Gradimir Gojer
U Narodnom pozorištu Sarajevo redateljski sam osmislio, između ostalog, i jednu od verzija Držićevog ”Dunda Maroja”. Sjećam se te režije poglavito zbog toga što je u povijesti Kuće na Obali ona uslijedila nakon redateljske lucidije „Dunda“ od strane Joška Juvančića, jednog od najboljih poznavatelja i scenskih tumača teatra Marina Držića Vidre. Nemalo opterećenje mi je predstavljalo moje ushićenje tom Juvančićevom vizijom Dunda.
Razmišljajući kako inscenirati najpoznatiju komediju Marina Držića Vidre, od prvog dana studija ove svjetski potvrđene književne tvorevine smatrao sam da je idealan scenograf za ovu predstavu Radovan Marušić. Apsolutno neponovljiv u scenografskim traganjima, inovativan i sklon eksperimentiranju u gotovo svakoj predstavi Marušić mi je svojim rješenjem omogućio prostor za redateljsko, ali i glumačko razigravanje, za radost glumačke igre kako i priliči majstorstvu pisca kakav je Držić bio… I ne samo u ovoj svojoj ponajboljoj komediji, nego u kompletnom njegovom opusu.
Poslije prvih Marušićevih ”šmir” skica shvatio sam da mi je ta scenografija zadala koordinate za apsolutno ”dubrovačko promišljanje” mizanscenskih shema. U praznom prostoru pozorničke pačetvorine Marušić je ”naselio” jedno dubrovačko stepenište, na točkovima, koje je kao novo dramsko lice u mojoj predstavi moglo da se kreće po pozornici.
Na tim stepenicama, koje je ovaj ekstremno inovativni I različitim scenskim ”vragolijama” skloni stvaralac izmaštao sa gotovo naturalističkom starodubrovačkom rustikom, organizirao sam kompletan mizanscen, redateljski orkestrirao sve prizore moga i Marušićevog “Dunda Maroja”… Tumači uloga Dunda, Pometa, Laure, Uga Tudeška… penjali su se i, jednako, spuštali govoreći više nego izazovne slapove držićevske dubrovštine.
Nedugo nakon te sarajevske premijere, izvedene u okviru internacionalnog zimskog festivala ”Sarajevska zima” susreo me na Stradunu jedan od najpoznatijih članova legendarnih Dubrovačkih trubadura i kasnije nimalo manje uspješan ugostitelj Marko Brešković I kazao mi jedan od najvećih komplimentata u mom redateljskom vijeku: ”Vaš je Dundo najbolji od svih koje sam gledao…” Veli to Dubrovčanin sa velikim ”D”, a ja mu odgovorim da je to predstava koju je u svim segmentima, a ne samo likovnom, rješila i na svoj način ”diktirala” scenografija Radovana Marušića…
Bilo kako bilo u mom životopisu taj sarajevski Dundo ima značajno mjesto!
„GALOP“ ILI O MATKU SRŠENU
Studij kazališne režije diplomirao sam režirajući tekst odlične duo drame „Galop“ dubrovačkog pisca i redatelja Matka Sršena. Sršen kao profesor kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu svojim je dramama Cvijeta Zuzorić, Treći spol, Pripovjest kako se Venere božice užeže u ljubav lijepoga Adona te Pomet Marina Držića, knjigama Ifigenija: drame i maske, Nagovor na filozofiju, Edip multiplex, posebice adaptacijama i režijama Dostojevskog, Krleže, Mrožeka zadobijao godinama iznimnu pozornost najozbiljnijih kazališnih krugova naše kulturne pozornice.
Vraćam se, na tren našoj mladosti…
Jedna, kako je u svojoj dubokoj zrelosti sve češće nazivam “rok“ duodrama izvedena na Maloj sceni En face Narodnog pozorišta Sarajevo sprijateljila nas je, kroz izvrsnu scenografiju Vanje Popović i glumačko nadigravanje, u to doba, nedopustivo mladih glumaca Suade Kapić i Gorana Savića. Estetski smo se, negdje “mirisali“ na istom stilskom fonu…
Istinski mi je žao što se naša suradnja nije nastavila na drugim dramskim projektima profesora Sršena…
RECITALI TOMA DURBEŠIĆA
Pri pomisli na Dubrovnik i njegov ljetni festival – Dubrovačke ljetne igre uvijek se s golemom radošću sjetim književnika i redatelja Tomislava Toma Durbešića. Redatelj bogate kolekcije kazališnih ostvarenja koje je ostavljao publikama Zagreba, Splita, Sarajeva, Zenice, Banjaluke, ipak, posebno je podario dubrovačke kazališne noći svojim ponoćnim recitalima poezije…
Posebno je u povijesti dubrovačke kazališnosti zapažen ostao niz recitala poezije koje je ovaj profesor zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti režirao, a posebno „Kristalna kocka vedrine“, prema versima Augustina Tina Ujevića, čijim je „vjernikom“ i sljedbenikom naš Tom ostao do svoga posljednjega ovozemaljskog daha!
NISAM ŽELIO TO PISATI
(Na vijest o smrti Ivice Kunčevića)
Sve nas je manje,
Sve rjeđe u Grad
Dolaziti ću, a na
Stradunu kavu,
Gorku kao životi
Nam piti neću jer
Poslije Đela, na obali
Drugoj, aherontskoj
Vidim u snu nemirnom
I gospara Mišu i tebe…
Nisam želio to pisati.
Nikada, vjeruj, nikad…
SJETITI SE KAZALIŠNOG KRONIČARA BERIĆA
Kao srednjoškolac i pasionirani čitatelj Kulturne rubrike sarajevskog Oslobođenja zapamtio sam izvrsne kazališne kronike osobito Dubrovačkih ljetnih igara kojima je Gojko Berić bogatio saznanja nas na kontinentu o moćnoj erupciji kazališnosti koja je dolazila iz Dubrovnika, osobito za ljetnih mjeseci. Te teatarske kronike rijetko objektivnog prosuđivanja, imale su snagu informativnosti, poglavito, ali nerijetko i kritičkog pravorijeka, nikada patetičnog i prvoplanog!
Berić je Dubrovnik kao kulturni stratum iznimno volio, sa protagonistima dubrovačke kazališne i kulturne scene intenzivno drugovao upravo u godinama iznimnog teatarskog poleta i dubrovačkog matičnog kazališta, ali posebno dubrovačkog ljetnjeg Festivala u godištima njegove iznimne pozlate, koju su davale zvijezde pozorničkog događanja iz svih jugoslavenskih teatarskih središta.
Danas kad Gojko Berić daje dignitet, kao jedan od rijetkih žurnalističkih autoriteta „Oslobođenju“ u domenu politike i društvenih kronika, osobno mi nedostaje njegova intelektualna i spisateljska superiornost u oblasti kulture.
Ostao sam zaljubljenikom Berićevih dubrovačkih kronika kazališnosti…
MOJAŠ I LERO
U gradu optočenom tradicijom Davor je Mojaš hrabro odlučio praviti, sa studentskim teatrom „Lero“ ozbiljne iskorake u područja izrazito eksperimentalne kazališnosti. I onda kad se bavi propitivanjem bogate i inspirativne književne tradicije grada podno Srđa, ali jednako i onda kad pravi kazališne prodore u neotkriveno i nesaznato glede avangardnoga i antiteatarskoga, taj marljivi i samozatajni pisac, žurnalist i redatelj s nekoliko generacija „lerovaca“ ostvaruje, u kontinuitetu predstave iznimne kazališne potentnosti, aktualnosti i nadasve kolektivnog „lerovskog“, specifičnog angažmana.
Nevjerojatno je kako Davor Mojaš u svom kazalištu uspješno spaja tradicionalno i izraziti modernitet, a elementima specifične autorske estetike oblikuje alternativnu kazališnost Dubrovnika.
ŽIVOTOPIS
Gradimir Gojer (1951., Mostar) diplomirao je komparativnu književnost sa teatrologijom, te kazališnu režiju u klasi profesora Josipa Lešića. Specijalističke studije obavljao je u teatrima Poljske i SAD-a. Režirao je sto dvadeset sedam predstava u teatrima BiH, Makedonije, Srbije i Hrvatske.
Predavao je teatarsku režiju i povijest teatarske režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i historiju dramske književnosti i teatra na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Bio je direktor Pozorišta mladih Sarajevo, Kamernog teatra 55 i Narodnog pozorišta Sarajevo, kao i Zajednice pofesionalnih pozorišta BiH.
Jedan je od osnivača Mostarskog teatra mladih i Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a. Počasni je član Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice.
Bogat književni opus Gradimira Gojera ostvaren je u šezdeset objavljenih knjiga poezije, kritike, eseja, dramatizacija i adaptacija, baletnih libreta, različitih literarnih formi iz oblasti teatrologije, muzikologije, likovne kritike…
Dobitnik je brojnih nagrada za redateljski rad.
Prestižnu nagradu „Kočićevo pero“ dobio je za zbirku poezije „Večernje ispovjesti“, a za teatrologijki esej o predstavi „Posljednja Krapova traka“ pripala mu je nagrada „Marko Kovačevič“ Internacionalnog teatarskog festivala MES Sarajevo. Okrugli sto kritike Festivala malih scena „Risto Šiškov“ iz Strumice nagradio je Gojerovu knjigu eseja i kritika „Summa theatralica“.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za režiju predstave Bašeskija san o Sarajevu, te nagrade „Hrvatsko glumište“.
Mostarski teatar mladih dodijelio mu je nagradu „Grozdanin kikot“ za dramsko-pedagoški rad i 2022. nagradu „Svjetlost Mostara“ za pedesetogodišnji umjetnički rad.
Na natječaju časopisa „Avlija“ nagrađen je za poeziju.
Antifašisti grada Mostara nagradili su ga „Četrnaestofebruarskom nagradom“, a antifašisti Kantona Sarajevo poveljom.
Član je Društva pisaca BiH, kojem je u dva mandata i predsjedavao.
Redoviti je član Akademije Balkanike Europeane.
