Gradimir Gojer
Gledao sam gotovo „bez daha“ predstavu „Heloiza Abelardu“ u maestralnoj adaptaciji i režiji Tomislava Žire Radića. Bio je to moj prvi susret sa gumačkom personalošću i ljudskom veličinom neslućenih gabarita Milke Podrug Kokotović. Od te predstave i iznimno sadržajnog razgovora sa gospođom Kokotović nakon izvedbe, nastavio sam pratiti sve kazališne događaje u kojima je prvakinja Kazališta Marina Držića, najčeše kao nositeljica naslovnih i glavnih uloga predvodila ovaj uvijek rado viđen dubrovački glumački personaž. A imalo se, u svakoj od tih predstava, uistinu, što i vidjeti… Godinama tako… Interesantno je da ova markantna glumica hrvatskoga kazališta karijeru počinje kao studentica sarajevskog Dramskog studija na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo…
U prvoj sezoni, u Kući na Obali, Kokotovićeva donosi ulogu Prve žene u Lorkinoj drami „Dom Bernarde Albe“ u redateljskoj postavci Jolande Đačić i Maricu, lice iz Nušićeve komedije „Dr“ u režiji Kalmana Mesarića. Mlada će glumica, potom, tumačiti lijepi skor uloga na pozornici šibeničkog Talijinog hrama, radeći sa redateljima Mirkom Merleom, Jordanom Georgievskim, Zvonimirom Jelačićem….
Prirodno i umjetničko stanište nalazi u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, gdje je debitirala u predstavama redateljke Vesne Kauzlarić. Najprije u Begovićevoj „Amerikanskoj jahti u splitskoj luci“, a potom u „Vješticama iz Salema“.
U dubrovačkom je teatru tih godina djelovao i bosansohercegovački književnik i redatelj Ahmed Muradbegović, s kojim je Milka Podrug Kokotović surađivala u predstavama Euripidovog „Hipolita“ gdje je igrala Artemidu, kao i ulogu De Brein u Timajerovoj „Mladosti pred sudom“, te ulogu Dadilje u Lorkinoj „Krvavoj svadbi“.
Sa redateljem Slavkom Miđorom radila je ulogu Etelke u Hašekovom „Dobrom vojniku Švejku”…
Igrala je i Julišku u Nušićevom karuselu komičnih prizora „Put oko sveta“ koji je režirao Bogdan Bogdanović, dok je sa Minjom Dedićem ostvarila ulogu Rože u „Klupku“ Pere Budaka.
S velikim hrvatskim režiserom Vladimirom Habunekom surađivati će Kokotovićeva u postavci „Kule babilonske“ Duška Roksandića.
Bilježim i prvu suradnju Milke Podrug Kokotović sa Georgijem Parom u farsi „Advokat Patlen“, a sa Mladenom Femanom ostvariti će ulogu u „Dnevniku Ane Frank¨“.
Surađivala je i sa redateljem i velikim hrvatskim novinarom Davorom Šošićom u predstavi „Lusi Kraun“ Irvina Šoa…
Kolegi, glumcu Izetu Hajdarhožiću u njegovoj režiji „Pesme“ Oskara Daviča darovala je lijepu i intrigantnu kreaciju uloge Ane Đorđević. Tandem dubrovačkih umjetnika, književnik Feđa Šehović i redatelj Joško Juvančić ostvariti će „Dubrovački skerac“ u kojem je tumačila ulogu Kate. To su umjetničke sezone kad kreira zahtjevne uloge u predstavama Joška Juvančića u Molijerovoj „Školi za žene“ i Davora Šošića, koji joj je povjerio maksimalno zahtjevnu ulogu Klare u Krležinoj „Ledi“.
Tumačiti će i ulogu Gige Barićeve u drami „Bez trećeg“ Milana Begovića u redateljstvu grandioznog majstora kazališne scene Veljka Maričića.
Sa redateljem Habunekom ostvaruje kreaciju lika Gospođe Smit u Joneskovoj „Ćelavoj pjevačici“, te virtuozno ostvarenje Čovjeka u Koktoovom „Glasu čovjeka“.
Ulogom Dona Elvire u „Don Huanu“ počela je suradnja sa Kostom Spaićem, redateljem i umjetničkim vođom dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara…
Sa Tomislavom Durbešićem donositi će kreacije u Kišonovom „Vjenčanju“, kao i u Ogrizovićevoj „Hasanaginici“ i u drami „Otac“ Augusta Strindberga i „Smrti Smail age Čengića“. Izuzetno decentnu kreaciju bilježi kreirajući lik u drami Luiđi Pirandela „Šest lica traži pisca“ sa redateljem Habunekom. Iznimno redateljstvo profesora Joška Juvančića potvrditi će kreacije ponajbolje glumice Kazališta Marina Držića u narednim premijerama „Tripče de utolče“ i „Zočin na kozjem otoku“.
Kao Gospođa Ane nastupiti će u drami Iva Vojnovića „Maškarate ispod kuplja“ u režiji Zvonimira Bajsića, dok je za kreaciju u Goldmanovom „Lavu u zimi“ sigurno zahvalna ponovnoj suradnji sa profesorom Habunekom.
Kao protagonistica osvariti će uloge u Molijer-Tudišićevom „Tartu“ i Šekspirovim „Veselim ženama vindzorskim“ u režiji Božidara Vijovića.
Svoju kreativno-prvačku partiju u „Ekvinociju“ Iva Vojnovića kao Jele ostvariti će sa Ivicom Kunčevićem. Ta predstava imala je izniman uspjeh u regionalnim, a ne samo u dubrovačkim i hrvatskim kazališnim okvirima.
Sa hrvatskim redateljima Joškom Juvančićem, Vladimirom Dodom Gerićem i Vladimirom Habunekom ulogama ostvarenim u predstavama „Kate Kapuralica“ Vlaha Stulića Stulija, „Tri sestre“ Čehova i „Poziv u dvorac“ Žana Anuja napravila je nove kazališne visove u okrilju hrvatske Thalije.
Ulogom Edit Pjaf u Koktoovom „Ravnodušnom ljepotanu“ potvrdila je Kokotovićeva da njena kongenijalna suradnja s Vladimirom Habunekom rezultira europski relevantnom kazališnošću.
Na zajedničkom zadatku našlo se dvoje istaknutih umjetnika Dubrovčana, Feđa Šehović i Milka Podrug Kokotović na teatarskom razuđivanju Šehovićevih „Kurvi“ uz redateljstvo Vanče Kljakovića. Redatelj Juvančić postavlja „Šumu“ Ostrovskog i tom prigodom Milka Podrug Kokotović kreira ulogu Raise. Studiozno i glumački premoćno!
Još jedanput Kokotovićeva blista u Violićevoj režiji kao Gospođa Frola u Pirandelovom „Tako je ako vam se tako čini“.
Kontinuitet suradnje sa Joškom Juvančićem donosi Gospođu Mare u drami, drugom dijelu Dubrovačke trilogije Iva Vojnovića „Na taraci“.
Sa redateljem Ladislavom Vindakijevičem Milka je ostvarila ulogu Mariole u drami Zvonimira Bajsića „Gle kako dan počinje“.
Europski relevantni magičari režije Južef Šajna i Miroslav Belović u predstavama „Dante“ i „Gospođa ministarka“ trijumfirali su kao tvorci teatarske cjeline kroz glumačko umijeće Kokotovićeve. Kao Živka ministarka demonstrirala je tri komponente glumačkoga magnetizma: briljantno savladan srbijanski, nušićevski jezički idiom, rijetku releksiranost i brzinu karakterističnog scenskog pokreta i kao krunsku odliku karakterološko bojenje kreacije.
Moćno aristokratski, tragedijski u propasti životnoga puta „odzvanjala“ je Ranjevska u Čehovljevom „Višnjiku“, a akcenti glumačke suvremenosti, ispoljeni u „Aneri“ Ive Brešana i Nauma Panovskog postignuti su u realističnoj ravni interpretacije.
Surađujući sa Stevom Žigonom u drami Gordana Mihića „Vrata doma“ Milka iscrtava lik potenciranjem snažnog osjećanja za ritam i tempo.
U predstavi „Laku noć majko“ Maše Norman, u režiji Dimitrija Jovanovića, sva u purpurima talenta, bogata suđaja moderne Talijine umjetnosti, izvlači takve komičke završetke u biti egzistencijalno – tragetskih životnih, osobnih skerca, da nisam ubjeđen da gledatelji ne ispuštaju i pokoju suzu tokom trajanja njenog plemenitog glumačkog nadigravanja sa apsolutno ravopravnom joj Koraljkom Hrs… Tragični krik njenog kraja lika Majke i danas zvoni u mojim teatarskim sjećanjima.
Dvije predstave Ivice Kunčevića, Držićeva „Tirena“ i „Tužna Jele“ Mate Vodopića donose istančan glumački osjećaj ove kraljice od kazališnog Dubrovnika za tako potrebiti detalj kako u mizanscenu, tako i u kompletnom osvajanju i vladanju scenskim prostorom.
Uloge koje je Kokotovićeva ostvarila u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara „Dubrovačka trilogija“, „Feničanke“ i posebno „Dundo Maroje“ redatelja Paola Mađelija impresionirale su me ovovremenim snažnim akcentima glumačkog izraza Kokotovićeve. Takođe, vrijedi pomenuti njene uloge u predstavama Georgija Para „Edvard II“ Brehta i „Aretej“ Miroslava Krleže.
Posebno njena kreacija Sadija Žudjela, dakle muškog lika u Mađelijevom čitanju Držićevoga „Dunda“, koja je pokazala jedno novo, nestvarno lice ove prvosvećenice dubovačkog Talijinog hrama.
U glumi ove, za moj ukus, najsuvremenije glumice hrvatskog teatra, uz sve do sada iskazane kvalitete, od širine i raznovrsnosti repertoara do moćnog imperijalno postiranog osobnog stila, dominira rijetka samosvjest i krajnje lucidan, do savršenstva doveden iskorak u „onostrano“, gotovo metafizičko zrcalo u kojem se svi mi možemo danas prepoznati u svoj svojoj ljudskoj ogoljelosti.
Zato je Milka Podrug Kokotović glumica za stoljeća koja tek dolaze…
U ovom tekstu inzistirao sam na širini i slojevitosti Milkinog glumstva, a nisam niti pisao o njenim zagrebačkim (Teatar ITD) i splitskim scenskim ostvarenjima.
Milka Podrug Kokotović je, definitivno, kraljica od Dubrovnika.
Čudo od glumice pod Srđem!
Naša a europska dramska prvakinja!
RAZGOVOR SA SOFOKLOM
(Sjećajući se Edipa na dubrovačkoj tvrđi Svetoga Ivana)
U zrcalu ispunjenom vatrom
Ugledam osobnost tragičnu.
Nuka to na razgovor sa onim
Što tragičnost najbolje uobliči.
Započinjem tek traganje po
Sebi samom, po ožiljcima ruku,
Po nedopijenom pelinu i zori
Ružoprstoj, po ratovima, stoljetnim,
Po miru, što se varljiv, zgodimice
Javi, pa u trenu nestane!?!
Mudrac me iz zrcalne vatre
Opominje, slutnju navješćuje
O godini u kojoj sahrane jesu Svetkovine, a ne ukopi, kleti.
Mudracu zborim šutnjom i
Urokljivim pogledom strasti.
Očekujem odgovore mudronosne
I zori šapćem vers o neprolazu.
zapisano podno tvrđave…
REDATELJSTVO KOJE PLIJENI Spaićev doprinos vrednovanju dramske baštine i njegov izravni politički angažman
Život, rad i djelo hrvatskog redatelja i profesora Koste Spaića, negdje u nutrinama, u najdubljim zakutcima moje duše, doimaju mi se potpuno bajkovitim…
Poštovane dame i gospodo, uvažene koleginice i kolege, iznenaditi će vas, zasigurno, ovaj moj početak progovora o Spaićevom grandioznom djelu i njegovom doprinosu civilizacijskim iskoracima Hrvatske.
Ja, uistinu, bajkovitim vidim doba postgavellijanstva, djelanje maestra Koste Spaića, kao i ukupnu atmosferu u kojoj su nastajale te Spaićeve svetkovine kazališnosti. Jer, to nisu bile tek i samo kazališne predstave.
Kosta Spaić nije samo režirao predstave, on je stvarao svojevrsnu svetkovinu teatra, tačnije kazano velike, istinske umjetnosti, jer se njegovo umjetničko vjeruju iščitavalo, prije svega u savršenoj alkemiji svih elemenata kazališnog akta. Te svetkovine teatra bile su potpuna oponencija i negacija svim vrstama teatarskog improviziranja bilo koje vrste. Spaić je praktično uspostavljao vlastite partiture za svako djelo koje je postavljao…
Kao vrstan glazbenik, cijenjeni violinist, glazbeno je savršenstvo tražio u svakom dijelu tih svojih svetkovina. Zato sam zapamtio podjednako snažne dojmove slikovnog i zvučnog aspekta njegovih predstava, zapravo malih čuda krajnje vjerodostojne kazališnosti.
Spaićev literarni, glazbeni i scenski rafinman omogućili su plejadi hrvatskih glumaca da na tako precizno postavljenoj i razrađenoj redateljskoj draperiji načine kreacije, koje su u tom dobu dosezale europske i svjetske domete kazališne umjetnosti.
Spaić je posebno studiozno ćutio scenski prostor, pa su njegove predstave bile oglednim učilištem ekonomije vladanja, odnosno savladavanja scenskog prostora, a njegovo otkrivanje ambijentalnosti osobno cijenim kao pionirske pothvate ambijentalnog teatra.
Najznačajnijim ipak smatram Spaićev odnos prema književnoj baštini. Predstave njegove dubrovačke ere bile su i ostale primjeri krajnje živog kazališta nastalog na zanemarenoj, ponekad i potpuno zapostavljenoj baštini. Njegovo reafirmiranje tekstova dramske baštine temeljilo se na tri elementa specifične spaićevske estetike. Prije svega na studiju melodike i zvučnosti jezika, kojim na sceni imaju oživjeti likovi djela koje je Spaić svojom redateljskom alkemijom uskrsavao. Potom na studiju karakterologije likova, što je podrazumjevalo istraživanje podrijetla svakoga pokreta, osobito onih ekstremno karakterističnih do jedne spaićevski dubinske učitanosti, moćnog skena psihološke strane oživljenih scenskih osobnosti.
Konačno, suodnosu lika i prostornog ambijenta iz epohe redateljski je mag pridavao pozornost takvog inteziteta kakav u toj oblasti redateljstva do Spaića kao da nije ni egzistirao na južnoslavenskim prostorima.
Osobno smatram najznačajnijim, u galeriji velikih Spaićevih redateljskih imaginarija, revalorizacijska scenska čitanja djela dubrovačkih autora Marina Držića i Iva Vojnovića.
Predstavama Skup i Dundo Maroje Spaić nije samo demonstrirao rijetko suvremeno čitanje Držića, njegovu potpunu korespondenciju s vremenom i društvenim pojavama u širem kontekstu, već je sa iznimnim senzom za glumačke metamorfoze ostvarivao rijetka pozornička podvižništva.
Tako će godinama poslije nas teatrologijskoj znanosti ostati trajnim zadatkom da razotkriva slojevitosti interpretativne, glumačke magije, poglavito Izeta Hajdarhodžića…
Kao da je jučer bilo, u uhu mi odjekuju Hajdarhodžićeve jezičke bravuroze, neki čudesni glas starca, njegove žudnje za sticanjem, ne za sticanjem, za gomilanjem… Hajdarhodžićeva mimika, taj odslik njegovih unutarnjih stanja, strahova i nedoumica, to je, usuđujem se tvrditi, i u današnjem dobu naših tranzicionih stresova daleko suvremenije nego ono što se danas pokazuje kao pozornički odnos prema društvenom kontekstu. Spaić je vrednovanjem, odnosno scenskim prevrednovanjem Držićeve komediografije nalazio i scenski izvodio tragičku dimenziju držićevskog humora, smijeha koji se spaićevskom poetikom kod gledatelja pretvarao u slojevitu zapitanost i zabrinutost. Ta zapitanost je znak suvremenosti u redateljstvu ovoga tvorca artističkih cjelina.
Pristup Dundu Maroju u spaićevskoj identifikaciji sa svevremenim pojavama gotovo da je iznjedrio pretvorbu karakterologije u tipologiju kod njegovih scenskih postvarivanja literarno ispisanih likova u oživljene moćne scenske pojave. Zato se i danas u suvremenim teatrologijskim radnjama može govoriti o specifičnoj spaićevskoj tipologiji scenskih osobnosti.
Scenska poezija nevjerojatno dosljedne izvornosti isijavala je iz energije Spaićevih pozorničkih odnosa prema djelu Iva Vojnovića. Dubrovačka trilogija do današnjih dana nije nadmašena u scenskoj postvarenosti i provedbi u odnosu na ostvarenje Koste Spaića i glumaca koji su tada pad Republike u vizuri konte Iva ostvarivali u autentičnim prostorima…
Valorizacija i revalorizacija vojnovićevske dramatike ne bi bila moćno izvedena da Kosta Spaić govornom sloju Trilogije nije dao gotovo koncertnu jezičku kaligrafiju.
Spaić je rekonstrukciju likovnosti vremena dovodio do takve perfekcije da su predstave Dubrovačke trilogije bile pogled, izrazito suvremen pogled u doba tragičke uznositosti povjesnice Dubrovnika.
Moja sjećanja na glumačku moć Tonka Lonze i njegov jezički repetitorij autentične dubrovštine, govora po dubrovačku, to je nešto najupečatljivije što je obilježilo moje mladalačke dane pod zvjezdarijem dubrovačkog neba.
Taj i takav Lonza svojom karakterologijom, jezičkim biserjem i tačnošću interpretacije donosio je komparativnu prednost Spaićevoj poetici nad svim onim što je tada i repertoarno i interpretativno rijetko moćan dubrovački ljetnji festival emanirao u europsku kazališnu stvarnost.
Spaić je bio nepogrešiv u glumačkim podjelama, pa su upravo u Dubrovačkoj trilogiji podjednako zapažene bile protagonističke uloge kao i nositelji uloga koje su tek dodavale specifičan okus dubrovštine iz starijeh dana…
Spaićev odnos prema literarnoj tradiciji bio je iznimno senzitivan. Tekst je kratio tek onda kada je pozornički pokus pokazivao da taj dio teksta ne može opstati…
Spaić je bio redatelj koji je svakom segmentu kazališnog akta poklanjao istu pozornost.
Likovnost njegovih predstava, osobito onih koje su scenski revitalizirale baštinu bila je besprijekorna.
Bio sam gledateljem i njegove vizualizacije Kiklopa Ranka Marinkovića. Ta mi je Spaićeva postavka kao i Dubrovačka trilogija možda ponajviše pokazala što znači kada redatelj umjetnik, a ne redatelj aranžer, postavlja ansambl predstavu. Pitanje harmonizacije u tako spektakularnom aktu i mnogoljudnom ansamblu Spaić je izveo artistički potencirajući detalj, a gradeći arhitektoniku prizora sa osjećanjem mjere koja imponira. Baveći se svakim glumcem na pozornici, dajući značaj podjednako nosećim kao i ulogama stojiša i njemaka, postizao je ideal funkcioniranja cjeline i jarkosti detalja u isto doba!
Značaj Spaićevog odnosa prema baštini nije samo u aktualiziranju starih tekstova, već prije svega u iznalaženju suvremenih scenskih adekvata za ponekad i anakrone tekstove, a posebno u fanatičkoj predanosti traženja te scenske suvremenosti kroz rad sa glumcima. Tu je Spaić pedagog dobivao bitke na dva plana, u sferi jezičke čistoće koja je stvarala koncertriranje unutar kazališnog akta, a potom na planu traženja karakteristične gestualike za konkretne scenske osobe. Takvu pedagošku rigorozu mogli su prolaziti glumci sa aurom istinskih umjetnika. Zato su Spaićeve predstave bile unikatne po filigranizmu glumačke gradnje scenskih osobnosti. Majstor je pored sebe u predstavi mogao otrpjeti samo i isključivo majstore na priliku Hajdarhodžića, Kvrgića, Lonze, Šerbedžije…
U analima hrvatske i jugoslavenske kazališne umjetnosti rad na revitalizaciji dramske baštine ostaće ubilježen prije svega po dometima redateljske imaginacije profesora Koste Spaića!
Mali je broj umjetnika uopće, a teatarskih vrhunskih redatelja pogotovo, koji su bili politički izravno angažirani. Kosta Spaić je i tu bio apsolutno poseban i dosljedno originalan. Sljedeći marksističku političku logiku Spaić je osjetio potrebu unutarnjeg poriva, neugasle mladalačke ljevičarske ognjice, da u jednom trenutku i formalizira svoj politički angažman vršeći za to doba vrhunske političko-partijske dužnosti.
Ali, treba zamjetiti da je umjetnička mjera stvari kod Spaića nadvladala puki politički i dnevnopolitički pragmatizam.
Umjetnik koji je bio svjetski, a ne samo regionalno valoriziran, i relevantna persona grande europskog teatra, pokazivao je prije svega svojim umjetničkim ostvarenjima izravnost borbe za humanističke ideale.
Beskompromisan u umjetničkoj sferi prof. Kosta Spaić nije dozvoljavao da ono što je bio njegov humanistički vjeruju u kazalištu i umjetnosti uopće bude ponižen i relativiziran u vremenima političkih turbulencija u Hrvatskoj.
Redatelj koji je mogao svakog trena režirati u svakom velikom kazalištu zapadne Europe ostao je dosljedan svojim ljevičarskim obzorjima… I to do zadnjeg trena svog briljantnog umjetničkog puta…
Redateljstvo koje je drugovalo najsezitivnije moguće sa Šekspirom, Lorkom, Kaštelanom, Joneskom, Verdijem, Rimskim Korsakovom, Zajcom, Malecom, koje je formiralo intendantsku sliku Dubrovačkih Ljetnih igara, HNK Zagreb, koje je dizalo na noge kazališne sladokusce Amerike, Njemačke, Švajcarske… ipak je najdublju brazdu svoje umjetnosti zaoralo vraćajući hrvatskoj književnoj baštini doličan sjaj, čak i pozlatu…
Zato je za mene život i djelo Koste Spaića skoro nestvarna bajka u susretu sa današnjim ruralom koji je pokorio kazališta naših prostora.
(Esej pročitan na simpoziju u Zagrebu posvećenom redateljstvu Koste Spaića, pod predsjedavanjem i u medijaciji dr Snježane Banović, kasnije objavljen u časopisu Hrvatskog centra ITI broj 77, 2019. godine.)
nastavlja se
