„Zbog navijanja za Željezničar nikada nisam mutirao“, kaže novinar i publicist
Karlovački novinar i publicist Danko Plevnik s Jovanom Kosijerom napisao je knjigu „Jedina all star streetball utakmica u povijesti NBA“ koju je Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ iz Karlovca izdala 2005. godine i s njime smo se našli povodom 60. obljetnice te utakmice ne bi li nam iznio svoja sjećanja s obzirom na to da je taj susret pratio uživo.
Kako se osjećate kada Vam se spomene da je prošlo 60 godina od tada?
– I dalje sam u atmosferi te utakmice i ne čini mi se da je prošlo toliko godina. Doživio sam je kao utakmicu svog života – navijači doživljavaju neke utakmice možda i više nego igrači koji ih imaju puno više, a ova je bila uistinu vanserijska. Prije toga nismo nikada vidjeli crnce u našem gradu. To je bio prvi dream team u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, a drugi je bio na Olimpijskim igrama u Barceloni, dok je u Parizu ove godine igrao treći. Rado se sjećam njihovog gostovanja i stoga sam utakmicu htio i zadržati u knjizi koja je izašla na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Kako je došlo do izdavanja te knjige?
– Ravnateljica Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Nada Eleta je uvijek rado pristajala na moje ideje, a ovo je bila jedna od njih. Knjiga je poslana u NBA i u Kuću slavnih. Bio sam u sjedištu te lige u New Yorku. Englesko izdanje je napravljeno da bi Amerikanci mogli razumjeti tu utakmicu koja je njima bila samo jedna od utakmica na turneji po Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Egiptu, a nama je to bilo kao kada bi sada došla najbolja nogometna momčad svih vremena – to bi bilo nešto neshvatljivo.
Zašto su krenuli na tu turneju?
– To je bio vid diplomacije. Ova košarkaška diplomacija je prethodila ping-pong diplomaciji iz 1972. godine kada su SAD i Narodna Republika Kina uspostavljali diplomatske odnose. Jugoslavija je bila treća na tome putu i igrali su četiri utakmice – Beograd, Zagreb, Karlovac i Ljubljanu. Karlovac je nekoć bio košarkaški centar, a imao je na mjestu predsjednika Košarkaškog saveza Hrvatske i potpredsjednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Željka Cindrića. Zahvaljujući njemu i tadašnjem gradonačelniku Josipu Boljkovcu, koji je sve aranžirao, odigrana je jedina all-star street ball utakmica u povijesti NBA – nikad nisu igrali na betonu i na drvenim tablama.
Jeste li za posjete Americi ustanovili koliko pamte tu turneju i utakmicu u Karlovcu?
– Nisam imao s kime pričati, ali imam prijatelje u Cincinnatiju i jedna prijateljica je poznavala tajnicu Oscara Robertsona. Amerikanci nemaju kao mi običaj obilježavanja. Bio sam, primjerice, u Daytonu gdje je potpisan čuveni sporazum, a nema o tome niti jedne spomen-ploče.
Koliko ste imali godina kada se odigrala utakmica u Šancu s NBA igračima?
– Navršenih 13. Stanovao sam blizu Šanca i bio sam navijač. Išao sam s navijačima Košarkaškog kluba Željezničar u Zagreb, primjerice mjesec dana prije utakmice s Amerikancima kada su naši igrači pobijedili KK Lokomotiva na Tuškancu. Čak sam završio na fotografiji s najvećim navijačima Željezničara – Pinčom i Božom Ercegovićem. Ta je slika u Vjesniku izašla kao ilustracija nogometne publike.
Kakvi ste bili navijači?
– Zbog toga nisam mutirao – svaku sam utakmicu navijao do zadnjeg daha, pa nisam dobio lijepi bariton nego mi je ostao taj falset poput kardinala Josipa Bozanića, kako je rekao nekadašnji premijer Ivo Sanader. Srce bi me boljelo, ako nisam mogao doći na utakmicu, bjekstvom ili na druge načine. Stalno sam, dakle, visio na Šancu. Neću nikada zaboraviti kako je Robertson pucao na koš s tribina. Dao mi je svoju sliku. Nakon toga me Bobo Delić nazvao Oscar, a ja njega Jerry Lucas. Sat i pol ili dva pred utakmicu Russell me poslao po četiri pive. Nije niti čudo stoga što je toliko banana podijelio u igri. Košarkaši su mi bliski jer sam odrastao s igračima Željezničara, a ostao sam dobar s igračima Hrvatske poput Željka Troskota, koji je rođen 13. srpnja, isto kao i Karlovac, Josipa Đerđe ili Mirka Novosela. S Nadom Eleta sam napravio okrugli stol o toj utakmici, utakmicu i domjenak, a u suradnji s Veleposlanstvom SAD smo postavili spomen-ploču koja je kasnije nestala. Kome sam god pričao kakvi su igrači igrali u Karlovcu, nitko mi nije vjerovao. Stoga sam naumio postaviti tu ploču. Svlačionica je sada sakrivena, a trebalo bi je odjenuti fotografijama s košarkaških utakmica dok se ne izradi nova tabla, ali ne od mesinga, jer se takva lako ukrade i sreže, nego od mramora.
Kako se navijalo u Karlovcu na košarkaškim utakmicama?
– Karlovac je bio grad košarke i navijalo se do iznemoglosti. Imali smo, srećom, Šenota i Delića na satu i zadnja minuta se znala igrati dok god Željezničar ne pobijedi. Svi smo davali podršku. Vladimir Cvetković iz KK Crvena zvezda je rekao da bi uzalud kovali taktiku kako pobijediti Željezničar u Karlovcu. Žir je vladao pod koševima, Boco je dodavao i cimao… Bili su jednom drugi u jugoslavenskoj ligi. To je bila, dakle, tvrđava, prije Zadra, koji je ostao grad košarke. Najveći navijač je bio pokojni Pinčo koji je navijao pljujući, pa je znao popljuvati suce. Na toj utakmici u Tuškancu je ispred nas sjedila gospođa s divnom frizurom. Pinčo je toliko navijao i pljuvao da je ženi napravio gnijezdo tih ispljuvaka. Srce me boljelo jer smo svi navijači išli po Zagrebu do željezničke stanice, a Pinčo se jedini autobusom s igračima vraćao u Karlovac. Nisam se mogao identificirati s igračima Željezničara, ali sam se mogao identificirati s Pinčom. Zahvaljujući uspjesima u košarci kao Karlovčanin nisam nikada dobio kompleks Zagreba – jači smo od Zagreba u tom sportu, pa je tako i na drugim područjima. Nekada je Karlovac bio najveći industrijski grad u Hrvatskoj. Kad je pokojni Badžo htio prijeći na ogradi, policajac ga je zveknuo po leđima par puta. Stavili su lan oko igrališta da se ne vidi, kao da se odigrava masonski sastanak. Preko puta su bili Dane Kasunić, Albert Vlašić i drugi koji su lupali i navijali. Nije bilo čovjeka koji bi dolazio gledati utakmicu bez uzbuđenja – nama je utakmica bila na život i smrt. Željezničar je rijetko kada gubio. Nikad nam nije padalo na pamet osnivati udruge navijača – to bi značilo da smo ravnopravni s klubom, što je ludost. Bili smo zaljubljenici u naš klub i nismo htjeli raditi paralelnu organizaciju, da se to birokratizira. Na zapadnoj strani Šanca je sjedila sportska, kulturna i politička elita koja je znala biti odjevena u odijela. Preko puta su sjedili siromašniji i mlađi navijači, manje-više iz Kineske četvrti, koji su nosili navijanje i zahvaljujući često i njima je dolazilo do atmosfere koje su se svi protivnički igrači i suci plašili – uvijek je bila vika i na suce. Tu su dolazila suditi braća Kavčič iz Slovenije i kasnije su govorili da im je najteže bilo raditi u Karlovcu. Stadion je inače napravljen 1951. godine, kada sam i ja rođen, pa sam vezan i memorijalno uz taj događaj.
Kako su Amerikanci doživjeli navijanje?
– Bio sam u travnju 1992. godine u Americi na utakmici nakon koje sam pričao s Draženom Petrovićem koji je tada igrao za klub New Jersey Nets. Kod njih su utakmica i navijanje marketinški materijal, nekakva uvježbana procedura. Kod nas je ta želja za pobjedom bila ideja vodilja. S 12 i 13 godina se glas mora čuvati, a ostavio sam ga na Šancu. Stariji nisu imali taj problem. Amerikanci su bili prvo oduševljeni stadionom jer nisu nikada igrali na betonu i na drvenim tablama, a do terena su se probijali kroz publiku. Navikli su na veliku posjećenost utakmica, ali ne i na to da im je publika toliko blizu. Ja sam sjedio ispod koša, što je u NBA ligi nezamislivo. Bila je to, dakle, jedna velika sloboda. Na večeri na Starom gradu Dubovcu Russell je pitao Žira, koji ga je nadskočio za nabacivanja lopte, ima li federe u nogama. Na toj utakmici smo prvi puta vidjeli zakucavanje. Trener Amerikancima je bio najtrofejniji trener u povijesti NBA Red Auerbach. Sjećam se kada sam 1987. prvi puta posjetio Ameriku, nisam mogao spavati, pa sam gledao košarku na televiziji i pomislio sam tada da, ako bih se ikada preselio u Ameriku, da bi to bilo zbog NBA lige. Jedan kolega koji je s Krešimirom Ćosićem bio u NBA ligi me zvao da bismo s Markom Ostarčevićem iz Zadra, igračem s fantastičnim skokom, napravili u Salt Lake Cityju memorijalnu utakmicu u znak sjećanja na Krešu.
Željezničar je u Šancu, dakle, bio nepobjediv.
– Rijetko bi se dogodilo da izgube jer su imali čuveni 3K – Kasun, Križan i Kolaković. Po tome se grad poznaje. Došao sam bio prije par godina u Zadar i stariji se tamo i dalje sjećaju toga. Kasuna su u Beogradu zvali Kasapin jer je bio jako snažan i sve je nosio pred sobom. Većina reprezentacije Hrvatske koja je igrala s NBA igračima bila je iz Karlovca.
Jeste li očekivali da će ti igrači pobijediti Amerikance?
– Jesam jer nisu nikada izgubili. Trener je bio Berislav Radišić – Pačka, koji je predavao meni i mome sinu tjelesni i zdravstveni odgoj u Osnovnoj školi Dragojle Jarnević, a kasnije je bio izbornik nigerijske reprezentacije. Želiš da pobijede, pa misliš da će pobijediti, no uvidjeli smo da su Amerikanci bili pet puta viši, jači i brži – nije to nogomet da se radi bunker radi rezultata 0:0 ili kao kada je Makedonija pobijedila Italiju s jednim udarcem na gol. Košarka je malo drugačiji sport.
Živi li utakmica s igračima NBA lige u sjećanju Karlovca?
– Živi. Marko Vladić je napravio studentski rad o tome, pa se i mlađi stoga toga sjećaju. Napravio je lijepu paralelu – iz medija ne znamo kakva je bila atmosfera na utakmici jer su izvještaji šturi, a sjećanja znaju varati. Robertson se sjetio da se utakmica u Zagrebu igrala na nogometnom stadionu pred 16.000 ljudi, a sportski novinar Zdravko Švegar je bio na toj utakmici i rekao je da se igrala na teniskom igralištu pred osam tisuća ljudi. Sjećanja daju toplinu, ali ne uvijek i činjenice. Oscar je odigrao tisuće utakmica u životu, a na ovoj turneji 26 utakmica od Poljske do Egipta, pa se ne može sjetiti detalja, no kada sam mu se javio, nečega se ipak uspio prisjetiti.
KAportal – Nedeljom u podne
