(Maša Norman “Laku noć majko“, režija Dimitrije Jovanović, izvedba Kazalište Marina Držića – gostovanje na festivalu Sarajevska zima)
Gradimir Gojer
Evo predstave u kojoj redatelj čita tekst “ključem“ snažne intelektualne opcije, stavljajući sve u službu tako zanemarivane ideje da se valjano ispriča priča, a pri tomu da glumački angažman ispuni ponajširi predio kazališnoga akta.
Beograđanin Dimitrije Jovanović, redatelj koji je redovito i u svom matičnom teatru Jugoslovenskom dramskom pozorištu, na gostovanjima u drugim beogradskim Talijinim hramovima, kao i na gostovanjima u Novom Sadu, Somboru, na televiziji preferirao glumačku magiju nad ostalim komponentama scenskog čina, opredjeljuje se za tekst laureatkinje Pulicerova odličja za dramski tekst 1983. Marše Norman, koji prirodom svoga duodramskog tlorisa zahtjevnosti uvećava do izuzetnih razmjera…
Inače pišući o ovom dramskom tekstu ugledni “The Boston Globe“ navodi da: “…ono što se događa u tom kratkom vremenu je drama tako kompaktne rječitosti da je nemoguće ostati izvan središta boli i poraza. Marša Norman piše o mladoj ženi koja “pogleda svijet i zaključi: “nije fer…“
Razočarana u sebe i vlastitim položajem u vremenu moderne društvenosti, svedena na osamu “kvadratične prirode“, odnos prema majci kojoj se nakon bračnog brodoloma vraća – to su silnice, uzročnice velikih depresija u čijem “posjedu“ živi Džesi Kejc sa majkom Telmom proživljavajući nevjerojatan, a svakodnevan nam vatromet kataklizmičnih ali i katarzičnih situacija… Planira pri tomu, vrlo metodično i samoubojstvo. Približavajući se majci, na način kako to nije uspjela činiti tokom ne baš malog dijela svoga života, kroz zastrašujući, a na kraju i ostvaren stravični čin samoubojstva, Džesi je modelom suvremene žene kojoj nacerena obrazina života u svoj njegovoj surovoj zbilji oduzima adute na svakom koraku, pretvarajući njen sukob sa vlastitim životom u niz tragikomičnih malih igara sa majkom, dovodeći u pojedinim trenucima do samozatajnih ludila…
Predstavom dubrovačkog teatra upoznajemo sjajnu glumu dviju glumica determiniranu zrelošću u stadijima, istinskih studija likova koje tumače u ovoj drami Marše Norman. Milka Podrug Kokotović, ta purpurima talenta bogata suđaja ovovremene Talijine umjetnosti izvlači takve komičke završetke pojedinih scena, koji su u biti egzistencijalno-tragetskih životnih skerca, da nisam ubjeđen da gledatelji ne puštaju i koju suzu tokom trajanja njenog plemenitog nadigravanja sa apsolutno ravnopravnom Koraljkom Hrs, tumačem lika Džesi. U kreaciji Kokotovićeve ima i intrigirajuće “zaintačenosti“ i tereta godina što su ophrvale Telmu Kejc i prkosa žene i ponosa majke. Njeno suvereno vladanje scenskim situacijama, osobito u prvom dijelu predstave, kao i njen osobeni smisao za partnersku igru, suradnju i tragički krik kraja predstave dokazivali su i ovom prigodom postamentnost Kokotovićeve u situaciji kadrovskih i drugih kriza što posljednjih sezona ozbiljno potresaju dubrovački teatar.
Koraljka Hrs donijela je tragos, dilemama razdirane žene, traumatskih noći i dana, njen depresijom određen dnevni ritam sa uvjerljivošću i potpunim razumjevanjem za osnovni problem s kojim se sukobljava. Smisao za dramski detalj, za tačnost dužine (i kobnosti!) tišina, ne kao stanki nego kao dramskih povisilica, za gradaciju i postupnost emotivnog uspenja utvrđuju me u uvjerenju da i ovom ulogom na gostovaju u Kazalištu Marina Držića Koraljka Hrs svjedoči da je rasna glumica postgavelijanskog perioda u hrvatskom kazalištu. Njen otmjeni odlazak u snovitost (kakva bi i inače smrt i mogla biti?!!) pripada trenucima trijumfa teatra nad životom samim…
Precizan i racionalan izbor i selekciju detalja svakodnevlja redatelj Jovanović je obavio nadahnjujući glumice na traženje najpotpunijih glumačkih rješenja. Scenograf Marin Gozze stvorio je funkcionalan, a neupadljiv prostor za igru, takav da u njemu nije ništa manjkalo, a bio je idealnim fonom za dvosatno rijetko i po svemu nadahnuto nadigravanje dvije vrsne glumice. U večernjem pogramu predstave nisam pronašao podatke tko je autor kostimskih rješenja.
Šteta, jer bio bi to kompliment više u ovom prikazu.
Nepretenciozna, ali studiozno rađena, iznimno snažna predstava. Trijumf teatra!
