Vilijem Šekspir “Oluja“ korodukcijski projekat Dubrovačkih ljetnih igara i Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda
Gradimir Gojer
Tu pred prvim redom gledališta, improviziranog na obali prelijepog Lokruma, sam, skrhan u vremenu nesigurnom, izreći će Šekspirov Prospero jednu od kazalištu najprispodobljivijih replika „…Pa nemojte sad, ja vas molim, vašom čarolijom na muku stavljati mene, da na golim hridima ovim moram ostat, već rješite me ovog ropstva pljeskanjem vaših dobrih ruku…“
Upravo tako razrješi se većina predstava, pa, naravno, i ova dubrovačka, koja pred Dubrovčane, i goste im, dovodi Šekspirovu “Oluju“ poslije pune dvije decenije.
Međutim, kao da festival kojem je jedno od repertoarskih ishodišta Šekspir i sjajno mu djelo, nema baš previše sreće, u susretu sa dramom kojom je najveći od velikana dramatske poezije okončao svoju stvaralačku blistavost?! I ona, sada već davna “Oluja“ redatelja Koste Spaića, izvedena svojedobno na Danćama, a i ova, Dejana Mijača neće ostati značajnijim datumima u teatru Dubrovačkih ljetnih igara…
Ipak, ova predstava značila je početak jedne ozbiljno repertoarno mišljene i ambiciozno koncipirane umjetničke sezone dubrovačkog ljetnjeg festivala, gdje se sa velikom svjetskom dramskom literaturom (Euripid i Kalderon dela Barka), te prvim, vrhunskim redateljskim poetikama (Dejan Mijač, Paolo Mađeli, Dušan Jovanović) kani vratiti dignitet festivala eurpskog predznaka, odjeka i značaja i te kako ima vrijednosti i po novim organizacijskim modelima koje navješćuje, a i po umjetničkoj provokaciji znatno više do li po zaokruženom i cjelovitom artističkom rezultatu. Naime, glumački moćno Jugoslovensko dramsko pozorište, unutar prostora novoga modela udruživanja sa dubrovačkim festivalom, realiziralo je ovu ambicioznu predstavu.
Pod redateljskom osjećajnošću jednog od najsenzibilnijih umjetnika, ovodobnog Dejana Mijača, a u prevodu Antuna Šoljana.
„Oluja“ je scenski postvarena ambijetalnim prilagodbama na otočiću Lokrum. Kao što je veliki elizabetanski dramski pjesnik, nakon vremena slavnijih, tražio u čudesnoj poetičnosti, pa i dramskoj bajkovitosti neki “egzilski“ smiraj, tako nas i Mijač odvodi u nestvarnost Mrtvoga mora na Lokrumu. Ali mogao je, možda, učiniti i teatarskije nego li na brodovlju, koje već samo po sebi nosi naznake “instant“ turizma i svakovrsnog izletništva?!
A onda u Mijačevom preciznom pozicionom osvajanju prijeteći velikog, akustičkim stupicama natrpanog, prirodnoga ambijenta, koji svojom ljepotom prječi svaku vještački postizavanu kazališnost, nije bilo dostatnog teatralizma ove ambijentacije, jednostavno silovitom ljepotom Mrtvo more, sa hridima okolišim, nadjačavaju koncept koji je, poput svake istinski umjetničke misaonosti, htio postizati maksimalnu univerzalnost, bez jeftine identifikacije sa bilo kojim, pa i ovim našim vremenom. “Oluja“ je ovdje postala predstavom, koja kao da je “prenesena“ u ovaj ambijent, a ne u njemu i stvarana. Ne može se poreći bogatstvo redateljski preciznih rješenja niti osjećanje za fine prelaze iz prizora u prizor, kao i gracilno postavljene stanke, u kojima gledatelj uživa u prethodno izgovorenim versima, ali sve to nije uspjelo “zaposjesti“ uistnu čarolijski ambijent. Predstava nije rješila i neka druga bitna dramska čvorišta. Bila je, ipak više ilustracija pojedinih prizora nego li dramsko zbivanje sa ozbiljno promišljenim odnosom prema suptilnostima Šekspirove partite.
U glumačkom pogledu najveći problemi osjetili su se u neujednačenoj izražajnoj gami. I dok je u glumi Gojka Šantića (Prospero) bilo današnjem nervoznom vremenu prispodobivih trenutaka, rezignacije, nervozom ophrvane, ali i vanvremene, mudronosne osjetilnosti, što snažno hoće pobjeći iz ralja sila zla i mraka ka prostorima svjetlosti i blistavog humaniteta, nekoga finog šekspirovskog smiraja, sjajnih šapata i nestvarnih kliktaja magijskog i snenog, te nitko u brojnom ansamblu nije niti približno mogao primaći se atmosferama koje je kreirao ovaj glumac, što u zrela svoja godišta ulazi sa rapidnom naprednošću kad je u pitanju samosvjest u kreiraju govorne fraze, što je odsjaj unutarnje proživljenosti i stanovitog iskustva. I u igri Miodraga Radovanovića (Gonzalo) bilo je, uz poneki suvišni gest, takođe vrlo lijepo izgrađenih trenutaka. Alonzo Vojislava Brajovića pokušavao je dati neku vrstu ironijske osjećajnosti, ali nekim pretjerivanjima u glasovnoj postaciji cijeli do tada stvoreni dramski kompleks vukao je u nedopustiv stupanj karikaturalnosti. Alonzovog brata Sebastijana, krupnim gestama, a često i nekom rustičnošću, igrao je Radoslav Milenković.
Uveseljavanju publike težili su Milan Gutović (Stefano, pijani peharnik) i Trikulo lakrdijaš, u interpretaciji Branka Cvejića. Činili su to nekontrolirano, izvan estetske pozicioniranosti predstave; da u njihovim “skercima“ ima šarma i elementarne duhovitosti, ima, ali malo i odviše za ovako postavljenu “Oluju“. Niti redateljski razrješeni do kraja, glumački slabašno artikulirani rezultati su Radomira Lazarevića (Ferdinand) i Anice Dobre (Miranda, Prosperova kći). Nakaznog roba, divljaka Kalibana Miloš Žutić je donio punoćom glumačkom, ali bez lakoće i nečega što bi ga bitnije diferenciralo u odnosu na ostali svijet predstave, pa u artističko provedbenom smislu i na neke njegove ranije kreacije.
Suviše jednoznačno shematski postavljen je Arijel, stilizirani duh, Jasmine Ranković, osebujne i nesumnjivo talentirane mlade umjetnice. Robustan i uvjerljiv je Kapetan broda Josifa Tatića.
Najbolje što je mogao učiniti obavio je scenograf Zlatko Bourek ne dirajući u prelijepu naturu ambijenta. Poneko premošćenje ili morski mornarski vez govorilo je o vrsnoj suradnji dvojice istinskih umjetnika – Mijača i Boureka!
Glazba braće Vranješević ekspresivna, funkcionalna i tačna.
Scenski pokret Lokice Stefanović Zekić za neku drugu predstavu, ne za ovu koju je snivao Mijač. Inače, u trenucima dok avioni nadlijeću Lokrum Mijač je zaustavljao radnju muzikom, bila je to kao neka začudnost!?!
Dostatno da odslušamo sudbonosnost neprolaznosti biserja Šekspirovih versa…
Ovoj scenskoj sagi zatočenika utopije na prostorima bajkovitosti lokrumske pristajali su rafinirani, duhoviti, a scenski tačni kostimi Zlatka Boureka…
„Oluja“ je predstava časnog oduživanja Šekspirovom tekstu, ali i predstava koja nas vraća temeljnim kazališnim pitanjima: kako igrati Šekspira danas, osobito kako ga igrati u ambijentu, kako ga interpretirati na otvorenomnom, van teatarske kutije!?!
Jugoslovensko dramsko pozorište i Festival Dubrovnik taj problem, u jednom fino gajenom zajedništvu, laboratorijski su počeli ispitivati…
Prospero je slomio štap, ali magiju, niti jednog trena izgubio nije.
MIHO PRACAT
Sam se jutros probudio
Marinero, trgovac, darovatelj,
Sam samcat broncu ćuti,
Otplovili oni što ga štuju,
Kristali kišni odagnali one
Što nedjeljom, jutrom
Pohoditi ga nakanili jesu.
Na stube stoljetne oslonjen
Sa Mihom bi zboriti ”po dubrovačku”
Hotio, ali bronca šuti, svejednako.
PLANETA “PALJETAK”
PJESNIK LUKO
To naše prijateljstvo otpočelo je tijekom trajanja tadašnjeg Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku. Obojica smo bili “u funkciji“. Luko je Paljetak selektirao Lutkarski program, a ja sam, pak, bio izbornikom dramskih predstava ovog, nekada, u europskim razmjerama prestižnog festivala koji su djeca obožavala, a odrasli se “švercovali“ uz njih, prihvatajući programske sadržine od onih u kazališnoj dvorani, preko onih na bajkovitim otvorenim prostorima grada ispod Šubićevca, do najposjećenijih na festivalskoj pozornici…
Od prvoga susreta neka je rijetko prijateljska kemija “prostrujala“ među nama. Luko me fascinirao i svojim znanjem, a već ranije imaginacijom iskazanom u lutkarskim kazališnim spektaklima.
Posebno sam se divio njegovoj prisnosti, obzirom na kratkoću našega poznanstva, kao i ugledu, koji je, kao pjesnik, već tada klasik (!) uživao. Paljetak je od prvog dana naših susreta “prizemljivao“ to moje obraćanje, upristojavao ga do mjere “jaranstva“ po bosansku, na što sam bio ne malo ponosan!
Luko me svojom pojavnošću redovito asocirao na srednjevjekovne truvere, a nosio je takav, ne malo, čudesan “splin“ i u svom ukupnom ljudskom habitu i ponašanju.
Kao pjesnik, danas već, “zakićen“ akademijskim portfeljom, Luko je Paljetak pjesnik života, u njegovoj punoći, što se iskazalo u svim njegovim pjesničkim knjigama (Nečastivi iz ruže, Jantarna kocka, Na rubu tijela, Slike s izložbe, Pjesni na dubrovačku, Pojmovnik malog čovjeka, Lapadski soneti Iva Vojnovića, Sastavljanje Orfeja, Skroviti vrt, Crna kronika, Nevidljiva zastava…), ali tu prijesnu „životnost“ nose i njegove znanstvene radnje, posebice ona koja mu je donijela doktorsku titulu, a bavila se književnim opusom Ante Cetinea. Ne zaboravljam ni ostvarenja o Nevenki Arbanas, pa po svemu iznimnu književnu cjelinu Hrvatske teme…
Posebno zanimljivim mi se čini sudba Luka Paljetka kao dramskog autora. U svojoj knjizi Tri farse demonstrirao je najznačajniji dubrovački pisac današnjice senzibilitet za „antidramsku“ formu i avangardni teatarski izričaj, generalno. Svoju repliku na Hamleta ispisao je Paljetak pjesničkim majstorstvom, ali je utkao u tu dramsku fakturu i svoja golema saznanja o dramatici najvećeg među dramskim pjesnicima u povijesti književnosti, te svoja iskustva, golemu erudiciju i znanja iz oblasti dramaturgije…
Grad Dubrovnik, suvremena hrvatska književnost i ukupna hrvatska kulturna pozornica u pojavnosti ovoga književnika i izvrsnog prevoditelja imaju itekakvu prednost ne samo u Hrvatskoj, jer je mali broj gradova, pa i država u svijetu, koji imaju svoga autentičnog pisca.
Luko jest istinski pjesnik od Grada, suvremeni truver, znalac literature i njen sjajni praktik, poliglota pjesničkoga tipa, esejist, dramatičar, prevoditelj… I šta sve još ne?!?
Radostan je bio svaki dan koji sam otpočinjao jutarnjom kavom sa pjesnikom Lukom!
PLANETA PALJETAK
Luko Paljetak „Tvoje poglavlje“, Matica Hrvatska, Zagreb
U knjizi “Tvoje poglavlje“ akademik Luko Paljetak donosi čitateljstvu jedan mogući izbor iz lirike koja je ispunjavala njegova brojna spisateljska strastvovanja, diljem godina i objavljenih knjiga.
U nizu svojih nakladničkih pothvata Matica Hrvatska ovu zbirku stihova tiska u jednoj bibliofilskoj formi, u malom broju primjeraka (333!), čime ova knjiga dobiva posebnu raritetnu vrijednost.
Knjiga je obogaćena autografom pjesme “Smatrao si da nisi obavezan“, tako da i na taj način ona poprima posebno mjesto u onom dijelu Paljetkovog stvaralaštva posvećenog pjesništvu kao njegovom temeljnom izričaju.
Bitnu karakteristiku ove zbirke pronalazim u autorovom „dodiru“ sa našom, ovovremenom stvarnošću, iako njegov pjev zaprema široki poetički prostor od tradicijskoga pjeva do potpune pjesničke „atonalnosti“, jednoga avangardnog pjesništva duboke misaonosti!
Ovdje su tiskane pjesme nastajale u periodu od svibnja 1994. do rujna 1995.
Nakon briljantnih knjiga poezije, pjesmotvora namjenjenih djeci, dramaturškog i redateljskog djelanja, dramatičarski iznimno zanimljivih uradaka, te posebno znanstvenog i prevoditeljskog rada, ovom zbirkom izbrušenih atraktivnih versa, kao i onima “Voleći tebe“, “Jedna lirska šetnja Dubrovnikom“, “Tennis-haiku“ ovdje je postignuta nevjerojatna koncentracija unutarnjeg lirskog odgovora na vanjsku stvarnost.
Renesansni čovjek u našem stoljeću življenja Luko je Paljetak utvrdio, još jedanput, svoju poziciju na Olimpu ne samo hrvatskog i južnoslavenskog pjesništva.
LUTKARSKA MAGIJA LUKA PALJETKA
ili od Postojanog kositrenog vojnika do Alise u zemlji čuda
Veliki pjesnik, briljantni prevoditelj, imponirajući dramski pisac Luko je Paljetak svojim redateljskim krasnopisom obilježio čitavu jednu epohu lutkarstva na ovim našim duhovnim i zemljopisnim prostorima. Od predstave “Postojani kositreni vojnik“ u Zadarskom lutkarskom hramu traje moj neprekinuti niz gledateljskog oduševljavanja Paljetkovim shvatanjem lutke i lutkarske umjetnosti, uopće…
Duboko poetski refleks za postavku lutkarskog artefakta u prostoru, nadopunjavan rijetkom senzibilnošću za suptilnu likovnost, pa onda čarolijsko poigravanje s preciznom artikulacijom i akcentiranjima jezičke slojevitosti tekstova koje tretira u svom redateljskom rafinmanu, tek su neke od karakteristika Paljetkovih redateljskih postupaka u kazalištu lutaka.
Onoga dana kada sam vidio Lukova “Postojanog kositrenog vojnika“ otpočela je tinjati žudnja da u kazalištu kojim sam rukovodio taj čarobnjak “začara“ malu i veliku publiku svojom umjetnošću… Želja mi se ispunila kada je na pozornici sarajevskog Pozorišta mladih Paljetak režirao bravuroznu i do danas u sarajevskim okvirima neprevaziđenu “Alisu u zemlji čudesa“. Lutkarski čarobnjak dubrovačke korjenike Alisu je režirao u nekoj vrsti umjetničkoga transa. Drugujući tih sarajevskih dana s pjesnikom do kraja sam postao svjestan lutkarske Paljetkove poetike.
Njegova redateljska estetika počinje i razvija se na način po mnogo čemu sličnom „brukovskom“ redateljskom traganju. Poetski redukcionizam njegove režije uzrokovan je, prije svega, jednom visokom likovnom kulturom. Kad tome pridodamo Paljetkovo iznimnu glazbenu darovitost eto zornih elemenata za redateljske alkemije…
Taj luk od „Postojanog kositrenog vojnika“ do „Alise u zemlji čudesa“ daje jemstva mojoj tvrdnji da je Luko Paljetak bio i ostao prva persona lutkarstva na južnoslavenski način.
PRED “OCEANOM“
Noćne sate, one postponoćne
Provodili predstavama opijeni,
Razgovoru i prepirci skloni, a
Slušajući glazbu gitare s Pila,
Uz bocun crnjaka očekivali
Zoru, što je u Gradu neponovljiva,
Kao jutra i podneva u sjenci
Forteca il na Kašama čudesnim.
Noći pred Oceanom u srce upisale
Pjesme i recitativ negdanji Darka
Predobrog Ćurde i Enesa Kiševića,
Druga mu po nesanicama brojnim.
Knjiga je obogaćena autografom pjesme “Smatrao si da nisi obavezan“, tako da i na taj način ona poprima posebno mjesto u onom dijelu Paljetkovog stvaralaštva posvećenog pjesništvu kao njegovom temeljnom izričaju.
Bitnu karakteristiku ove zbirke pronalazim u autorovom „dodiru“ sa našom, ovovremenom stvarnošću, iako njegov pjev zaprema široki poetički prostor od tradicijskoga pjeva do potpune pjesničke „atonalnosti“, jednoga avangardnog pjesništva duboke misaonosti!
Ovdje su tiskane pjesme nastajale u periodu od svibnja 1994. do rujna 1995.
Nakon briljantnih knjiga poezije, pjesmotvora namjenjenih djeci, dramaturškog i redateljskog djelanja, dramatičarski iznimno zanimljivih uradaka, te posebno znanstvenog i prevoditeljskog rada, ovom zbirkom izbrušenih atraktivnih versa, kao i onima “Voleći tebe“, “Jedna lirska šetnja Dubrovnikom“, “Tennis-haiku“ ovdje je postignuta nevjerojatna koncentracija unutarnjeg lirskog odgovora na vanjsku stvarnost.
Renesansni čovjek u našem stoljeću življenja Luko je Paljetak utvrdio, još jedanput, svoju poziciju na Olimpu ne samo hrvatskog i južnoslavenskog pjesništva. (nastavlja se)
