уторак, мај 28, 2024

Četvrti totalitarizam

Slične objave

Podeli

Autor Mario Kopić

Godine 2009. Evropski parlament donio je Rezoluciju o evropskoj svijesti i totalitarizmu. Rezolucija sadrži čak nekoliko sintagmi o pomirenju. Sintagma „bez istine nema sjećanja ni pomirenja“ nastupa čak četiri puta. A sama rezolucija je poprilično optimistična. Njezina 16. točka glasi da je Europski parlament „uvjeren je da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“. Odmah se pitamo: a što ćemo s otkrivanjem zločina drugih totalitarnih odnosno autoritarnih režima, fašizma i nacizma, a možda i još kojega? Koliko ih je zapravo?

Rezolucija je očito kolaž i montaža različitih ishodišta i stajališta. Govori o „žrtvama staljinizma i nacizma“, o „autoritarnim i totalitarnim režimima“, o „diktatorskom nasljeđu“, o „komunističkim režimima“, o „fašističkim režimima“, o „nacizmu, staljinizmu, fašističkim i komunističkim režimima“, o „komunističkoj diktaturi“, o „totalitarnoj vladavini“, o „svim totalitarnim i autoritarnim režimima“ itd. O trima totalitarizmima izričito ne govori nigdje. Uvodno se poziva i na izjave što su ih predsjednik Parlamenta i političke skupine dale 4. jula 2006. godine, sedamdeset godina nakon državnog udara generala Franca u Španjolskoj. Pitamo se: a kamo spada frankizam? Spada li u totalitarne, autoritarne ili neke druge režime? A kamo, recimo, spada slovački fašizam katoličkog svećenika monsinjora Jozefa Tisa od 1939. do 1945. godine? I koji se okončao tako neslavno. Naime, od Nijemaca ovisna slovačka vlada predsjednika Tisa, na početku aprila 1945. godine, zajedno s predsjednikom države umaknula je u Austriju i Bavarsku. Slično kao i neke druge nama znane.

Je li bila od Nijemaca, od nacista ovisna slovačka vlada, nacistička vlada? Zbog Tisova kolaboriranja s Hitlerom? Rezolucija usput navodi da je „pridruživanje Grčke, Španjolske i Portugala, koji su trpjeli [samo trpjeli?] pod dugotrajnim fašističkim režimima, pomoglo osigurati demokraciju na jugu Europe“. Zar ne bismo morali, u tom kontekstu, koji španjolski frankistički režim s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća najprije smješta među fašističke režime, i Tisov slovački režim pod nadzorom Nijemaca smatrati fašističkim?

Da bismo se iole približili odgovoru, pogledajmo nekoliko činjenica o Tisovu režimu. Donosi ih Christoph Dieckamann u knjizi Kooperacija i zločinstvo (Kooperation und Verbrechen). Skupina oko predsjednika države Jozefa Tisa htjela je, naime, graditi diktaturu na podlozi tradicionalnih stranačkih struktura i pragmatičnim uključivanjem prebjega i nestranačkih suradnika. U ideologiji i dnevnoj politici u najvećoj se mjeri služila tradicionalnim klerikalizmom i konzervativizmom, a u ekonomskoj politici katoličkom socijalnom doktrinom. U sporovima o slici diktature u Slovačkoj Tiso se oslanjao prije svega na stranku koja je 1944. godine imala 300.000 glasova. Mogao je bez krzmanja računati na pomoć katoličke crkve. Svećenici su u stranci igrali značajnu ulogu, svoje predstavnike su imali i u parlamentu i državnom svijetu. Katolička crkva je podupirala socijalnu, kulturnu i školsku vladinu politiku, odgovaralo joj je i njezino autoritarno i paternalističko političko značenje, a nije se slagala s dosljednim imitiranjem nacističkog modela. Za razliku od Tisa kao predsjednika države, predsjednik vlade Vojtech Tuka zauzimao se za radikalnije metode i preuzimanje nacističkih modela. Tuka je protiv Tisove „pučke Slovačke“ propagirao „slovački nacional-socijalizam“, protiv tradicije permanentnu revoluciju. Tisov moćni oslonac bila je Hlinkova garda na čelu s Alexanderom Machom, koja je bila organizirana po ugledu na njemačke SA-odrede. Iako je Tisa navodno davao prednost „mekšim“ metodama, to ga nije priječilo da pristane na transport gotovo 100.000 Židova i 100.000 Roma u njemačke koncentracijske logore. No Tisova vlada nije kolaborirala samo pri lovljenju Židova i njihovu transportu u logore smrti, nego i slanjem slovačkih vojnika na front, najprije na ruski, potom, u Italiju. Tisova je vlada od samog početka bila kolaborantska, fašistička do te mjere da ju je nedavno papa Frane, osudivši instrumentalizaciju vjere u političke svrhe, otvoreno definirao kao antikršćansku: „Koliko puta je neizrecivo ime Najvišeg bilo zloupotrijebljeno za nepojmljiva ljudska djela!“ Prema crkvenoj, klero-katoličkoj logici, Tisin politički sistem bio je dakle bliži Mussolinijevu fašizmu nego Hitlerovu nacizmu. Kretao se u ambijentu konkordata što su ga 1929. godine sklopili Mussolini i papa Pio XI. Talijanski fašizam je doista proizišao iz socijalizma, no Mussolini je punu vlast u svoje ruke dobio tek nakon konkordata i tu Vlast potom držao 14 godina, sve do 1943. Ni Franco (i njegov fašistički frankizam) bez potpore Crkve nikada ne bi došao na vlast. Fašizma bez povezanosti s klerikalizmom zapravo uopće nema, barem onog koji se konsolidirao na vlasti.

Kako dakle označiti Tisovu Slovačku? Kao mješavinu musolinijevskog fašizma, hitlerovskog nacizma i klero-katolicizma papinske Katoličke akcije? Najprimjerenija oznaka je klero-fašizam. Taj termin nije nikakva izmišljotina komunista, nego ga je oblikovao ustanovitelj talijanske kršćanske demokracije Don Luigi Sturzo, jedan od prvih katolika antifašista koje je Mussolinijev fašizam natjerao u izgnanstvo. Upravo je on povezivanje dijela Crkve i režima u fašističkoj Italiji nazvao klero-fašizmom. Karakteristika je klero-fašizma, prema Sturziju, povezanost klera s militantnošću i nasiljem, naspram istinskog kršćanstva: „Fašizam je u svojoj suštini poganski i protiv katoličkog nauka. U primjeru fašizma riječ je o idolatriji države (statolatria) i obogotvorenju nacije (deificazione della nazione). Fašizam dopušta, ohrabruje i slavi nemoralna djela, čak ubojstvo, samo ako služe nacionalnoj svrsi. Ohrabrivanje na nasilje ne samo da je u suprotnosti s pravnom državom, nego i sa zakonom ljubavi što ga proklamira Evanđelje“.

Ako sumiramo, dakle, fašizam u užem smislu je talijanski Mussolinijev fašizam, a fašizam u širem značenju je fašizam što ga možemo razabrati iz sintagme „antifašističko savezništvo“, koje uključuje sve protivnike (zajedno sa Sovjetskim Savezom) trojne osovine Rim-Berlin-Tokio i njihovih satelita od Slovačke i Mađarske, preko Hrvatske i Bugarske do Španjolske i Portugala. Fašizmi u širem značenju imaju pritom različite profilacije. Fašizam kao njemački nacizam u čistom obliku je hitlerizam, slovački fašizam s katoličkim svećenikom monsinjorom Tisom na čelu je klero-fašizam. Fašizam kao španjolski fašizam s elementima klero-fašizma je frankizam. Fašizam NDH je klero-fašizam s elementima talijanskog fašizma.

Za daljnje specifikacije potrebne su dodatne komparativne studije, u skladu s 13. točkom Rezolucije, koja poziva na „uspostavljanje platforme za europsko sjećanje i savjest i pružanje podrške za umrežavanje i suradnju među nacionalnim istraživačkim institutima specijaliziranim u predmetu totalitarne povijesti, kao i za stvaranje jednog pan-europskog dokumentacijskog centra (memorijalnog) za žrtve svih totalitarnih režima“. Svih! Dakle i klero-fašističkog. Na žalost, antikomunisti, koji su danas najglasniji u pozivanju na Rezoluciju, vide u njoj jedino i samo osudu komunističkog totalitarizma, druga dva (fašistički i nacistički) zaobilaze, a četvrti, klero-fašistički, koji nas se itekako tiče, uopće i ne spominju. Zato su obični manipulatori!

(tačno.net)