Gradimir Gojer
Frano Čale “Igre u Njarnjas gradu“, (Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb)
Pod uredničkim vođstvom vrhunskog znanstvenika i teatrologa dr. Nikole Batušića razvija se godinama nakladnička djelatnost Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Najnoviji primjerci uspjeloga i tako nam potrebnog nakladništva producirani su kroz knjige vrhunskih autoriteta teatrologijske znanosti Frane Čala, Igora Mrduljaša i samog Nikole Batušića.
Knjiga Frane Čala “Igre u Njarnjas gradu“ nije samo značajan znanstveni itinerer godinama kretanja u kazalištu i bavljenja teatarskim disciplinama u našem najteatarskijem polisu, bar za ljetnjih mjeseci, sa “mini“ esejima o umjetnosti i umjetnicima koji su srce i kazališno “umjeteonstvo“ podarivali tamošnjim trgovima, mirima i fortecama…
Dapače, Čalini teatrologijski pravorjeci, oplemenjeni virtuozno gospodstvenom akribičnošću monumentalna su niska besprijekorne esejistike.
Kao da je temeljnicom ove knjige sintagma grad-teatar, a u nešto drugačijem obliku je naslovljeno i prvo poglavlje ove knjige (Teatar i grad) dok su ostale sastavnice ove Čalove teatrologijskom strastvenošću optočene knjige: Na rubu teorije, Zapisi o repertoaru, Iz fragmenata o Držiću i O predstavama.
Jedan od naših najistaknutijih prevoditelja s talijanskog jezika, ugledni teatrolog, historik i teoretik književnosti Čale je svojim bićem i znanstvenim habitom ostao zaronjen, i to dubinski, u umjetnost kazališta, pa su i njegove opservacije o dubrovačkim predstavama ozbiljna kritička propitivanja i teatrologijska tumačenja pojava, individualnih i kolektivnih postignuća i umjetničkih dometa, a obzirom na rafiniranost mišljenja i poetičan stil pisanja ova Čalina kazivanja dubrovačkog “smjera“ i običan će čitač, bez osobitih teatrologijskih znanja, prihvatiti kao zanimljiv lektirski broj.
PRIJATELJEVANJE SA DUM MARINOM
Marko Fotez “Putovanja s Dundom Marojem“, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik
Jedan cijeli životni vijek proveden uz i sa tekstovima Marina Držića, jedna kazališna, ali i ljudska pustolovina, kojoj su početak i kraj omeđeni držićijanom, tako bi se, najkraće mogla definirati ukupna djelatnost uglednog redatelja i teatrologa dr. Marka Foteza.
I kad, nakon brojnih inscenacija Držićevih dramskih tekstova, nakon studioznih traganja po riznicama starohrvatskih dramatskih i općeknjiževnih „pretinaca“ i škatulja, dr Fotez piše o svojim “putovanjima s Dundom Marojem“ onda to mora intrigirati čitateljsku pozornost najšireg kruga poklonika pisane riječi.
A, evo i zašto…
Ova knjiga donosi čitav jedan redateljski životopis u malom.
Nije ovaj skup tekstova nikakva studija o Držićevom djelu, niti je ona, svojim sadržajem, u ma kom trenu, upučivala na to. Ovdje se, prevashodno, radi o pokušaju sintetiziranja jednog broja zapisa koji su nastajali, krajnje spontano, što ne znači sporadično, niti marginalno.
Zapisujući, poneseno, u oduševljenju, svoje susrete sa djelom, ali i interpretatorima djela Marina Držića autor to čini u širokim potezima, od studiozne, analitičke rasprave, preko feljtonističkog članka, do historijskog preglednika.
I onda kada niže uspomene na brojne izvedbe „Dunda Maroja“, kao i kad se zalaže za svoja adaptatorsko-dramaturška rješenja, on je jednako iznimno sugestivan i krajnje uvjerljiv.
Autorova sugestivnost temeljena je na njegovim, krajnje subjektivno intoniranim pogledima i stavovima u odnosu na dramski opus Marina Držića.
Susrevši se, već u ranoj mladosti, s galerijom Držićevih likova pisac, priklanjajući im se, preuzima gotovo “do u tančine“ posebnost njihovog mišljenja i ukupnog životnog stava. Kao maštovit interpretator-redatelj, on s istim uspjehom izučava običaje, sredinu i društvene prilike koje su uslovile takav Držićev komediograski izraz.
Nastojeći da kroz svoje tekstove otvoreno, često i samokritički, progovori o svojim i postavkama drugih redatelja, s neskrivenim oduševljenjem za Držićev kultni tekst vodi on krajnje požrtvovanu i poštenu borbu za briljantan i originalan jezik, konačno za istinsku valorizaciju i književno teorijski i književno povijesni verifikativ Dundov…
U uvodnom tekstu “Zagrebačka premijera“ iznosi se geneza zadivljenosti djelom velikoga komediografa da bi autor, dalje, kroz nisku podataka evocirao uspomene na prvu, zagrebačku premijeru „Dunda Maroja“.
Pišući o turnejama i gostovanjima, u Fotezov, brižljiv kroničarski dnevnik ulaze i citati brojnih kazališnih kritika i prikaza iz tiskovina, međuratnih… Sve je “garnirano“ kaleidoskopom kazališnih “sitnica“ koje obvezatno prate teatarski akt.
Duboka vezanost za kazališno svakodnevlje, od pozornice preko buffeta do foyera daje ovoj knjizi onu čudesnu autentičnost u kojoj se svakog trena osjeća miris šminke i mastiksa, ozračje glumačkih kabina, ona nelagodna, ali svima nama draga, uzbuđujuća tišina pred podizanje zavjese, uvijek ushićujući pljesak…
Ima u tim anegdotama i “zakulisnog“, veselog, ali i gorkog teatarskog trača, koji kod iskusnog redatelja nije sveden na banalnu dosjetku, vic, već upravo imponira svojim humornim nabojem, pa daje svakom zapisu stanovitu lakoću i neodoljivi šarm.
Kazališni i profesionalac i entuzijast, strasnik i literature i scene Marko Fotez, s osobitim oduševljenjem putuje s dužnosti na dužnost (ako se meštrija u teatru može zvati „dužnošću“?!) i u poslijeratnom periodu obnove i izgradnje postaje intendantom čitavog niza kazališta. Te svoje dane obnove jednog „ugašenog“ teatra s golemom sjetom i nostalgijom će opisivati na stranicama ove knjige. Dirljiv je autorov zapis o gostovanju Kazališta „August Cesarec“, prigodom njihove posjete gradilištu Autoputa Bratstva i jedinstva, u kojem se služi Negromantovim riječima: „Nema moje i tvoje/ma je sve općeno svijeh…“
Neka svoja predavanja pretočio je u eseje i uvrstio u knjigu, pod naslovima: Pozornica klasične hrvatske dramatike i O Marinu Držiću. Stilski su vješto u knjigu ukomponirana i dva putopisa: Studentsko krstarenje Jadranom i Malo po Istri. Ovim putopisima koji s knjigom imaju samo toliko veze što se, sporadično spominju i neka mjesta vezana za povijest hrvatske dramatike, daje se knjizi jedan neobavezniji, feljtonistički ton.
U privlačnoj grafičkoj odori scenografa Zvonka Šulera, sa solidnim i efektnim izborom fotografija, ova knjiga predstavlja vrijedan nakladnički potez Dubrovačkih ljetnih igara.
Da rezimiram: knjiga je aktualna, pristupačnim stilom ispisana zbirka sjećanja, koja plediraju na našu odanost djelu Marina Držića, ali je i vrijedan prilog hrvatskoj teatrologijskoj misli.
SLIKE TEATRA NA OTVORENOM
Luka Pavlović “Prostori teatra“, Svjetlost Sarajevo
Jedan od posljednjih uglednih kritičara i teoretičara teatra na bh kulturnom prostoru Luka Pavlović veliki je dio svoga kritičarskog stvaralaštva vezao uz fenomen otvorenih ljetnih pozornica Dubrovnika. Vraćao se Dubrovniku, uvijek, sa prvim dolascima histriona, a ostajao do posljednjeg dana festivalske fešte.
Bio je revnostan, bilježio u svoj kritičarski notes kreacije ostvarene u vremenskom rasponu od teatra Gavelle, Stupice, Spajića pa sve do Georgija Para i Tomislava Radića.
Vezao se Pavlović uz mističnu jeku koja dopire od kamenitih “kulisa“ Grada i čudesno suglasje statiranja čiopa, kako Dubrovčani nazivaju lastavice; klanjao se svojom kritičarskom angažiranošću “gestovima i grimasama“ Marije Crnobori, Ljube Tadića, Radeta Šerbedžije…
Objedinjeni zapisi, kazališne kronike i kritike ovog sarajevskog pisca iz njegovog dubrovčkog teatropisa našli su se konačno na listinama ove knjige. Svi ti protagonisti ljetnjeg teatrovanja “sišli“ su sa scene, najprije na novinske stupce, a potom, evo ih i u ovoj zanimljivoj knjizi. Tako se stvara mogućnost jedinstvenog sagledavanja i sustavnog pozicioniranja dubrovačkih ljetnjih zbivanja u kontekst južnoslavenskog i europskog kazališnoga spektruma. Kritičarski rad i metod ovoga zanesenjaka literature i teatra svoja temeljna isijanja promovira kroz borbu za jasan scenski znak i čistu artikulaciju piščevih smjeranja u konkretnom komadu.
Prije svih drugih osobina ističem Pavlovićevu kroničarsku revnost, a potom specifičnu analitičnost njegove prosudbe. Autor ne izbjegava niti sučeljavanja, njegove kritike otvaraju mogućnosti dijaloga, pa i konfrontacija, ali one su u pravilu apoteoza sceni, njenim čarima, ali i neminovnim hirovitostima. Analitički bilježi rast studioznosti u promišljanju i krajnjem artikuliranju repertoarnih cjelina Dubrovačkih ljetnih igara. Svojim se kritikama i esejima aktivno bori da repertoar otvori mogućnosti za nekonvencionalni scenski izraz, ali u okvirima, koje tka tradicija dubrovačkog teatarskog i glazbenog festivala.
Pavlovićeva kritička objekcija zna za respekt prema istinskoj glumačkoj i redateljskoj veličini, ali je ona, u pravilu plemeniti korektor svih mogućih replika i gestova koji su zašli u rukavac umjetničke oseke. Junaci njegovih kritičko kroničarskih tekstova nisu samo glumci i redatelji, iako po logici stvari njima pripada dominantan prostor, već i scenografi, kostimografi, adaptatori prostora, ali prije svih – pisci. Poznata angažiranost ovoga kritičara, na planu iznimne borbe za dramatiku domaćih pisaca u repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara jednako se ispoljila ovdje kao i kada je ispisivao svoje prikaze predstava “kontinentalnog“ teatra.
Preferirajući djela suvremenika uz zanosan kritičarski poklič, vezan za scenske interpretacije dramskih djela Miroslava Krleže, Pavlović će sa rijetkom analizatorskom, teatrologijskom akribičnošću, pristupiti novim scenskim interpretacijama naše literarne baštine.
On je i na stranicama ove knjige gorljivi pobornik traženja autentičnih i stalno novih putanja kojima bi se scenski prezentirao i pozornički ovaplotio književni opus Marina Držića i Iva Vojnovića.
Ovaj niz napisa, kritika i kronoloških medaljona ispisivan sigurnom i nadahnutom rukom teatarskog strasnika, ponajčešće na stranicama dnevnih novina “Oslobođenje“ i „Politika“, ustvari, jasan je pledoaje za, u svjetskim razmjerama, uistinu rijedak festival.
I ako uzmemo da se sve ono što nije zapisano nije ni dogodilo onda je pregnantan rad ovog kritičarskog pratitelja Dubrovačkih ljetnih igara, apsolutno, interakcijskog karaktera…
Festival je “ispisivao“ njegovu bilježnicu, ali su i njegove kritičke opservacije i krajnje estetske refleksije bitno uticale na Dubrovačke ljetne igre.
Festival, pa i kulturni život Dubrovnika u širem smislu, kritičarskim radom Luke Pavlovića, kroz njegovu knjigu “Prostori teatra“ su itekako verificirani!
SLUŠAJUĆI IBRICU
Ćiope su svjedoci mementa,
One trajnost svojoj stanci daju,
Pijani u ljubavnom stisku ruku,
Tražimo takt ove poludjele noći.
I zvuk njihov i moć stanke,
jedno mimo drugoga,
Nestalnost poljupca podstiču;
Traje vjetar, nadolazeći, samotni!
Kameni se svetac križa;
Usnulošću žudi ponovljeni
Skerco ovih tercina, samotnog
Kruženja podno zida, kamenitog.
(nastavlja se)
