemalja poput Srbije i Rusije koje otvoreno podržavaju donosioce odluka koji negiraju genocid u Republici Srpskoj. Uprkos tome, podignut je spomenik žrtvama masakra na Markalama i uspostavljeni su komemorativni događaji zarad sjećanja na civile ubijene u tom gnusnom ratnom zločinu.
Godišnje odavanje počasti žrtvama masakra na Markalama i spomenik na toj pijaci služe kao simboli kolektivnog sjećanja i razmišljanja o posljedicama opsade Sarajeva. Međunarodna medijska pokrivenost doprinijela je tome da se masakr na Markalama i dalje prikazuje i pamti ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svijetu.
Genocid u Srebrenici
Tokom nekoliko dana u julu 1995. godine, snage Vojske Republike Srpske, predvođene komandantom Ratkom Mladićem, ubile su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.[118] Taj zločin je 2001. godine presudom MKSJ proglašen za genocid, što je potvrđeno presudom Žalbenog vijeća u predmetu Tužilac protiv Radoslava Krstića 2004. godine.[119] Međunarodni sud pravde (MSP) također je 2007. godine utvrdio da su ratni zločini počinjeni u julu 1995. godine u Srebrenici bili akti genocida.[120] Genocidni karakter zločina u Srebrenici potvrđen je i 2019. godine, nakon što je bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić pred MKSJ osuđen na doživotnu kaznu zatvora.[121]
Komemoracija genocida u Srebrenici, koja se u tom gradu održava svake godine, 11. jula, jedan je od centralnih javnih događaja u čast žrtava rata 1992–1995. u Bosni i Hercegovini. Solidarnost sa žrtvama genocida i njihovim porodicama, osuda negiranja genocida i pozivi na mir i međuetničku saradnju među ključnim su porukama koje se svake godine šalju iz Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Kao što će ova analiza pokazati, te poruke su ishod interakcije triju različitih grupa aktera. Prioritet prve grupe, bošnjačkih i probosanskih donosilaca odluka, jeste očuvanje mira, sprečavanje raspada zemlje i njegovanje sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Druga grupa, politički predstavnici Srba u BiH, često se upuštaju u negiranje genocida. Treća grupa, međunarodna zajednica, nije pasivni posmatrač, već akter koji i utiče na spomenute aktere i biva pod njihovim uticajem. U ovom tekstu ćemo analizirati kako interakcija tih triju grupa utiče na sjećanje na genocid u Bosni i Hercegovini.
Bošnjački narod i njegovo političko rukovodstvo tradicionalno su posvećeni odavanju počasti žrtvama genocida i podizanju svijesti ne samo o važnosti sjećanja na genocid već i o rastućem negiranju genocida. Pored Bošnjaka, i bosanski Hrvati te većina međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini priznaju genocid u Srebrenici i obilježavaju stradanje žrtava. Međutim, posljednja dekada obilježena je intenzivnijim negiranjem genocida i glorifikacijom ratnih zločinaca od strane političkih predstavnika bosanskih Srba.
Prva komemoracija žrtvama, uz kolektivnu dženazu, održana je 31. marta 2003. godine, kada je sahranjeno 600 identifikovanih tijela. Iste godine organizovane su još dvije komemoracije. Jedanaestog jula 2003. godine pokopane su ukupno 282 žrtve. Amor Mašović, koji je kao predsjednik Komisije za nestale vodio proces identifikacije tijela iz masovnih grobnica, rekao je da „ukopom ove 282. žrtve u Potočarima, broj onih koji su se na takav način – u tabutima – vratili u Srebrenicu biće veći nego broj živih povratnika u taj grad“. Dvadesetog septembra 2003. godine, prilikom službenog otvaranja Memorijalnog centra Potočari, sahranjeno je još 107 identifikovanih ostataka žrtava. Tog dana, bivši američki predsjednik Bill Clinton otvorio je Memorijalni centar u prisustvu više od 20.000 ljudi. Clinton je pozvao međunarodnu zajednicu da ne prestane tražiti krivce za genocid u Srebrenici „dok ne budu uhapšeni“. Samo u 2003. godini sahranjeno je gotovo 1.000 žrtava genocida. Od tada je 11. juli uspostavljen kao datum odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici.
Najveća komemoracija do danas održana je 11. jula 2010. godine, kada je 775 žrtava pronašlo smiraj. Jedan od njih bio je i bosanski Hrvat Rudolf Hren, koji je 1995. godine ubijen sa svojim nesrpskim susjedima. Do danas je on jedina nebošnjačka žrtva koja je, po želji porodice, sahranjena u Memorijalnom centru.[124] Toj komemoraciji prisustvovao je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je naglasio da kao predsjednik Srbije „neće odustati od traganja za preostalim krivcima“ i da „tu prije svega misli na Ratka Mladića“.Mladić je uhapšen manje od godinu dana kasnije, u selu 80 kilometara sjeverno od Beograda.
Prije deset godina, povodom 18. godišnjice srebreničkog genocida, obilježene 11. jula 2013. godine, u Potočarima je klanjana kolektivna dženaza za 409 žrtava genocida, uključujući jednu bebu. Istog tjedna, MKSJ je protiv Radovana Karadžića vratio tačku 1 optužnice kojom se optuženi tereti za genocid. U svom govoru na komemoraciji, Husein-ef. Kavazović, reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, naglasio je da je negiranje ratnih zločina „veći duhovni poraz“ od ubijanja nevinih ljudi.
„Danas se […] pitamo da li postoji veći zločin od ubijanja nedužne osobe? Ne, ali negiranje zločina predstavlja veći duhovni poraz. Za tu nesreću ljudskog duha ne može se naći opravdanje, niti se ikada može oprostiti. Stoga pozivam sve ljude u Bosni i Hercegovini da odbace glorifikaciju i negiranje genocida.“
Dvije godine kasnije, bivši američki predsjednik Bill Clinton stigao je u Potočare i pohvalio predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića zbog odluke da prisustvuje komemoraciji i masovnom ukopu 136 identificiranih bošnjačkih muškaraca i dječaka. Tokom svog govora, Clinton je pozvao prisutne da se rukuju s Vučićem zbog njegovog dolaska u Srebrenicu, „u skeptičnim koracima koje je napravio da dođe ovamo“. Nekoliko sati kasnije, tokom masovnog pogreba, Vučić je bio prisiljen da bježi nakon što su ožalošćeni počeli bacati kamenje i boce s vodom prema njemu. Neposredno prije napada, grupa prisutnih u Memorijalnom centru istakla je transparent s natpisom „Za jednog Srbina, ubit ćemo 100 Muslimana!“, aludirajući na govor koji je Vučić održao u Skupštini Srbije u julu 1995. godine. Nekoliko državnih institucija BiH, uključujući tročlano Predsjedništvo, objavilo je saopštenje u kojem se izražava „žaljenje“ zbog incidenta koji su srpske institucije okvalifikovale kao „pokušaj ubistva“. Iako je došao u Srebrenicu 2015. godine, Vučić nikada nije priznao genocid u Srebrenici. Do danas, Vučić se smatra ne samo negatorom genocida već i, po mnogima, odgovornim za negiranje genocida u Srbiji.
Slučajevi negiranja genocida i glorifikacije ratnih zločina zabilježeni su i narednih mjeseci. U martu 2016. godine, politički predvodnik Srba u BiH Milorad Dodik imenovao je studentski dom na Palama po Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske i idejnom tvorcu kampanje etničkog čišćenja.[129] Dodik, koji je tada bio predsjednik Republike Srpske, učinio je to u pokušaju da izazove međunarodnu zajednicu samo nekoliko dana prije nego što je MKSJ trebao donijeti presudu o Karadžićevoj ulozi u ratu u Bosni i njegovoj odgovornosti za genocid u Srebrenici. Nekoliko dana poslije tog Dodikovog postupka, Radovan Karadžić proglašen je krivim po 10 od 11 tačaka optužnice, uključujući genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, te pred MKSJ osuđen na 40 godina zatvora. Nakon presude MKSJ, načelnik Srebrenice Ćamil Duraković najavio je da oni koji odbijaju prihvatiti masakr u Srebrenici kao genocid nisu dobrodošli u Srebrenicu.
Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, u oktobru 2016. godine, Mladen Grujičić, srpski nacionalistički političar, izabran je za novog načelnika Srebrenice. Od tog trenutka, lokalna vlast u Srebrenici nije pokazala volju da podrži aktivnosti vezane za obilježavanje srebreničkog genocida. Otkad je postao načelnik, Grujičić je otvoreno negirao genocid i osporavao historijske činjenice utvrđene od strane međunarodnih sudova. Tokom komemorativne sjednice koju je organizirala Skupština opštine Srebrenica, Grujičić je otvoreno negirao genocid, kritikujući bošnjačke odbornike zbog toga što su bojkotovali sjednicu:
„Nikada neću izgovoriti da je na ovim prostorima počinjen genocid. U Memorijalnom centru su osim civila sahranjeni i vojnici. Ovo je loša poruka od strane bošnjačkih političara u Srebrenici, pojedinaca koji ne rade u korist srpskog naroda. Oni slijede politiku koja dolazi iz Sarajeva.“
U narednim godinama, glasnije se pozivalo na suzbijanje negiranja genocida, što se odrazilo na komemoracije u Srebrenici. Godine 2017, bošnjački član tročlanog Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović obilježio je 22. godišnjicu srebreničkog genocida apelujući na srpski narod, njegove lidere i intelektualnu elitu da „prihvate istinu i prestanu s kontinuiranim negiranjem genocida počinjenog u Srebrenici“. Govoreći u Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula, Izetbegović je optužio UN za neuspjeh u zaštiti civila i za „kukavičko napuštanje ’zaštićene zone’“. U aprilu 1993. godine, enklava Srebrenica proglašena je „zaštićenom zonom“ Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, a samo mjesec dana kasnije, Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, taj status je proširen na Sarajevo, Žepu, Goražde, Tuzlu i Bihać.
Sljedeće godine, Izetbegović je bio još izravniji u optuživanju međunarodne zajednice za „izdaju Bošnjaka kada je poklana zaštićena zona UN“. Govoreći na komemoraciji u Potočarima, Izetbegović je osudio one koji planiraju odlikovati Radovana Karadžića, opisujući takvu namjeru kao „strašnu poruku“. Pored toga, tokom komemoracije za 35 žrtava genocida, Izetbegović je rekao:
„Negiranjem genocida čine dodatne zločine nad žrtvama i njihovim porodicama, vrijeđaju sve nas, guraju prst u oko civiliziranom svijetu, ali najviše štete nanose vlastitom narodu. Istinu o genocidu neće moći nadvladati.“
Izetbegovićeva poruka odrazila se i u izjavi Nermina Alivukovića, predsjednika Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici, koji je kazao da „cijeli svijet zna ko je počinio genocid“. U svom govoru, Alivuković je naglasio da su žrtve srebreničkog genocida „dovoljan razlog da se genocid više nikada i nigdje ne dogodi“.
Pozivi da se usvoji ili proglasi usvojenim zakon o zabrani negiranja genocida intenzivirali su se naredne godine. Tokom komemoracije 2019. godine, bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović pozvao je one koji negiraju genocid da prihvate sudske presude. Također ih je pozvao da se distanciraju od kreatora i izvršilaca genocida, kao i od ideologije koja je do genocida dovela.
„[Pozivam ih] da zajedno s nama podrže donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i veličanju ratnih zločina. Samo se tako, na temeljima istine i prihvatanjem sudskih presuda, može iznova graditi povjerenje, koje nam je potrebno i zbog nas, ali i zbog generacija koje dolaze iza nas.“
Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici, pozvao je visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka da nametne zakon o zabrani negiranja genocida. U svom govoru, on je negiranje genocida uporedio sa zagovaranjem novog genocida.
U 2020. i 2021. godini, kada je postalo očigledno da zastupnici iz Republike Srpske neće podržati zakon koji kriminalizuje negiranje genocida, intenzivirali su se pozivi Inzku da takav zakon nametne. Munira Subašić, predsjednica Pokreta „Majke enklave Srebrenica i Žepa“, u govoru na komemoraciji 2020. naglasila je da oni koji negiraju genocid neće uspjeti. „Nećete uspjeti, nećete nas umoriti, nećete nas ni zastrašiti. Generacije naše djece će nastaviti put poslije nas, djeca koja nisu odgajana u mržnji“, rekla je u svom obraćanju.
Godinu dana kasnije je Šefik Džaferović, bošnjački član Predsjedništva BiH, pozvao međunarodnu zajednicu da zaštiti presude međunarodnih sudova od negiranja i da čuva dostojanstvo žrtava. Svoj govor je zaključio pozivom visokom predstavniku Valentinu Inzku da nametne zakon koji kriminalizuje negiranje genocida i glorifikaciju ratnih zločinaca.
„Sud savjesti i sud historije najmanje će milosti imati za one ljude koji su mogli zaustaviti zlo, ali nisu to uradili. Ne postoji izgovor koji će to moći da opravda. Gospodine Inzko, ove ljude koje danas sahranjujemo niko ne može vratiti u život, ali poruka da su njihove ubice heroji – strašna je poruka. Vi to možete spriječiti. Pozivam vas sa ovog svetog mjesta da to i učinite.“
Kasnije tog mjeseca, Valentin Inzko je objavio da će nametnuti dopune Krivičnog zakona BiH kako bi se zabranili negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca. Inzko je nametnuo izmjene koristeći takozvane bonske ovlasti, koje visokom predstavniku omogućuju da zaobiđe opstrukciju bosanskih političara u zakonodavstvu ako je to presudno za održavanje mira. Inzkova odluka odmah je izazvala bojkot državnih institucija od strane predstavnikâ iz reda srpskog naroda, što je blokiralo državnu administraciju i izazvalo najveću političku krizu u Bosni i Hercegovini od kraja rata.
Komemoracija 2022. godine bila je prva komemoracija održana pod novonametnutim zakonom koji propisuje kazne za one koji negiraju genocid i slave ratne zločince. Šefik Džaferović je pohvalio Inzkovu odluku, naglašavajući potrebu za borbom da Memorijalni centar Srebrenica ima ulogu koju zaslužuje i štiti mjesta masovnih egzekucija.
„Uskoro će se navršiti godinu dana otkako je bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko donio zakon, nakon čega su negiranje genocida i na njemu utemeljen govor mržnje skoro u potpunosti iščezli iz javnog prostora. […] Gospodine Inzko, hvala vam za ono što ste uradili, jer vi niste time samo ispunili dužnost koju su vam propisali vaš mandat i vaša savjest, već ste spasili i obnovu povjerenja među ljudima ove zemlje.“
Tokom proteklog desetljeća, međunarodni dužnosnici su komemorirali žrtve genocida u Srebrenici na način prilično sličan bosanskim dužnosnicima. Skrušenost i poštovanje pred žrtvama srebreničkog genocida, osuda negatora genocida i borba protiv glorifikacije ratnih zločinaca bile su među najistaknutijim porukama u govorima međunarodnih dužnosnika.
Godine 2017, predsjednik MKSJ Carmel Agius obratio se prisutnima u Memorijalnom centru Srebrenica naglašavajući da negiranje ili iskrivljavanje činjenica o onome što se dogodilo u Srebrenici predstavlja „namjerni napad na istinu“. Agius je rekao da je srebrenički genocid „toliko dobro dokumentiran, potvrđen od strane dva međunarodna suda UN i znanstveno podržan da nikada nećete uspjeti sakriti pravu prirodu tog genocida“.
Dok je bio na položaju visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Valentin Inzko je kazao da je genocid u Srebrenici mrlja na savjesti međunarodne zajednice. Međutim, njegova najveća briga bili su oni koji i dalje iskazuju počast ratnim zločincima.
„U našem strahu da neki još uvijek mogu pokušavati da ožive ideologije zla, sa spomenicima, plakatima, studentskim domovima ili strankama koje nose imena ratnih zločinaca, trebamo se također sjetiti da su ljudi Bosne i Hercegovine stoljećima živjeli zajedno u miru i dobrosusjedskoj ljubavi, mnogo duže nego što su bili razdvojeni.“
Slično Inzkovom govoru iz 2018. godine, dvije godine kasnije, generalni sekretar UN António Guterres istaknuo je potrebu za pomirenjem i suprotstavljanjem negiranju genocida 25 godina nakon što je počinjen.
„Pomirenje mora biti podržano međusobnim suosjećanjem i razumijevanjem. Pomirenje znači odbacivanje negiranja genocida i ratnih zločina te bilo kakvih nastojanja da se glorificiraju osuđeni ratni zločinci. Također znači prepoznavanje patnje svih žrtava i nepripisivanje kolektivne krivice.“
Kritike na račun Ujedinjenih nacija i nizozemske vlade zbog toga što nisu zaštitile civile u Srebrenici u julu 1995. godine bile su stalna tema i obično su poticale od bošnjačkih zvaničnika. Na komemoraciji 2022. godine, ministrica odbrane Nizozemske Kajsa Ollongren odgovorila je na takve izjave i ispričala se u ime nizozemske vlade zbog neuspjeha u zaštiti žrtava srebreničkog genocida.
„Kao dio ove [međunarodne] zajednice, nizozemska vlada dijeli političku odgovornost za situaciju u kojoj je taj neuspjeh mogao nastati. Za to nudimo naše najdublje isprike.“
Zaključak
Zaključno sa 11. julom 2023. godine, ukupno su 6.752 žrtve genocida sahranjene u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima. U pogledu logistike i uspostavljene prakse, nedavne komemoracije se ne razlikuju mnogo od onih održanih prije više od 25 godina. U danima uoči komemoracije, tabuti s posmrtnim ostacima žrtava genocida transportiraju se iz Visokog s kratkim zaustavljanjem u Sarajevu, gdje građani glavnog grada mogu odati počast žrtvama. Od 2003. godine, Javno preduzeće Gradska groblja Visoko zaduženo je za ekshumaciju tijela, pripremu za identifikaciju i transport ostataka u Memorijalni centar Srebrenica za kolektivni ukop.
Kako analiza komemoracije genocida u Srebrenici pokazuje, postoje tri glavna aktera koja međusobno utiču na to kako se taj genocid percipira, uokviruje i obilježava u javnosti Bosne i Hercegovine. Prva grupa su bošnjački i probosanski donosioci odluka, koji obilježavaju genocid i zalažu se za njegovo sjećanje. Druga grupa, bosanski Srbi, otvoreno negira genocid u Srebrenici. Posljedice tog negiranja bile su vidljive u proteklom desetljeću jer su govori bošnjačkih i probosanskih sudionika bili usmjereni prije svega na osudu negiranja genocida i pozivanje visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu da djeluje. To je navelo bošnjačke i probosanske snage da zagovaraju i lobiraju kod visokog predstavnika da koristi svoje ekskluzivne bonske ovlasti i nametne zakon koji zabranjuje negiranje genocida. Treći ključni akter u tom spletu je međunarodna zajednica, koju prije svega utjelovljuje Ured visokog predstavnika.
Odluka Valentina Inzka da nametne dopune Krivičnog zakona kojima se kriminalizira negiranje genocida poslužila je kao okidač političarima iz reda srpskog naroda da izazovu najveću političku krizu u bosanskoj povijesti nakon Daytona. Ta kriza, koja je paralizirala državne institucije i otvorila mnoga sigurnosna pitanja, nije uticala na visokog predstavnika koji ju je nametnuo, ali jeste na sve ostale, a najviše na građane Bosne i Hercegovine. Iako je nametanje zakona izazvalo političku blokadu, sam zakon nije ispunio očekivanja i nije uspio kazniti one koji su nastavili otvoreno negirati genocid.
Bez obzira na to, genocid u Srebrenici ostaje ključni događaj iz ratnog razdoblja i smatra se najvećim zločinom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Države poput Rusije i Srbije podržavaju negatore genocida iz redova bosanskih Srba čak i u institucijama poput Vijeća sigurnosti UN, što dodatno komplicira politiku sjećanja u Bosni i Hercegovini.
Unatoč preprekama, hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine i inozemstva svake se godine okupljaju u Srebrenici kako bi odali počast žrtvama genocida i podizali svijest o tom ratnom zločinu, čuvajući žrtve od zaborava. Važno je napomenuti da Memorijalni centar Srebrenica ostaje ključna institucija u očuvanju sjećanja na srebrenički genocid, pružajući posjetiteljima informacije o događajima koji su se tu odvijali i obrazujući mlade ljude o opasnostima negiranja genocida, historijskog revizionizma i glorifikacije ratnih zločinaca. Ulaganje u mlade generacije obrazovanjem o prošlosti najbolji je način da se sjećanje na žrtve sačuva, a slični događaji u budućnosti spriječe.
Opšti zaključak
Politika sjećanja u Bosni i Hercegovini i dalje je osjetljivo i sporno pitanje koje nastavlja oblikovati društveni i politički krajolik zemlje. Kao takva, duboko je isprepletena s kompleksnom strukturom Bosne i Hercegovine, koju karakterizira ustavni okvir zasnovan na Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine. Politika sjećanja provodi se u skladu s etničkim i političkim interesima, često u suprotnosti sa sudskim presudama, pri čemu se negiraju međunarodno priznati ratni zločini, a odgovorni za ubistva nedužnih civila glorificiraju.
Analiza komemoracija pet ratnih zločina pokazuje da odabrani događaji imaju kapacitet da značajno kontekstualiziraju stanje u politici sjećanja u Bosni i Hercegovini danas. Osim toga, odabrani zločini nesumnjivo su oblikovali javnu raspravu u zemlji od kraja rata.
U slučaju etničkog čišćenja u Prijedoru, lokalni donosioci odluka iz redova bosanskih Srba aktivno su negirali ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom. U posljednjih 10 godina, u odavanju počasti nevinim bošnjačkim i hrvatskim žrtvama prešao se put od zabrane gradonačelnika do prisustva stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i inozemstva, što je očigledan napredak. Međutim, politički predstavnici bosanskih Srba redovito odsustvuju s komemoracija.
Masakr u Ahmićima, koji su počinile snaga bosanskih Hrvata, primjer je negiranja ratnih zločina i glorifikacije odgovornih za ubistvo nedužnih civila. Katolička crkva u Hrvatskoj nudi podršku i priliku osuđenim ratnim zločincima, odgovornim za masakr u Ahmićima, da negiraju ratni zločin. Politika sjećanja povodom ovog ratnog zločina ostaje otvoreno pitanje, s bošnjačkim i probosanskim akterima koji odaju počast za 116 civila ubijenih u zločinu te, s druge strane, dužnosnicima iz redova bosanskih Hrvata koji slave počinioce i otežavaju rad na kolektivnom sjećanju.
U usporedbi sa svim ostalim zločinima obuhvaćenim ovim istraživanjem, komemoracija ubistava u jami Kazani prošla je kroz najveću transformaciju u proteklom desetljeću. Do prije 10 godina, taj ratni zločin koji su počinili pripadnici Armije RBiH jedva da se i obilježavao, njegove žrtve nisu službeno komemorirane. Proteklog desetljeća svjedočili smo tome da su odlučni aktivisti civilnog društva i angažirani intelektualci pozivali bošnjačke i probosanske donosioce odluka da javno osude ratni zločin počinjen u jami Kazani na obodu Sarajeva. Javni pritisak rezultirao je time da vodeći bošnjački i probosanski političari počnu redovito da odaju počast žrtvama i uz to podignu spomenik nedužnim civilima. To spomen obilježje, iako nosi imena žrtava, i dalje ne naznačuje ko su počinioci, što predstavlja ozbiljnu prepreku u doličnom suočavanju s prošlošću i potpunom razumijevanju ratnih zločina počinjenih na Kazanima.
Konačno, kako analiza genocida u Srebrenici pokazuje, politiku sjećanja u tom slučaju karakterizira duboko negiranje među političkom elitom bosanskih Srba. Snažne veze te elite sa političarima i dužnosnicima iz susjedne Srbije, koji se također otvoreno upuštaju u negiranje genocida, predstavljaju prepreku u prevazilaženju etničkih podjela, suočavanju s prošlošću i podsticanju pomirenja u Bosni i Hercegovini i regionu.
Politika sjećanja vezana uz genocid u Srebrenici također je oblikovana odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice, koji je nametnuo dopune u Krivičnom zakonu BiH kojima se kažnjava negiranje genocida, no to se do sada pokazalo neefikasnim jer dužnosnici iz redova bosanskih Srba i dalje ne samo što negiraju genocid već i slave njegove počinitelje.
Kao što je ovo istraživanje pokazalo, politika sjećanja u Bosni i Hercegovini obilježena je borbom za kolektivno sjećanje, budući da različite etničke grupe predvođene nacionalističkim političarima nastoje uskladiti svoja iskustva iz prošlosti sa svojim trenutnim identitetima i političkim težnjama. Za izgradnju zajedničke vizije budućnosti zemlje suštinski je važno postizanje inkluzivnijeg pristupa sjećanju. To se neće dogoditi dok svi u Bosni i Hercegovini ne priznaju genocid i druge ratne zločine utvrđene pred lokalnim i međunarodnim sudovima koji su već osudili brojne pojedince za razne zločine počinjene tokom rata. Slavljenje ratnih zločinaca izvjesno opterećuje budućnost zemlje, budući da se mlade generacije upuštaju u iskazivanje počasti odgovornima za ubistva nedužnih civila, uključujući djecu. Danas su neki od tih mladih ljudi koji slave ratne zločince izabrani zvaničnici koji, oblikujući politike na lokalnom i nacionalnom nivou, također utiču na politiku sjećanja u Bosni i Hercegovini.
Analiza pet odabranih komemoracija također je ukazala na ključnu ulogu organizacija civilnog društva i aktivista za ljudska prava koji su neumorno lobirali kod izabranih zvaničnika, zagovarali u svojim lokalnim zajednicama i podizali svijest o važnosti promovisanja pomirenja, suočavanja s prošlošću i uspostavljanja politike sjećanja koja ujedinjuje ljude. U proteklih 10 godina, nevladine organizacije djelovale su kao pioniri u komemoraciji žrtava ratnih zločina i često su bile presudni faktor u odlukama nadležnih o podizanju spomenika u čast žrtvama. Njihov rad se pokazao iznimno važnim jer je rezultirao time da bosansko društvo bude svjesnije određenih ratnih zločina. S obzirom na to da politički lideri ne ispunjavaju svoje obaveze, očekujemo da će civilno društvo imati ključnu ulogu u oblikovanju politike sjećanja i u narednom desetljeću.
Uredila Nataša Kandić
SUTRA: Decenija sećanja u Hrvatskoj