среда, мај 29, 2024

Četrdesetdve godine bez Tita

Slične objave

Podeli

Reuf Jakupović

Od 4. maja 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito, bivši predsjednik već poodavno bivše Jugoslavije, pa do danas prošle su 42 godine. A tog 4. maja, na vijest da je Tito umro, na prostorima Jugoslavije – od Triglava do Đevđelije – zavladao je tajac.

Potekle su rijeke suza. Plakao je Jugoslaven za voljenim Josipom Brozom. Plakali su i stari i mladi, i radnik i seljak, i pionir i omladinac, i mati i kći, i otac i sin.

Na sam dan sahrane 8. maja Jugoslavijom je sve utihnulo: ova napaćena zemlja opraštala se od najdražeg sina kojeg je iznjedrila. A svijet, kako je svijet reagovao na vijest da je s ovog svijeta otišao „državnik svijeta“?

Najbolji odgovor na ovo pitanje dala je Titova sahrana.

Tog dana je Beograd, gdje je Tito sahranjen, bio je u centru pažnje cijelog svijeta.

Sahrani je prisustvovalo 229 delegacija iz 127 država sa svih pet kontinenata, a čak 122 delegacije imale su status državne delegacije. Do tada, a ni od tada, tako nešto u svijetu nije zabilježeno. Možda nikada i neće.

Mnogo toga, uglavnom ne lijepog, dogodilo se na prostorima te bivše države nakon Titove smrti. Zajedništvo jugoslavenskih naroda i narodnosti (bratstvo i jedinstvo, kako je Tito govorio) razbilo se u paramparčad. Od jedne stvoreno je najprije šest država, a potom i sedma (Kosovo), oko čijeg osamostaljenja će se još dugo lomiti koplja.

Neke od tih novih država su skupo platile svoje osamostaljenje – krvlju svojih građana i velikim razaranjima materijalnih dobara. Danas nijedna od tih država ne može ni „na ruke politi“ Jugoslaviji, kada je riječ o mnogim segmentima društva.

U posttitovsko vremenu bilo je (a i danas ima) i hvaljenja i kuđenja kako Titovog lika tako i njegovog djela. Nekad je to pojedinačno, nekad orkestrirano, nekad više, nekad manje. Što se kuđenja tiče, u tome najdalje idu Srbija i Hrvatska te manji bosanskohercegovački entitet – Republika Srpska.

I to sve zbog, zašto to ne reći, četništva i ustaštva, još uvijek prisutnih recidiva iz Drugog svjetskog rata. No, pucanj je to u prazno: Tito je bio i ostao istaknuta ličnost savremene epohe, ne samo na jugoslavenskoj nego i na svjetskoj političkoj sceni.

Šta li je to što ga je dovelo na taj pijedastal? Da li je samo to što je od „običnog“ metalskog radnika postao izuzetan velikan, čije se mišljenje uvažavalo u svijetu i kojeg su rado sretali svjetski lideri, bez obzira na njihovu blokovsku pripadnost u tadašnjoj blokovskoj podjeli. Ne, nije.

Da li je samo to što je jednu malu zemlju i njene narode uspio da dovede sa sporednog na glavni kolosjek međunarodnog odlučivanja. Ne, nije ni to.

Da li je samo to što je još za života ušao u istoriju zemlje u kojoj je rođen te u svjetsku istoriju. Nije ni to, jer takvih primjera ima među Titovim savremenicima.

Tito je to što jeste zahvaljujući „međašima“ na njegovom životnom putu – događajima koji su ostavili svojevrsan pečat na Jugoslaviju, njene narode i narodnosti, a neki i na svjetsku istoriju.

Prvi „međaš“ na životnoj stazi Josipa Broza je 1941. godina. Hitlerov napad na Jugoslaviju jasno je pokazao njenu trulost. Iako se, zbog velikog protivljenja političkih i vojnih krugova, nije uspjela odmah uključiti u oružane sukobe i pružiti otpor, Komunistička partija Jugoslavije, na čelu s Titom, nije priznala poraz i prihvatila komadanje Jugoslavije.

Nagovještavajući da odsudna bitka tek predstoji, tražila je da vojska i građani sačuvaju oružje za vrijeme kada će trebati braniti svoju domovinu.

Tito je dalekovido sagledao oblike i puteve oslobodilačke borbe i zaključio da oslobođenje zemlje mora biti isključivo sopstveno djelo naroda Jugoslavije, što je stajalo i u proglasu koji je 4. jula narodima Jugoslavije uputilo partijsko rukovodstvo: „Znajte da vaše oslobođenje može i mora biti izvojevano vašim sopstvenim snagama.“

Neposredno nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez, narodi i narodnosti Jugoslavije dižu se na opštenarodni ustanak, predvođeni Komunistčkom partijom i Titom.

Počinje najslavnija epopeja u istoriji Jugoslavije. U nemogućim uslovima, kada je zemlja bila okupirana od mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, u trenucima kada je vojna moć zemlje bila razbijena, a njen starješinski kadar zarobljen, i kada je cjelokupan privredni potencijal zemlje bio stavljen u službu neprijatelju – upravo u tim uslovima plamen ustanka krenuo je Jugoslavijom.

Zaplamtjele su ustaničke puške, prva u rukama Žikice Jovanovića Španca 7. jula u Beloj Crkvi u Srbiji. Ubrzo je cijela zemlja bila zahvaćena partizanskim ratom, koji je od jedne anemične zemlje stvorio, za osovinske sile, jedno novo, nepredviđeno bojište u porobljenoj Evropi.

Narodnooslobodilačka borba nije bila usmjerena samo na oslobađanje zemlje. Ona je istovremeno bila usmjerena i na stvaranje jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, sa potpuno novim društvenim odnosima. Dakle, narodnooslobodilačka borba bila je istovremeno i socijalistička revolucija, poslije Oktobarske revolucije prva koja je uspješno izvedena.

Te pune četiri godine herojske borbe naroda i narodnosti Jugoslavije, koju je na čelu s Titom predvodila Komunistička partija, neizbrisivo je upisana i u svjetsku istoriju, posebno njeno antifašističko poglavlje.

Već 1945. godine na životnoj stazi Josipa Broza je i drugi „međaš“. Samo što je Drugi svjetski rat završio, velike sile počinju svoj pir – crtanje nove karte Evrope. Ni Jugoslavija se u tome ne zaobilazi: krvavo stečene tekovine četverogodišnje borbe protiv okupatora postaju predmet kalkulacija i pogađanja velikih sila.

Tito tada govori: „Govorilo se da je ovaj rat pravedan i mi smo ga takvim i smatrali. Mi tražimo da i završetak rata ima pravedan epilog i da svako bude gospodar na svome.“ Parola „svoje ne damo – tuđe nećemo“ bila je izraz težnje naroda i narodnosti Jugoslavije da se po svaku cijenu odbrane tekovine borbe protiv okupatora. Tito je bio hrabar i nepokolebljiv i rezultat toga je teritorijalna neokrnjenost Jugoslavije i njena samostalnost.

Bez Tita, teritorija Jugoslavije bila bi manja, a Jugoslavija bi, vjerovatno, bila potčinjena i eksploatisana – svejedno kako. Da nije bilo Tita, ni Hrvatska, na primjer, ne bi imala sve što danas ima uz obalu Jadranskog mora.

U istoriji Jugoslavije više je prelomnih godina. Jedna od njih, čiji se značaj upoređuje s narodnooslobodilačkom borbom, jeste 1948. godina. Ta godina je treći „međaš“ Josipa Broza. Staljin, koji je tada bio na vrhuncu moći, nije mogao da se pomiri s činjenicom da jedna mala zemlja izgrađuje svoj sopstveni put u socijalizam, bez njegovog centralističkog i svemoćnog diktata. Pokušao je Staljin stati na taj put, opovrgnuti identitet Jugoslavije i ukinuti njenu samostalnost.

Sva dotadašnja djelatnost Komunističke partije i Tita stavljena je na probu te 1948. godine. Tito je imao hrabrost i snagu, ličnu i političku, da kaže „ne“ Staljinovom pokušaju da sa pravca socijalističke revolucije i slobode skrene narode i narodnosti Jugoslavije i da negira pravo na samoopredjeljenje.

U to vrijeme suprostaviti se Staljinu bilo je ravno samoubistvu.

I danas u američkim krugovima ovo „ne“ izaziva strahopoštovanje i ono kod njih ima veći rejting čak i od narodnooslobodilačke borbe. Vrijeme i događaji koji su nakon „ne“ uslijedili, potvrdili su ispravnost puta kojim je Tito vodio Jugoslaviju u tim sudbonosnim danima njene istorije.

Josip Broz je jugoslavenskom društvu i socijalizmu, a i međunarodnom progresu, dao izuzetan doprinos kroz razvoj samoupravljanja, tog novog društvenog odnosa. Prvi korak u tom specifičnom jugoslavenskom obliku samoupravljanja bio je Zakon o predaji fabrika na upravljanje radnicima, koji je juna 1950. godine usvojila Narodna skupština. U doba mukotrpnog probijanja ekonomske blokade izazvane Titovim „ne “ Staljinu, bila je to smjela odluka o novom konceptu izgradnje društvenih odnosa u zemlji još ne oporavljenoj od četverogodišnjeg rata protiv okupatora.

Sažeta u paroli „fabrike radnicima – zemlja seljacima“ ova odluka je na pravi način izražavala težnje radnih ljudi, naroda i narodnosti Jugoslavije.

Nakon uvođenja samoupravljanja Jugoslavija je doživjela pravi bum značajnim povećanjem industrijske proizvodnje i izvoza. Tim povećanjem poboljšan je standard građana te unaprijeđeno obrazovanje i zdravstvo. Izgrađeno je monogo društvenih stanova i fabrika, izgrađena infrastruktura…

S pravom se, dakle, 1950. godina takođe smatra „međašem“, četvrtim po redu na Titovoj životnoj stazi. Nakon Drugog svjetskog rata započinje proces raspada starog kolonijalnog sistema dok se, s druge strane, dvije velike sile SAD i SSSR sve više konfrontiraju pa se čini da bi moglo doći i do novog svjetskog rata.

Započinje „postrojavanje“ zemalja u dva velika bloka – istočni i zapadni. Izgledalo je da će se cijeli svijet podijeliti na dva dijela. Josip Broz genijalno uviđa da vezivanje za jedan od blokova samo doprinosi konfrontaciji, a da su blokovi samo jedna prolazna tvorevina, koja u sebi krije bure baruta, čija je eksplozija moguća svakog trenutka.

On je duboko shvatio i bio veoma siguran da svjetski progres, mir i sloboda mogu biti zaštićeni očuvanjem nezavisnosti zemalja i naroda te okupljanjem što većeg broja zemalja i pokreta spremnih da se angažuju u traženju rješavanja sporova mirnim putem.

Njegova ideja naišla je na pristalice i tako se formirao Pokret nesvrstanih, koji je pomogao da se razviju i drugi elementi očuvanja svjetskog mira. Time je Tito, kao jedan od neimara nesvrstanosti, dao svoj veliki doprinos cjelokupnom čovječanstvu.

Prva konferencija Pokreta nesvrstanih održana je u septembru 1961. godine u Beogradu. Ta godina je, dakle, peti Titov „međaš“. Josip Broz se nikada nije kolebao kada je u pitanju usklađivanje djelovanja društva sa zahtjevima realnog života.

Tako je Ustavom iz 1963. godine započeo proces krupnih društvenih promjena u Jugoslaviji. Jedanaest godina kasnije, dakle 1974. godine, donesen je novi ustav kao prirodni nastavak tog procesa. Ustav iz 1974. godine označio je novu etapu borbe za socijalizam, sa ciljem da se u potpunosti obezbjedi odlučujuća uloga radničke klase u svim oblastima društvenog, političkog i ekonomskog života zemlje.

Ustav je imao poseban značaj za Bošnjake. Oni (tada kao muslimani) po prvi put dobivaju ravnopravan status naroda unutar jugoslavenske zajednice. Tim ustavom su izvršene i promjene odnosa u federalnom ustrojstvu zemlje, što je imalo dalekosežni značaj. Zbog toga je 1974. godina još jedan, ovog puta posljednji, „međaš“ na Titovoj životnoj stazi.

Nakon Titove smrti najviše primjedbi na ovaj ustav dolazilo je iz Srbije, zbog date veće autonomije pokrajinama Kosovo i Vojvodina.

Autor je građevinski inženjer i diplomirani ekonomista

(Dnevni list Danas)