Gradimir Gojer
Već duže vremena “muči” me tema, o kojoj evo danas konačno pišem…
Rođen, rastao i stasao, ljudski se formirao u Mostaru, godinama sam bio ponosan na svoj rodni grad, njegove simbole i značajne osobe koji su ovu “maketu raja koju je dobri bog poslao na zemlju” činili jednim od kulturnih središta na ovom podioku zemaljske kugle… Pored Starog mosta, Neretve, Radobolje i Fudbalskog kluba “Velež” nesumnjivo je pjesnički opus Alekse Šantića bio taj kojim su se građani Mostara dičili, na što su itekako bili ponosni.
Nekada su Šantićeve večeri poezije bile ugledna manifestacija u jugoslavenskim razmjerama, na kojoj je pjesnicima bilo iznimno prestižno nastupati. To je trajalo sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu i zvjerskih fašističkih nastojanja podijele Grada na Neretvi i Radobolji i uništavanja multinacionalnog kompozita i temeljne urbanosti.
Dugo je trajao i još uvijek traje pokušaj potpunog oporavka grada od svih ratnih rana, urbicida i kulturocida. Nažalost, na planu oporavka Mostara od kulturocida do danas je najmanje urađeno. Stradali su u Mostaru ljudi, ali i institucije.
Fašistički naumi nisu se mogli ostvariti bez uništenja do rata moćne pjesničke manifestacije u čast Alekse Šantića, koja je egzistirala na duhovnoj matrici Šantićevoga pjesničkog grandiozuma. Sav satkan od rodoljublja i veličanja zajedničkog življenja (za Šantića su mnogi tvrdili i pisali da je “najveći muslimanski pjesnik”!) taj je opus “radio” na spajanju, a ne razdvajanju; na afirmiranju mostarskog zajedništva.
Tako je to bilo i tako je Aleksa sa svojim djelom živio u svom Mostaru dok je organizator manifestacije Šantićeve večeri poezije bio grad Mostar.
U općem nasrtaju na sve što je zajedničko i što nas je spajalo, Šantićeve večeri poezije grad Mostar je prepustio srpskom kulturnom i prosvjetnom društvu “Prosvjeta” i Srpskoj pravoslavnoj crkvi!?
Kako je uopće bilo moguće Šantićeve večeri, pa i samo djelo Alekse Šantića tretirati jednonacionalno, kada je njegovo djelo bilo i ostalo apsolutni propagator multinacionalnog zajedništva?!
Šantićeve večeri poezije izgubile su time neophodnu šantićevsku kozmopolitsku dimenziju. Postale su manifestacija jednonacionalnog klaustrofobičnog koncepta koji slavi, ne djelo velikog pjesnika nego tek vjersku i nacionalnu, tačnije je kazati nacionalističku komponentu, potpuno stranu stvaralaštvu najvećeg mostarskog poete…
U gradu i dalje podijeljenom po ratnim crtama, koncept Šantićevih večeri koji isključivo promatra Šantića kroz srpsko-pravoslavnu optiku “primio” se lagano, jer je svim nacionalistima logična podjela i u umjetnosti na “naše” i “njihove”…
Nevjerojatno je da niti jedan stvaralac, Hrvat ili Bošnjak ne može biti sudionikom Šantićevih večeri poezije. Nema mjesta na toj nekada multinacionalnoj manifestaciji za stvaraoce poput Ibrahima Kajana, Safeta Sarića, Alu Pirića (svi redom doktori književnih znanosti i vrsni pisci). Nema mjesta niti za dr. Šimuna Musu.
Tako se Mostar sve više zavlači u nacionalističke klaustrofobije, demostarizira i provincijalizira…
Duhoviti Mostarci, kakvi su inače od davnina, sve češće pominju anegdotu: “Naš bi Aleksa da ustane iz groba brže bolje tražio da ga vrate u vječno počivalište”.
Ruralizacija i demostarizacija traju in continuo!
Ne ulazeći u dubinske motive ove evidentne demostarizacije Šantićevih večeri poezije i njihove provincijalizacije (posljednjeg dana Večeri su “otišle” u još dublju provinciju – Nevesinje) treba istaći da je njihova politička instrumentalizacija izvršena i ove godine (!) na samom otvaranju manifestacije. Naime, manifestaciju je otvorio nitko drugi doli ministar za dijasporu Republike Srbije. Kulturna kolonizacija duhovnog prostora Bosne i Hercegovine time je eksplicitno izvedena. Zar nitko od Bosanaca i Hercegovaca nije dostojan da otvori Šantičeve večeri poezije?
Naravno i prije početka ovogodišnje manifestacije srpski nacionalistički kolonizatori prigrljeni su od srpskog kulturnog i prosvjetnog društva ”Prosvjeta” i društva “Gusle” kao organizatora ovih sramnih nacionalističkih “igrokaza”. Potcjenjujući kreativne sposobnosti Mostaraca “pomoć” je potražena u Banjaluci odakle su priređivač djela velikoga Alekse i autor prigodne izložbe…
Mogu samo zamisliti kako se osjećaju Mostarci kad im ovako grubo kolonizatorski otimaju njihovog najvećeg pjesnika. Nažalost, ništa tu nije slučajno, u duboko podijeljenom Mostaru “odstranjene” iz ovoga kulturnog projekta, bošnjačke i hrvatske nacionaliste itekako raduje ta činjenica. Na djelu se pokazuje konsocijacijski model i to na najosjetljivijem mjestu, u kulturi i umjetnosti.
Logika “krda”: mi se nećemo vama miješati, a vi se nemojte nama miješati u naš nacionalistički tor, demontira jednu od nekada najprestižnijih pjesničkih manifestacija u Jugoslaviji. Kao promatrač, a potom i sudionik, kao predsjednik Društva pisaca BiH jedne sam Šantičeve večeri i otvorio (!), osjećam golemu nelagodu zbog ovako grubih postupaka nacionalističke instrumentalizacije djela pjesnika koji je bio i ostao jedan od simbola grada na Neretvi i Radobolji.
To što je grad Mostar “digao ruke” od Šantićevih večeri poezije, što ne ide “na dušu” samo aktualnoj gradskoj administraciji, prvorazredni je kulturni skandal!
Mostarci, ono malo njih što još živi u duboko podijeljenom gradu, nijemo promatraju ovu više nego očitu demostarizaciju njihovoga grada.
Veliki pjesnik, koga su na vječni počinak ispraćala zvona pravoslavnih i katoličkih bogomolja i ezani s mostarskih džamija, otet je od Mostara i Mostaraca i stavljen u funkciju mračnjaštva onih koji jedva da znaju hodati ulicama.
Onih koji jedva da znaju i hodati maketom raja koju je bog poslao na zemlju…
Užasno je živjeti u dobu instrumentalizacije poezije u nacionalističke svrhe.
A od nacionalizma do fašizma nema ni korak.
Autograf
