Dragan Banjac
Prošle nedelje, 13. marta, u Zagrebu je od srčanog udara preminuo Igor Mandić. Bio je pisac, književni kritičar, kolumnista, esejista, feljtonista… U svemu natprosečan.
Bio je „talentiran ka svi Dalmatinci“, kako bi rekao Miljenko Smoje. Završio je studije komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Tri godine ksnije zapošljava se u Vjesniku kao kritičar. Pisao je kolumne u Vjesniku u srijedu, radio kao interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima. Od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prelazi u slobodnjake.
Mandić je, nema sumnje, bio retka biljka na bivšem jugoslovenskom prostoru. Umeo je i hteo da kaže pa – kud puklo… Kod Aleksandra Stankovića (Nedjeljom u dva) reći će da je Domovinski rat bio „građanski“ i da se nije radilo o agresiji nego o regresiji jer je bilo normalno očekivati pobunu Srba na stanje u Hrvatskoj.
Protivio se nezavisnosti Kosova jer je to srpska zemlja. Nije bio ni za odvajanje Crne Gore, a slično Miroslavu Krleži („Srbi i Hrvati su dva komada jedne balege koju je točak zaprežnih kola balkanske istorije prepolovio na dva dijela“) ovaj inače veliki krležijanac to je malo umekšao, tvrdeći da su Srbi i Hrvati „dva plemena istoga naroda“ i da je za ponovno stvaranje federalne zajednice.
Evo kraćeg Mandićevog slova sa komemoracije u Jadovnom 26. juna 2011. godine prema pisanju zagrebačkih Novosti: „Ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike … Dok god postoje zloćudni povici na stadionima, grafiti… a iza toga mržnja i iracionalno bjesnilo potpomognuti politikom, neće biti sreće. Što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Europe“.
Za svog veka odradio je mirovinu (penziju) i po. Svoje književne kritike, polemike, esejističke tekstove i feljtone objavljivao u brojnim, najznačajnijim jugoslovenskim, hrvatskim i srpskim časopisima. U Beogradu su to Književna reč, Književne novine, Politika, Duga, NIN. U ovom poslednjem s velikim guštom, govorio je. U zaostavštini ostaje i 35 knjiga.
Da, bio je veliki poštovalac lika i dela Dobrice Ćosića. Pre dosta godina dugo smo se sporili na Sajmu knjiga baš u vezi srpskog militantnog književnika. Nismo usaglasili stavove. Predveče smo se susreli između Tanjuga i restorana Proleće i skoro se posvađali.
„Nisu u pravu, Dobrica nije veliki pisac i zašto mu dižeš lestvicu. Time samo gubiš!“, rekao sam mu.
„Zašto ti toliko voliš Dalmatince. Nisu oni takvi kakve ih vidiš…!“
Razišli smo se uz stisak ruke.
U emisiji Opća praksa (HRT) Branimira Pofuka bio je u svom stilu i na visini zadatka. Šteta što je više nema i znam mnogo Beograđana koji su je s velikim zanimanjem gledali. Pored njega ništa manje vredni bili su i Ivan Zidić i izvanredni Zvonko Maković. Emisija je išla petkom (?) u dobrom terminu i 15. juna 2007. Pofuk je iščitao tri nove reči. Prvu je, rekao je, poslala Nada Araus Premčić iz Splita i glasi uspornik – ili „ležeći policajac“. Druga je smećnjak kao zamena za kontejner, a treća raskružje, odnosno kružni tok.
Mandić je odmah uskočio. Predlaže da se usvoji reč ostarina i veli da nije njegova. „To je rekao Josip Horvat, pravdajući je činjenicom da (uz mladež i starež) već postoji omladina.
Od današnjeg ranog popodneva počiva na Mirogoju, pored kćerke Ade. Blizu mu je i Augustin-Tin Ujević.
Govorkalo se i o Aleji velikana. Njegova supruga Slavica rekla je za beogradski Danas da on tu ne spada. „Uvijek se rugao umišljenim veličinama, lažnim velikanima, napuhanim društvenim moćnicima!“
Adio moj Starežu! Počivaj u mirogojskom miru.
