Kultnu ediciju izdavačke kuće Rad iz Beograda, koja je objavila skoro 600 naslova pa nestala u privatizacijskom limbu, predstavlja naš esejist, pjesnik i kritičar
Dinko Kreho
Kad sam sredinom dvijehiljaditih prvi put bio u Beogradu, činilo mi se da nisam otputovao samo u drugi grad, već i u drugu epohu. Fasade zgrada kao da su bile konzervirane u osamdesetima; dobru trećinu taksija koji su operirali po ulicama činili su Jugići; trolejbusi su bili identični sarajevskim predratnima; mada Jugoslavija više nije postojala ni kao SRJ, mnoga su mjesta u svojem nazivu nosila prefiks Jugo-, a službene mrežne stranice završavale su se na org.ju. Jugoslovenski Aerotransport, JAT za koji sam dotad znao samo iz popularne i obiteljske povijesti, još uvijek je letio.
Nazivi ulica, doduše, očito su bili „novi“, ali i to je djelovalo više kao friška, pomalo nespretna kamuflaža, negoli kao odlučan rez s prošlošću: primjerice, sve moje sugovornice i sugovornici i dalje su Bulevar Kralja Aleksandra spominjali kao Bulevar Revolucije. Kao da su izolacija i sankcije devedesetih – za razliku od BiH i Hrvatske, gdje je rat širom otvorio vrata raznim drugim oblicima društvenog mejkovera – konzervirali grad i zemlju u prethodnim decenijama. (Taj prvi dojam, ispostavit će se, nije bio neutemeljen, niti je bio samo moj: Faruk Šehić u jednom tekstu opisuje vrlo sličan doživljaj Beograda i Srbije).
Kao što ću ubrzo konstatirati, jugoslavenski i socijalistički „repovi“ nisu postojali samo u administraciji, društvu, ili u općem vajbu grada, nego i na planu koji je mene najviše zanimao: u kulturi. Ovaj bi se kontinutitet mogao ilustrirati crvenom džepnom knjižicom iz biblioteke Reč i misao – biblioteke koja je, naime, i dalje krasila izloge beogradskih knjižara.
Govorim o crvenoj knjižici, premda mi je Internet otkrio da naslovnice Reči i misli mnogi vide (pamte?) kao narančaste, dok će u kasnijoj fazi edicije biti lansirana i plava, vanredna serija. U svakom slučaju, osnovni dizajn biblioteke nije se mijenjao za pola stoljeća njenog postojanja: minimalistička naslovnica sačinjena od imena autora ili autorice, naslova i loga izdavača, te spisak najrecentnijih objavljenih naslova na poleđini.
Od srednjoškolskih dana pa sve do danas, nalijećem na te knjižice po gradovima od Skoplja do Beča, po buvljacima, antikvarijatima, tuđim stanovima, ponekad i na gomili smeća. Nebrojene sam kupio, mnoge poklonio, kroz ruke mi ih je prošlo na stotine; ipak mislim da nisam posjedovao, pa ni pročitao svaku. U svakom slučaju, Reč i misao sam isprva doživljavao kao relikt prošlosti, artefakt iz svijeta koji je propao u vatri i dimu devedesetih, da bih u nekom trenutku saznao da još uvijek izlaze.
U Sarajevo, gdje sam studirao, knjige iz Srbije ipak su stizale u kudikamo većem broju negoli, recimo, u Zagreb, pa su mi neki noviji naslovi i dopali šaka (sjećam se da je „Objava broja 49“ Tomasa Pinčona bila popularna u mom studentskom društvu). Kad sam, međutim, kročio u Radovu knjižaru u Beogradu, i kad mi se tamo ukazalo na desetke svezaka dobro poznatog formata, no koje sam vidio prvi put – doživio sam derealizaciju. Na nekoliko trenutaka imao sam dojam da sam zalutao u prostorno-vremensko iskrivljenje i obreo se u alternativnoj stvarnosti.
Nakon malo listanja bilo je očigledno da su tempo izlaženja, kvaliteta opreme, pa i sama kvaliteta izbora tekstova kroz godine fluktuirali; pa ipak, to je bez daljnjega bila Reč i misao koju poznajem. Odjednom mi se učinilo da su floskule o „jedinstvenom kulturnom prostoru“ i „usmjerenosti jednih na druge“, koje su u to doba tek ulazile u modu, duboko lažne – zato što se „mi“, naprosto, nikad nismo ni raspali.
Faktografija kaže da je Reč i misao pokrenuta 1959., u okviru Izdavačkog preduzeća Rad iz Beograda, kao prva džepna biblioteka u Jugoslaviji u polju tzv. ozbiljne književnosti (ne računamo, dakle, „zabavnu“ i „roto“ literaturu). Možda po uzoru na francusku industriju džepne knjige, koja je tih godina bila u ogromnom uzletu, edicija je bila koncipirana kao svojevrsna antologija i panorama domaće i svjetske književnosti, od „Gilgameša“ pa do naših dana, koja će obuhvaćati poeziju, prozu i esejistiku.
Naravno, toj i takvoj koncepciji, kao i njenoj sprovedbi, danas se štošta može prigovoriti – naprimjer, i na prvu, apsolutna dominacija muških autora. Međutim, valja se podsjetiti da iste kritike možemo (i trebamo) uputiti i svekolikoj književnoj historiografiji: posrijedi, dakle, nije nikakva boljka jedne edicije.
Kad danas uzmem pročešljavati svoju, na tri grada razasutu biblioteku, malo koja knjiga progovori mi tako brzo i neposredno kao naslovi iz male crvene (narančaste, povremeno plave) biblioteke. Mada, grafički sve izgledaju isto ili vrlo slično, mnogi od tih svezaka već me na prvi pogled (ponekad čak na dodir) katapultiraju u neke druge prostorno-vremenske koordinate. „Rimske priče“ Alberta Moravije, u prevodu Branke Rakić, „Strah golmana od penala“ Petera Handkea, u prevodu Drinke Gojković, ili izbor iz poezije Nikite Staneskua naslovljen „Stanje poezije“, u prevodu Petrua Krdua – da spomenem samo tri brzinski odabrana primjera – svaki put mi nezaustavljivo prizivaju okuse, mirise, ambijente, emocije, ljude kojih već odavno nema u mom životu, a često ni među živima.
Za te tako slične, a tako raznolike knjižice vežu me duga i zakučasta osobna povijest i pozamašna, na njoj izrasla intimna mitologija. Mitologija koja se, što se Reči i misli tiče, po svoj prilici neće više ažurirati – jer je slavna biblioteka danas već stvar prošlosti.
Nekoliko godina nakon mog posjeta Beogradu, IP Rad zamrznulo je aktivnosti, a zatim i zapelo u privatizacijskom limbu iz kojeg se nikada neće izvući (čak ni privremeno, kao drugi tamošnji izdavački gigant, Nolit). Nekoliko medijskih priloga u čast 50. obljetnice Reči i misli koje je još uvijek moguće naći na Internetu spominju i različite teškoće s kojima se njihov izdavač susreće, ali ne i mogućnost da obustavi aktivnosti.
Međutim, ta 2009. je bila i posljednja godina djelovanja Rada i objavljivanja njegove najpoznatije edicije: nakon 589 naslova (brojka koja se vrti po Mreži, premda je teško doći do pouzdanog spiska), Reč i misao je otišla u povijest. U trenutku pisanja ovog osvrta, friška vijest glasi da je beogradska kompanija Vila Libri prisilno otkupila preostale dionice Rada.
Citat govori više od tisuću završnih komentara: „Okončanje prinudnog otkupa akcija znači i kraj 22 godine duge ‘tranzicije’ IP Rad od poznate izdavačke kuće u društvenom vlasništvu do privatne firme čija najveća vrednost ne leži u brendu, već u vlasništvu nad atraktivnim poslovnim prostorom“ (ekapija.com).
Portal Novosti
