Kalderon De la Barka “Život je san“, režija Dušan Jovanović, premijera Dubrovačkih ljetnih igara
Gradimir Gojer
Prevodilac dramskog teksta “Život je san“ Nikola Miličević napisao je povodom tiskanja i objavljivanja tog teksta u knjizi (biblioteka „Reč i misao“, Rad, Beograd,1977.) i sljedeću misao: “Kalderon je gledao u mračni ponor ljudske duše i ljudske sudbine s tvrdom, gotovo okrutnom analitičkom hladnoćom. Slutio je ljudski pakao i njegove vrtloge, ali je bio previše opterećen kršćanskim dogmama i uvriježenim moralnim zasadama, a da bi bio u stanju razriješiti sva tamna pitanja i mučne dileme oko ljudske egzistencije s kojima se hvata u koštac. Ali je njegova veličina već u tome što je sve te teške i bitne probleme znao osjetiti i što se usudio tako smiono uroniti u njih.“
Pretpostavljam da je upravo na ovoj premisi krenuo u svom redateljskom konceptu Dušan Jovanović, redatelj premijere Dubrovačkih ljetnih igara, u avanturu scenske vizualizacije, svakako jednog od najzamamnijih, ali i s teškoćama scenske provedbe najambicioznijih ovoljetnjih projekata. Kao što je, iz pozicije vremena osobnog življenja i svjetonazora mu, Kalderon, promišljao svoj amblematski snoviti komad, tako je i Jovanović, kroz Kalderonovu blistavo versovanu (ali i prevedenu!!!) misaonost detektirao suvremeni trenutak kad i izravno eksplicitno uplevši, nikad naravno banalno, vidljivo, i to zorno, dileme u življenju i svakodnevici današnjeg čovjeka, pokušavajući dokazati da su svevremene, na svim paralelama i meridijanima ovog svijeta identične, gotovo “na vlas“ iste…?! Jovanović je za scensko postvarenje Kalderonove misaonosti (i poezije!!!) izabrao scenski prostor ispod tvrđave Minčeta. To je onaj isti prostor u kojem je redatelj Paolo Mađeli režirao „Kralja Lira“ sa Ljubom Tadićem, redateljka Ivica Boban napravila, po mnogo čemu prekretničku predstavu, prije nekoliko sezona tu postavivši „Hekubu“, dok je predstavljala još jednu generaciju mladih glumaca, otvarajući im vrata na ovom značajnom festivalu – velikom ispitu našega kazališta, u cjelini!
Vidi se i iz ove predstave da Dušan Jovanović poznaje prostore i predstave u njima Dubrovačkih ljetnih igara i da je preiskusni znalac teatarskog spektakla na otvorenom. Jer, baveći se golemim vertikalama i taracama Minčete, Jovanović je svjesno unosio spektakularnost, iako bi se Kalderonova drama mogla odigrati i kao komorna predstava… Između dubrovačkog neba i zemlje vertikalitetima, koji su predstavljali i vlastodržačku i obiteljsku i svekoliku ljudsku idiličnost i patnju, donošen je usud junaka Kalderonovih – zatočeništvo i snoviti bijeg ka posvemašnjoj slobodi, kraljevog sina Sigismunda. I varka, snena, namjerna, jer ništa u ljudskom življenju nije slučajno, ali i gola realija imali su provedbenu asocijativnost, koja je u slučaju moćne Jovanovićeve redateljske logike išla od sizifovštine i svojevrsnog “gulaga“ do potpuno neočekivanih metamorfoza, koje logikom vizualnosti, poglavito kostimske, pokazuju svevremenost privremenosti, povremenosti te stalnih privida u ljudskim životima zauvijek neodgonetnutih enigmi, kakve su one o vlasništvu i podaništvu, srodništvu, varljivom sjaju sreće i trajnoj patnji i nemiru. Valja ipak naglasiti da Jovanovićeva predstava, osim bogatstva asocijacijskog luka, emanira i čitav snop dilema da li je to bogatstvo redateljskih scenskih znakova bilo neophodno kao svojevrsna scenska “protetika“ sjajno ispisanom Kalderonovom komadu? Jedno je sigurno, Jovanović je scenski prostor osvajao i usvojio na način koji bi mogao svim redateljima biti egzemplarnim poučkom. Njegove munjevite (i opasne!) mizanscene, na golemim visinama, izvrsnu shemu muzičkih potcrtavanja dramatskog “in vivo “ (autor glazbe Davor Rocco), izvođači Tomo van der Muhlen, Tomislav Brezičević i sam kompozitor (te svojevrsni “alpinizam“) iznio je ansambl, koji bi svaki redatelj poželio vidjeti pred sobom.
Sigizmunda je igrao Branislav Lečić.
Vanjštinom, tjelesnom mogućnoću, suvremenim glumačkim preobrazbama sklon Lečić je i osobnom hrabrošću doprineo spektakularnom dojmu o ovoj kazališnoj izvedbi. Međutim, osim u finim scenama, kada u svojevrsnom “šprdalaštvu“ u odnosu prema suvremenim pomodnostima i bizarnostima, odigra bravurozno izokrenutu logiku života, Lečić nije imao ujednačen glumački iskaz tokom cijele izvedbe. Naprotiv, i iz drugih predstava poznata, tehnički virtuozna, ali ne i nijansirana, njegova se kreacija doimala nedovršenom. Bilo je u njoj dosta povišenih tonova i „pretrčavanja“, modernosti radi, preko istinski misaonih dragulja…
Radko Polić je opet imao muke sa svojim glasom, visoki tonovi u glasovnim lagama su mu bile nesavladivom preprekom. Sve je on u kreaciji svojoj uradio tačno, bila bi to vjerojatno odlična kreacija za scenu-kutiju, ali je ovdje glasovni nedostatak bio jači od Polićeve želje da to sve nadvlada.
Klotaldo Božidara Bobana kreacija je, koja u svim fazama scenskog bitisanja govori o moćnoj zrelosti ovoga prvaka kazališnih scena.
Rosauru je Vladica Milosavljević donijela dostatnim nijansiranjima u tumačenju ovoga lika, a mlada Vaja Matujec u ulozi Stele bila je pravo otkrovenje…
Ulogu Lakrdijaša Klarina Mladen je Vasari natapao čudesnim dozama tragikomičnosti. Dugo nisam nazočio ljudskijoj kreaciji. Nečem što je čudo od životnosti. Vasarijev je Klarin donio nešto kao „ekstrakt“ Kalderonove drame. Njegov tren smrti, maestralno odigran, imao je i snovitosti, ali i surovo tvrde realnosti… Da, nestaje mladalačko buntovništvo kao takvo. Nestaje i Sigizmund kakav je nekoć bio…
Cjelovitosti ukupnog dojma ovog teatarskog spektakla, što je stremio kalderonovskim visovima, gorju umjetničkom, doprinijeli su, u manjim ulogama Boris Svrtan kao Sluga i Vinko Viskić u ulozi Vojnika.
Povratak dubrovačkog festivala veličanstvenoj literanoj klasici i prvim redateljskim poetikama današnjice na našim prostorima podaruje, pod ozvjezdanim nebom ponad Dubrovnika ,predstave iznimno intrigantne za gledateljstvo, za kritičare polemične… Znači: opet izazovne.
Takva je ova predstava Dušana Jovanovića, koje se Dubrovačke ljetne igre, niti u sadržajima bogatijim sezonama, ne bi morale stidjeti.
PERIŠIN, VIDIĆ, ŠOLETIĆ ZA DOŽIVLJAJ!!!
Dostojevski-Hieng “Braća Karamazovi“, režija Dejan Projkovski, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik
Četvorosatna predstava Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika “Braća Karamazovi“ donijela je autentičan susret sa dramaturški polifonom strukturom adaptacije velikog romana ruskog klasika Fjodora Mihajlovića Dostojevskog. Iako je slovenački dramatičar, prozaist i teatrolog Andrej Hieng majstor glede scenskih adaptacija i dramatizacija, valja na početku napomenuti, da je u ovom slučaju potpuno sačuvao poetsku srčiku romana Dostojevskog, ali ne na uštrb suvremenog kazališnog gledatelja… Dapače. Teško je danas pretpostaviti da netko tko ide, a posebice redovito, u kazališni hram nije pročitao tako temeljnu romanesknu fakturu, kakva je ona u slučaju kultnog romana Dostojevskog. Zato odmah treba primjetiti da je redatelju Projkovskom uzmanjkalo selekcijske energije kako bi uistinu dojmljivu predstavu, natopljenu pravoslavnom simbolikom doveo u mogućnost dužine trajanja, koja odgovara žudnjama suvremenog gledatelja. Jasno je da kada se stvaralac kazališnog djela nađe pred takvom kompleksnom strukturom kakav je roman “Braća Karamazovi“ on nije u mogućnosti, ma kako inventivan i vješt bio, prikazati na pozorici sve suštinski bitne tokove romana…
Projkovski se opredjelio da prikaže, prije svega, suštinski bitne dijelove romana. A to znači, prije svega, suštinski odnos Dostojevskog prema Bogu. Rediteljev tretman bio je usmjeren na odnos čovjeka i Boga. Religijska potka i njena suvremena refleksija vodili su Projkovskog putanjom kreiranja karakterologije, dozirali su karakterološke krokije u glumčkoj interpretacji, da bi većina prizora predstave bila akcentirana kšćanskim mitologemama prevedenim na suvremenu kazališnu leksiku.
Scenograf Vlado Đoreski pružio je crte mizanscena duboko u gledalište, demontirajući uobičajeni sustav pozornica – gledalište, smještajući veliki dio radnje neposredno ispred gledatelja. To je omogućilo Projkovskom maštoviti mizanscen, kojem su glumci u moćima svojih tvoračkih habita donosili i različitu peciznost svojih ostvarenja. Malobrojni glumački ansambl nije stvorio ujednačenost, iako treba naglasiti stanovitu požrtvovanost.
Najbliži redateljskim intencijama bili su Frane Perišin, Branimir Vidić i Glorija Šoletić.
U gesti Branimira Vidića čitala se “stoljetna“ posvećenost, zlatotisak pravoslavnog zvukolja donošen je kroz njegov odmjereni govor, a njegove stanke u kretanju antologijski su part, na kojem bi studenti umjetničkih akademija mogli učiti scensku ritmičnost!
Ulogom Fjodora Pavloviča Karamazova dominirao je Frane Perišin, za moj ukus najzačajniji hrvatski dramski glumac, a njegova kreacija natopljena bludom, alkoholom, poezijom življenja i hedonizmom tihoga umiranja bila je svojevrsnom lekcijom suvremenom glumstvu kako se pravi i ostvaruje punina psihološko-fizićko-fiziološke iscrtanosti likova Fjodora Dostojevskog!
Prava je šteta što redatelj Projkovski nije uspio da stubom njegove predstave bude ženski raspusan, a kristolikosti antipodan lik autentične dubrovačke Grušenjke u tumačenju Glorije Šoletić. Njena igra zahtijeva poseban uklon jer iluminira tihe vatre najstrasnijega Dostojevskog. Različitim glumačkim dometima u predstavi participiraju i Trpimir Jurkić, Mijo Jurišić, Vladimir Tušek, Zdeslav Ćotić, Boris Matić, Hrvoje Sebastijan, Helena Kovačić i Mirej Stanić.
Preshematičan i pojednostavljen je mizanscen koji donosi Edi Jurtec kao Smerdljakov. Katarina Ivanovna pokazuje neiskustvo mlade Helene Kovačić u raspoređivanju glumačkih sredstava, dok Izmira Brautović teži tkanju nešto suvremnije leksike u smjeru groteskalnosti. Djevojački zbor Amorete lijepo je uveo publiku u radnju i izvojštio fini sakralni epilog. Skladatelj Goran Trajkoski slijedeći naputke redatelja ostvario je glazbene zavjese potpuno u duhu pravoslavnih liturgija.
Iskreni komplimenti hrabrosti i istrajnosti umjetničkog vođstva Kazališta Marina Držića koje je u dobu lake zabave i trijumfa logike reality showa i tv sapunica hrabro na scenu donosi dubine romaneskne proze Dostojevskog. (nastavlja se)
