Gradimir Gojer
Redatelj Georgij Paro ostavio je ozbiljne umjetničke tragove u povijesti kazališne umjetnosti u Dubrovniku. Interaktivnost Parovog redateljstva, dubrovačke književnosti i samoga grada Dubrovnika otpočela je suradnjom sa Kazalištem Marina Držića da bi svoje uistinu zvjezdane trenutke doživjela režiranjem predstava na dubrovačkom ljetnjem festivalu, a osobito umjetničkim oblikovanjem Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara.
U Kazalištu “Kerempuh“ Georgij će Paro postaviti “Dundo Maroja“ 1992. godine. Kao gostujući predavač na američkim sveučilištima Paro će promicati kroz svoj umjetnički i pedagoški rad hrvatsku dramsku književnost, pa će tako na pozornicu UCSB THEATRE u Santa Barbari režirati verziju „Dunda Maroja“ kroz projekat “Uncle from Dubrovnik“.
Redizajnirajući Dramski program Dubrovačkih ljetnih igara Paro se na temeljan način veže za inspirativne ambijente dubrovačkog tvrđa. Tako će postaviti Brehtova “Eduarda II“, koji je načinom mizansceniranja i korištenja prostora predstavljao novum na više planova.
Postavka “Areteja“ Miroslava Krleže bila je početak jednog suštinskog saživljavanja Krležine dramatske riječi i dubrovačke kulturno-povijesne ambijentacije. Ta je predstava otvorila potpuno nove putove u korištenju ambijenta dubrovačkog tvrđa, kao i potpuno novog, po mnogo čemu avangardnog ,čitanja Krležine dramatske suptilije, koja suvereno čita vrijeme i po mnogo čemu anticipira buduća svjetska zbivanja.
Korak dalje u protagoniranju Krležine dramske poezije, ali i ostvarenja scenske atraktivnosti biti će Parova režija “Kristifora Kolumba“ na lađi “Santa Marija“, koja je povezla glumački ansambl predvođen iznimno ekspresivnim Božidarom Bobanom i gledateljstvo na plovidbu oko Grada…
Još jedanput će se Žorž Paro vraćati temi Kolumba ovaj put na tvrđu i zidinama dubrovačkim…
Redatelj, teatrolog sa izvrsnim knjigama, intendant, dramaturg, umjetnički direktor. vođa avangardne teatarske akcionosti bio je preporoditelj Dramskog programa dubrovačkog festivala kojem je vizionarski ponudio i u repertoarnom i u izvedbenom smislu nove putove… Autentične i u mnogo čemu avangardne u odnosu na svoje predšasnike!
SINJE GORE I ŽENE GALILEJSKE
sjećajući se Georgija Para…
Promiču žene galilejske, dolinom suza
Promiču, u grudima mirisnim talismane
Kriju. Poput živih baklji traje taj vatromet
Života u kojem nema neistine, tek poneki
Tračak nade prinosi se grobu Eleazarovom.
Sinje se gore ljeskaju na mjesečini, putovima
Žena galilejskih obilježavamo sudbe naše, hude…
REDATELJSKA MAGIJA
Predstavu “Hamlet“ festivalskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara gledao sam na legendarnoj lovrjenačkoj tvrđavi s redateljskim potpisom Dina Radojevića. Igrom slučaja u gradu podno Srđa za ljetnih hodočašćenja Dubrovniku vidio sam i briljantan Radojevićev režijski imaginativ temeljen na tekstu “Kraljeva“ Miroslava Krleže. Te dvije postavke pokazale su mi elemente redateljske imaginacije Dina Radojevića.
Radojevićev način analize scenskog prostora, u oba slučaja iskazuje konstantu vezanu za preciznu “ekonomičnost“ mizansceniranja. Prostor ovaj redatelj tretira kao otvorenu mogućnost postvarenja osobne rafinirane snovitosti, a ne tek i samo kao plohe, koje treba“naseliti“ glumačkim personalnostima. I kada Šekspirov vers razuđuje Lovrjencem, jednako i kada stvara ambijent kraljevskog sajmišta redatelj preciznim mizanscenima “omeđuje“ prostor emotivne energije uspostavljajući snažnu interakciju prostora i glumačkih tijela u njemu.
Posebnu magiju Dino će Radojević ispoljavati u vajanju i tipologije i karakterologije, tražeći u akcentiranjima glumačkoga govora ona mjesta koja potenciraju lik upravo onakav kako ga redatelj zamišlja. Živost tih likova Radojević dobiva jednom igrivošću koja potiće, prije svega iz dva kreativna vrela: unutarnje emotivnosti i čvrste profilacije i konačnog artikuliranja lika u skladu sa temeljnom redateljskom intencijom…
Suglasje dubrovačkih ambijenata i Radojevićeve redateljske magije “porodilo“ je predstave u kojima je postizana apsolutna estetska harmonija koja, jednostavnošću, plijeni!
JUPA PROFESOR U CRNOM DŽEMPERU I TRAPERICAMA ILI JUPA
Bio je jedinstven među redateljima postgavellijanskoga perioda.
Taj dubrovački intelektualac europocentričnih smjeranja, koji je nakon diplomiranja na odsjeku književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta diplomirao kazališnu režiju, na Akademiji dramskih umjetnosti, potom će, pregnantnim pedagoškom radom formirati nisku snažnih glumačkih osobnosti, koje su dale kreacije za pamćenje u kazalištima, na radiju, televiziji i filmu. Joško Juvančić pored redateljskog rada postao je kroz povijest Dubrovačkih ljetnih igara amblematskom osobom. Jer je kao direktor njihovog Dramskog programa kreirao sadržine, obogaćen iskustvima višegodišnjeg asistiranja, najprije dr Branku Gavelli, a potom Kosti Spaiću, pa su godišta Juvančićeva vođenja dramskih ciklusa ostala upamćena kao blistave sezone. Profesor Joško Juvančić, u svom stilskom besprijekoru i dosljednosti pamti se po crnom džemperu i dragom mu džinsu…
I u rodnom Dubrovniku i van njega bio je za sve koji su ga poznavali, jednostavno, naš Jupa. U kazališnom životu zasjao je njegov redateljski talent sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća režijama na pozornicama zagrebačkih kazališnih kuća HNK, ITD i Dramskog kazališta Gavella.
Specijalist za suvremenu revalorizaciju djela Držića i Vojnovića bio je jednako uspješan u scenskom interpretiranju domaće i strane klasike ali i suvremenih dramskih partita. Bilježim s ozbiljnom estetskom argumentacijom njegovu postavku drame Toma Stoparda “Gildenstern i Rozenkranc su mrtvi“ u kojem su tada mladi Rade Šerbedžija i Ivica Vidović ostvarili izvanredne glumačke bravure. Brojne režije i dva desetljeća vođenja Dubrovačkih ljetnih igara donijela su ovom redatelju brojna priznanja i nagrade, među ostalim nagradu “Dubravko Dujšin“ Hrvatskog društva dramskih umjetnika za režije Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije“ i „Ekvinocija“, a prestižnu nagradu “Marul“ Juvančić je dobio za režiju Gundulićevog „Osmana“ u Zagrebačkom kazalištu lutaka… Pored ostalih priznanja nagrađen je i na Danima satire Fadila Hadžića za postavku Goldonijevih “Ribarskih svađa“.
Joško Juvančić za mene osobno rijetko je svjetao lik redateljstva postgavelijane!
VERSI OTROVANI
Nakon “Hamleta“, na način čitanja Ivice Kunčevića
„Laku noć dragi prinče“
U Lovrijenca kripti odjekuje,
Trajući u ritualu bjeline,
I nehotična pravda u usta
Mrtve kraljice cedulju stavlja.
A zagrljaj Oca vers otrovni
Porinu na način smrti, nečasno.
KRISTALI LITERARNI EPIGRAMI U PRAVO VRIJEME
Mato Jerinić “Jednoumlje u višestranačju“, Društvo dubrovačkih pisaca, 2017.
Ni zanimljivije, niti formatom manje knjige… Svako poglavlje ove knjižice, slasne čitateljske slastice, autor počinje citatima iz djela pisaca do kojih drži i koji ga nadahnjuju. Tako knjigu “otvara“ znakovitom misaonošću suvremenika nam Dragana Velikića: “Nema tog džinovskog oka koje bi pročitalo i sortiralo partituru veličanstvenog oratorija ljudske gluposti.“
Jerinićeva knjiga sastavljena je od njegovih epigrama, i u umjetnički najafirmativnijem smislu, slavi ovu kratku, ali kreativno iznimno zahtjevnu literarnu vrstu. Pisac se bavi našom neveselom sadašnjošću, političkim nedođijama u zemljama čije jezike razumijemo, s kojima smo dijelili i negdanju prošlost.
Gotovo najkarakterističnijim se doima epigram: “Gdje je nestao“. Diogen je srećom po danu tražio čovjeka i da je u naše vrijeme zašao ne bi ga našao. Knjigu čine poglavlja: Planet zemlja, Odjek blizine, Na margini umjetnosti i U predvorju seksa.
Sjajan signal daje citat Džordža Orvela: “Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti“.
Ovi su epigrami uglednog dubrovačkog pisca došli zaista u pravo vrijeme.
UZBUDLJIVI KAZALIŠNI VREMEPLOV
Mato Jerinić „Stazama Talije“, časopis Dubrovnik, Dubrovnik
Knjiga koju mi je darovao njen autor, svestrani dubrovački pisac, pripovjedač, pjesnik, dramatičar, kritičar i kroničar teatra, na moj radni stol dolazi u pravom trenutku. Zasićen, ne malo zgađen svim onim što se u kazalištu u posljednje vrijeme događa, upravo sam poželio čitateljski se družiti sa teatrologijskim i publicističkim tretmanom perioda hrvatskog i jugoslavenskog teatra, kada je scenska umjetnost u artističkom smislu bila dignitetnijom, a društvo i država o umjetnosti skrbili na prikladniji način nego što to čine danas.
Knjiga Stazama Talije tretira umjetnost glume i režije upravo sa puno skrbi za njihove future.
Jerinić, koji je uz spisateljstvo, jedno vrijeme i uređivao časopis Dubrovnik, zapisuje u ovom libru nisku razgovora s legendama kazališta: Melihat Ajeti, Joškom Juvančićem, Georgijem Parom, Radkom Polićem, Božidarom Violićem, Tomislavom Radićem, Ljubišom Georgievskim, Perom Kvrgićem, Južefom Šajnom, Vladom Habunekom, Tomislavom Durbešićem, Ivicom Boban, Jirži Menclom, Kostom Spaićem, Ivicom Kunčevićem, Dejanom Mijačom, Dušanom Jovanovićem, Mišom Martinovićem, Paolom Mađelijem, Izetom Hajdarhodžićem, Marijom Crnobori, Vilijem Matulom, Milkom Podrug Kokotović, Josipom Gendom, Doris Šarić Kukuljicom, Zdravkom Krstulović, Marinom Carićem, Katicom Labaš… Tek, ovako samo pobrojana, imena iza kojih stoje veličajni umjetnički životopisi onih koji su obilježili goleme, ponajveće uspjehe teatra na našim prostorima sama sobom puno toga zbori… Nevelika Jerinićeva knjiga ogromne je teatrologijske vrijednosti.
Pisana je, ni u kom slučaju žurnalističkom rutinom već temeljnim i znalačkim učitavanjem u dubinu i slojevita značenja… Naslovnicu knjige, s razumjevanjem fenomena kazališne umjetnosti osmislio je slikar Josip Škerlj, a karikaturalne portrete, iznimno nadahnuto, kreirao je Igor Brešan.
O knjizi, koju urednički potpisuje Luko Paljetak, Miljenko Foretić je premudro zaključio da: „Jerinić propituje neposredne povode, koncentrira se na bitna motrišta, usmjerava subesjednika na estetsko interpretativne iskaze, te privatna pitanja i pojedinosti.“
Postiže od intervjuiranih i onaj stupanj iskrenosti, otvorenosti i spontanosti bez koje bi dijalozi bili oficijalni i gotovo nepotrebni. U razgovoru ima i kritičke intoniranosti, pogotovo o položaju i umjetničkom rukovođenju Dubrovačkih ljetnih igara, što ovoj knjizi daje dodatnu dimenziju. Spojeni zajedno pojedini predstavnici starije, srednje i mlađe generacije redatelja i glumaca tvore široku lepezu ovog kazališnog vremeplova.
I subjektivnost i objekcija u ovim Jerinićevim virtuozno vođenim dijalozima bili su i ostali draguljnim doprinosom povijesti kazališta južnoslavenskih prostora.
ĐELO SKLADATELJ MOCARTOVSKOG TALENTA
Raguza je svoju povijest, posebice onu kulturnu, oplemenila i dvojicom vrhunskih skladatelja. Nekada je Grad karakterizirao, glede umjetničke glazbe, Vlaho Sorkočević, a u dobu moga življenja to je nesumnjivo Đelo Jusić. Od roditelja hercegovačke korjenike, rastao i stasao podno Srđa i fortece Minčete Jusić je glazbeno naukovanje imao kod maestra Lovra Matačića, koji je u mladom Jusiću osjetio bogomdani dar za muziciranje i uopće glazbeno iskazivanje.
U skladu sa trendovima doba u kojem je provodio svoju dubrovačku mladost osniva vokalno instrumentali sastav Dubrovački trubaduri. Već tad pokazuje iznimno liderstvo kojim će modelirati autentični zvuk ovog sastava temeljem trubadurske tradicije, bitno mediteranskoga pjeva i muzičke topline. Uz Jusića u ansamblu su stasaii u snažne glazbene individualnosti i Marko Brešković, Luči Kapurso… Maestro Jusić koji je s Trubadurima, iznimno popularnim u tadašnjoj Jugoslaviji napravio i ozbiljne prodore na europskoj glazbenoj mapi, svoj rasni skladateljski dar iskazati će pišući skladbe za najznačajnije pjevačice i pjevače zabavne glazbe Jugoslavije između šezdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Bio je osnivačem i jedinstvenog dječjeg glazbenog zbora “Mali raspjevani Dubrovnik“. Tjekom ratnih pohoda na Grad podno Srđa sudjelovao je u duhovnom otporu agresiji JNA na Dubrovnik. U to doba je bio kapelnikom pleh glazbe hrvatske vojske.Tad komponira i glazbu za antiratni oratorij sa dubrovačkim biskupom Puljićem i Lukom Paljetkom kao piscima teksta. Jusić je i autor prvog dubrovačkog kratkog filma o devastaciji kulturno povijesne jezgre Grada prilikom barbarskog četničkog bombardiranja.
No, mocartovski bujan talent Đelo Jusić nije koristio samo za stvaranje “lake“ glazbe. Impresivna je njegova simfonijska svita “Dubrovački kantuni“, pa glazba za balete “Katarina, bosanska kraljica“ i “Omer i Merima“. Skladao je operu “Andaluzija“ prema libretu bh pjesnika i dramskog pisca Džemaludina Latića “Mjesečina Endeluske noći“, ali je, nažalost to skladanje prekinula bolest i skladatejeva smrt, iako je ipak izvedena uvertira za ovu operu…
Jusićeva simfonijska, komorna glazba izvođena je diljem Europe, a golemim brojem scenskih glazbi obogatio je ovaj renesansno nadareni i plodni autor kazališta regiona, u kojima je sa uspjehom igran i njegov mjuzikl “Dundo Maroje“. Uz niz značajnih priznanja na festivalima zabavne glazbe Đelo Jusić je bio posebno cijenjen od protagonista toga glazbenog žanra, pa je tako istaknuti kompozitor Alfi Kabiljo za Jusićev glazbeni opus izrekao uistinu draguljan kompliment: “Đelo Jusić je najbolji melodičar u Republici Hrvatskoj“.
Maestro Jusić bio je angažiran i kao dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Komponirajući glazbu za oratorij Srebrenički inferno prema sthovima Džemaludina Latića Jusić je ostavio glazbeno djelo trajnoga poklonjenja žrtvama srebreničkog genocida. Inače dobitnik je Zlatne arene Filmskog festivala u Puli, laureat glazbenih festivala u Splitu, Zagrebu ,Opatiji, prestižne nagrade Porin. Ukazom predsjedika Republike Hrvatske odlikovan je Redom Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, a u povodu četrdesete obljetnice svoga umjetničkog djelovanja dobio je u rodnom Dubrovniku priznanje “Ruka Svetog Vlaha“.
S dubrovačkim klapama Ragusa i Maestrali ostvarivao je suradnju koja je rezultirala diskografskim ostvarenjima, brojnim koncertima. “Dan od amora“ je prvi dubrovački mjuzikl, a autorski je uradak skladatelja Jusića. Praizvelo ga je Kazalište Marina Držića….
Hvaljen od kritike, slavljen i nadasve prihvaćen od publike maestro Đelo Jusić bio je i ostao u kulturnoj povijesti Dubrovnika iznimno ozbiljnim amblemom grada podno Srđa!
(nastavlja se)
